Jedan izrazito nemiran duh

Prije pisanja ovoga teksta napravila sam nepretencioznu malu anketu. Naravno, nisam na ulici pitala ljude znaju li tko je bio Sergije Glumac. Ne, raspitala sam se u krugu svojih poznanika, no odgovor me pomalo rastužio, premda sam ga nekako i očekivala. Shvatila sam da je Sergije Glumac (a slično bi bilo da sam pitala i za onoga drugoga Glumca, književnika Branislava), itekako zaslužan za likovnost u Hrvatskoj, već poodavno zaboravljen i uglavnom nepoznat. Meni nije. Jer imam kod kuće na zidu i nekoliko njegovih djela, kraj kojih svakodnevno prolazim. Taj plodni slikar stanovao je na Trgu Petra Svačića 13, a i ta kuća zaslužuje poneku riječ, pa recimo koju!  

Sergije Glumac (1903–1964) stanovao je
na Trgu Petra Svačića 13 u Zagrebu / Izvor Wikimedia

Trg koji danas zovemo Svačićevim imenom još je 1887. godine kao neimenovani Trg G bio zacrtan u regulatornu osnovu grada Zagreba. Zadatak uređenja toga trga dobio je 1909. arhitekt Viktor Kovačić (trg je mijenjao ime i u ono se doba zvao po dr. Anti Starčeviću). Kovačić ga je zamislio kao elipsu s dječjim igralištem u sredini, oko kojega bi bile stambeno-poslovne zgrade. Dječje bi igralište, pak, bilo obrubljeno drvoredom i manjim parkom s klupama. Zgrada na broju 13 izgrađena je upravo kao stambeno-poslovna po Kovačićevu projektu za tvrtku Slavex iz Slavonskoga Broda. I ta tvrtka ima dugu povijest. Kao tvornica piljenoga furnira radila je u Slavonskom Brodu od 1901. godine. Predratna pilana Slavex obnovljena je nakon Drugoga svjetskog rata, a 1946. spojila se s drugim drvnim poduzećima u Slavonija drvnu industriju (Slavonija
DI).

Upravo je ta tvrtka dala izgraditi Kuću Slavex u Zagrebu, koja je danas kao kapitalno djelo hrvatske arhitekture 20. stoljeća upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara. Nastajala je 1920. i 1921. godine. Zgrada je strogo simetrična na 3 etaže s mansardom, a jedini centralno smješten balkon nalazi se iznad srednjega prozora na drugom katu (dakle, iznad trećega prozora, jer ih je na svakoj etaži 5 u nizu). Plohe cijele zgrade vrlo su čiste, simetrične, a masivna ulazna vrata zanimljiva s udubinama u obliku krugova. U sredini trga nalazi se manji park, u jednom kutu doista je smješteno dječje igralište, a parkom dominira fontana s poznatim kipićem Dječaka koji piški, pa ga – kao i sličnoga u Bruxellesu – zovemo Maneken Pis. Djelo je to Antuna Augustinčića, a na trg je postavljeno 1957. godine. Zanimljivo je da ga je autor napravio za park bivše jugoslavenske ambasade u Rimu, gdje je zajedno s figurom Dječak s ribom postavljena i fontana.

Sada kada sam opisala kuću i trg gdje je Sergije Glumac živio, prelazim na život samog autora i na njegova djela. Rekoh na početku da je bio nemiran duh. Taj nemir nije uvijek dolazio od samoga Sergija. Kumovala mu je i „nemirnost“ njegova oca – bio je vojni časnik. Već podatak da je Sergije Glumac rođen 12. siječnja 1903. u Užgorodu, u Ukrajini, a da je umro 23. prosinca 1964. u Zagrebu, može nagovijestiti česte selidbe. A njih je doista i bilo – što s roditeljima, što u njegovoj odrasloj dobi. Nakon Beča, Braunaua i Beograda obitelj se 1921. godine skrasila u Zagrebu. Te je godine izgrađena i kuća Slavex, o kojoj sam već nešto rekla.

No Glumac već 1923. odlazi u Berlin, gdje studira arhitekturu, ali i odande brzo odlazi, i to u Beograd, gdje upisuje studij slikarstva. Ni tu ne prestaju njegovi interesi. Od 1923. do 1926. bavi se avangardnim kazalištem, za koje izrađuje skice za scenografiju i kostime, a 1924. evo ga opet u Zagrebu, gdje se upisuje na Višu školu za umjetnost i obrt, što će kasnije prerasti u Akademiju likovnih umjetnosti. Malo-malo, pa je 1925. već u Parizu, no ne zadugo, jer se 1926. ponovno vraća u Zagreb, a 1927. završava Likovnu akademiju. Nemojte ni pomisliti da vrlo brzo neće opet nekamo odmagliti. Pariz je mnogim umjetnicima bio trajni mamac, pa se Glumac opet upućuje onamo. Ipak, kad je 1930. počeo raditi kao scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (a na tom je mjestu radio od 1930. do 1937. godine), može se reći da se koliko-toliko skrasio na jednom mjestu. U kazalištu je napravio scenografije za mnoge predstave: M. de Falla, Trorogi šešir (1930), A. Boito, Mefistofele (1931), I. Zajc, Ban Leget 1931), G. Puccini, Tosca (1933), B. Bersa, Oganj (1935), D. F. E. Aubert, Fra Diavolo (1936), F. Marković, Karlo Drački (1937), a za Shakespeareova Julija Cezara (1934) pokazao se pravim inovatorom. Naime, prvi je u nas upotrijebio kružnu okretnu pozornicu.

Osim kazališnom scenografijom, bavio se i grafičkim dizajnom u studiju Imago (1928. i 1929. godine), prvoj reklamnoj agenciji u Hrvatskoj, koju je 1928. osnovao Miroslav Feller (suradnica je bila i slikarica Anka Krizmanić). Sjećam se i kako se naš prijatelj Viktor Feller, Miroslavov sin, svaki put ironično nasmiješio na Serge, Glumčev potpis na slikama. Glumac je doista mnogo radio za reklame, npr. oglas za bezalkoholno piće Skaut (1929), više njih za odjeću Friedmann (1929. i 1931), plakat za Studio Gussich-Feller (1929), za Prvu hrvatsku tvornicu ulja (1930), pa za Hotel Erika u Kranjskoj Gori (1935), za Zagrebački XV. sajam automobila (1938), a od 1950. dizajnira reklamne plakate za Zagrebački velesajam.

Ja imam tri Glumčeva rada: dva su iz mape Dubrovnik (br. 11 i 19), a treći je savršeni unikat – privatna novogodišnja čestitka na papiru mojoj mami. Iz Dubrovačkog albuma jedna slika prikazuje muškarca s košarom kako se smuca uza zid do tržnice, a druga kupolu dubrovačke katedrale. Sve je crno. A takva je i čestitka s tornjem Sv. Marka u Zagrebu uz tekst: „Najbolje želje za 1963. Blanka i Serge Glumac“. Iduće, 1964. godine, već je preminuo. Sve njegove radove (oko 3000) darovala je Blanka Glumac 1990. godine Kabinetu grafike HAZU.