Glasovi koji vatru riječi drže (još) živom

U tematu donosimo pregled suvremene hrvatske književnosti u Vojvodini. U uvodnom eseju Tomislav Žigmanov, ugledni i nagrađivani književnik, publicist i profesor filozofije, donosi prikaz književne scene. Na sljedećim stranicama donosimo poeziju, prozu i esej suvremenih autora koji danas djeluju na prostoru Vojvodine: Nevene Mlinko, Mirka Kopunovića, Marije Brzić, Tomislava Žigmanova i Darka Baštovanovića.

Priređivač temata Tomislav Žigmanov diplomirao je filozofiju u Novome Sadu. Živi u Subotici. Utemeljitelj je i do kraja 2025. glavni urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ. Piše pjesme, prozu, eseje, studije i znanstvene radove iz zavičajne povijesti, kulture i književnosti Hrvata u Vojvodini te filozofijske radove. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik. Objavio je osamnaest knjiga, od kojih su mnoge nagrađene: za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome 2007. dobio je Nagradu Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj; knjiga Prid svitom – saga o svitu koji nestaje dobila je Srebrnu povelju Matice hrvatske 2010.

Knjiga Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske 2018. osvojila je Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika, koju dodjeljuju DHK i Ogranak Matice hrvatske u Đakovu. Dobitnik je Nagrade grada Subotice Pro urbe za 2011. godinu. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, u povodu Dana državnosti 25. lipnja 2018, donijela je odluku o dodjeli odlikovanja Republike Hrvatske Red hrvatskog pletera Tomislavu Žigmanovu „za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske te dobrobiti njezinih građana djelujući kao književnik, esejist i političar“.  (Darija Žilić)

 * * *

Predmnijevao sam da nije lako napisati kratki uvodni predložak o malo znanoj ali složenoj temi, rafiniranoj po svojoj naravi, kao što je hrvatska književnost u Vojvodini danas. Čak i za kulturu i književnost zainteresirano općinstvo, zbog često ekskluzivno konstituirane i tek prigodničarski zainteresirane javnosti u državi matici – Republici Hrvatskoj, nije u mogućnosti pratiti ukupnost onoga što se zbiva u i oko riječi i knjiga među Hrvatima na Istoku in continuum, niti pak u njezinoj cijelosti. Stoga u nj kronično manjka znanja kako iz povijesnih sastavnica tako i iz aktualnih konstelacija hrvatske književnosti u Vojvodini, koje niti su siromašne niti su posve monolitne, bilo u vremenskom trajanju, bilo u žanrovskom pulsiranju.

Ružica Miković Žigmanov, Prozor na crkvi

I upravo tu je situirana muka živa kako tako što hermeneutički neprozirno i zatomljeno predočiti bez rizika da se ostane u stupici da se ono preneseno u sadržaju napisa ili neće moći u potpunosti razumjeti ili pak da će biti pogrešno shvaćeno. Ukoliko je tomu tako, rizik se ovdje, čini se, smanjuje jedino pristupom koji hoće u kratkim crtama prikazati stanje in meritum – iz samih za književnost bitnih stvari, no ipak i tada gdjekad s dijakronijskim ili sinkronijskim (uz kulturno i društveno utemeljenim) motrištima, čega ćemo se i mi kušati pridržavati.

Smrti književnih bardova

Prvo određenje ili bitna značajka hrvatske književnosti u Vojvodini danas jest da je ona u mnogovrsnoj i živoj tranziciji. Na početku ćemo u vezi s tim ustvrditi da je u zadnjih desetak godina došlo do učestalog a tihog nestanka svih književnih vedeta – smrt većine bardova i nemoć pisanja neumrlih iz najstarije generacije književnika stvorila je nezabilježenu zjapeću prazninu u književnom prostoru. Novum je to kakav se do sada u povijesti nije zbio!

Najprije je 2016. preminuo korifej modernog pjesnikovanja među vojvođanskim Hrvatima i zatočenik logora Dachau Lazar Merković (Subotica, 1926), tvorac impresivna poetskog i autentična proznog opusa egzistencijalne provenijencije, pokretač hrvatskog časopisa Rukovet 1956, osnivač za ovdašnje Hrvate prevažnog nakladničkog projekta „Osvit“ 1970, stradalnik zbog hrvatskog proljeća, te neumorni i besplatni socijalizant mlađih naraštaja hrvatskih književnika, osoba koja je za života 5 (slovima: pet!) puta ostajala bez posla zbog svoje pripadnosti hrvatskom narodu i pratećih svjetonazorskih uvjerenja.

Uslijedila je 2017. smrt pjesnika, kritičara i polemičara Vojislava Sekelja (Subotica, 1946), čovjeka razbarušene boemske osobnosti, lirika bez premca u ovdašnjem hrvatskom pjesništvu, jednog od začetnika dijalektalnog pjesništva na bunjevačkoj ikavici i njezina antologijskoga predstavnika, oštrog kritičarskog pera očitovanog u svim prestižnim književnim novinama 1980-ih, jedinstvenog polemičara – ustrajnog i nepokolebljivog branitelja dostojanstva hrvatskog naroda 1990-ih, osnivača odsutno važnog subotičkog dvotjednika Žig 1994, također besplatnog socijalizanta i poticatelja pisanja mlađih generacija. 

Iste je godine, 2017, preminulo i zacijelo najglasovitije književno ime vojvođanskih Hrvata s prijelaza tisućljeća – Petko Vojnić Purčar (Subotica, 1939), dobitnik prestižne NIN-ove nagrade za roman Dom, sve dalji sada već daleke 1977, tragik Miloševićeva doba – 12 godina nije objavio niti jednu knjigu! – virtuozni prozaik, suvremeni i uspješni dramatičar, izvođen u profesionalnim kazalištima i u Hrvatskoj, prvi pjesnik s knjigama postmodernističkih značajki u hrvatskoj književnosti u Vojvodini, svojim djelima prepoznatljivo užljebljen u krajoličke sadržaje i toponimiju sjevera Bačke s mahom tragičnim junacima Hrvatima, sudionicima i svjedocima društvenih lomova i pratećih obiteljskih rasapa i raspada.

Na koncu, 2021. preminuo je pjesnik, književni i kulturni kroničar i urednik Milovan Miković (Subotica, 1947), jezični konvertit (do 1997. pisao je na srpskom), autor prve poeme na bunjevačkoj ikavici Avaške godine, epik širokih znanja koji se u pjesništvu i romanima referirao na pretežito egzistencijalnu tematiku, povjesničar subotičkih kazališnih praksi, osobito u onih vezanih za Hrvate (Hrvatsko narodno kazalište, 1945–1951), Hrvatsku dramu (1951–1958) te hrvatske glum(i)ce i druge za kazalište bitne autore, te romana hrvatskih književnika u Vojvodini i nagrađivani urednik časopisa Ogranka Matice hrvatske u Subotici Klasje naših ravni (2012–2021).

Književnost u tranziciji

I od te najstarije plejade hrvatskih književnika u Vojvodini jedina je još živa sveučilišna profesorica, eruditska znanstvenica i zacijelo naša najznačajnija pjesnikinja Jasna Melvinger (Petrovaradin, 1940), autorica impresivna znanstvenog i književnog opusa. Jedina je među Hrvatima iz Vojvodine dobitnica književne nagrade Goranov vijenac (2008), tankoćutna liričarka s prepoznatljivim atribucijama ženskog pisma arkadično intoniranih a prostorno često smještenih u Panoniju i Srijem, no ona već nekoliko godina, nažalost, ništa ne objavljuje.

I dok se taj postupan, ali stalan „smrtni“ odlazak hrvatskih književnika u Vojvodini sa žive književne scene nadomještao isprva blizinom njihovih odsuća, s vremenom je sve više rasla spomenuta „zjapeća praznina“ zbog njihova sve udaljenijeg fizičkog nestanka. I to ne samo kada je u pitanju snaga vitalnosti naše književnosti kroz objave njihovih književnih djela, nego još više u „živom tkivu“ prisutnosti, susretanja, razgovora i trajnih inspirativnih, uz blizine navezanosti, kreativnih toposa, bitnih sastavnica za svaku književnost, a posebice za onu u socijalno-kulturnome statusu manjinske.

Nastali prostor bez književnih bardova za ovdašnju je hrvatsku književnost tim važniji, jer se ona, generacijski promatrano, u autorsko-brojčanom smislu nije regenerirala u jednakom vremenskom ritmu brojčane stalnosti zbog boravka u okrutnom političkom okruženju, što je druga njezina važna aktualna bitna sastavnica. Od onih rođenih 1950-ih godina imamo danas tek jedno ime – lirika i prozaika Mirka Kopunovića (1952); pjesnik i publicist Marko Kljajić (1950) odskora se vratio u Hrvatsku; u dekadi od 1960. također jedan – neznatnost u mojoj osobi, izražajno najraznovrsniji književni žanrist, poznat i po tome što je morao napraviti i izlet u politiku; najmanje ih je iz 1970-ih – ovdje niti jedan (!?), a od rođenih koncem 1980-ih i kasnije – čija najnovija djela čine jezgru ovog tematskog bloka vrijednoga Vijenca, njih je troje: baršunasta, intimistična i već odnjegovana zrela poetesa Nevena Mlinko (1988), izuzetno načitan i ne samo književno svestran Darko Baštovanović (1989) i najmlađa pa onda i najtalentiranija Marija Brzić (1994). I upravo oni su ti postojani, ali još uvijek i nesigurni, glasovi koji vatru hrvatske književne riječi u Vojvodini – unatoč svemu – drže još živom, a najmlađi griju nadu da će ta luč naših hrvatskih glasova i rečenica trajati i dalje.

Danas je, dakle, u hrvatskoj književnosti u Vojvodini radikalno smanjen broj „književnika od formata“, a skromna i blijeda socijalizacija novih snaga, koja se odvijala i odvija se još uvijek bez temeljnog programa, očito nije dala bogatije rezultate u regeneraciji književnih stvaratelja. Kao da se ovdje na Istoku među Hrvatima misli da književnik nastaje sam po sebi, da nije dio kulturnih i obrazovnih struktura koje otkrivaju i razvijaju talente, da nije posljedak svjesno uspostavljenih i planski vođenih kulturnih politika.

Micanja mladih književnika

Tomu ne pridonose ni posljednjih godina zabrinjavajući procesi sve razvijenije folklorizacije sveukupne kulture i njezine naivizacije te marginalizacije tzv. visoke kulture, a time i književnosti, kojemu se malo tko suprotstavlja, što je treća značajka tranzicijskih procesa hrvatske književnosti u Vojvodini danas. Počeli smo u prethodnoj godini zatjecati i prakse cenzure i u području kulture, kao i micanja mladih intelektualaca i novih književnih snaga iz kulturnih sadržaja generiranih iz ustanova koje imaju novac i moć te, ne samo njihovu, diferencijaciju prema političkom držanju. Posljednje napose vrijedi kada je riječ o politikama i financiranju naklade književnih djela u profesionalnim nakladničkim ustanovama (posebice NIU „Hrvatska riječ“), zatim o sudjelovanju u prostoru javnosti u kojoj je sve manje mjesta za književnost te kopnjenju kriterija u uređivačkim politikama kod nakladnika.

Dodatni je i poseban problem – a to je četvrta odredba naših književnih tranzicijskih izazova – kidanje kreativnih i već uspostavljenih suradničkih veza s književnim prostorom u matici. U posljednjih pet godina nemamo niti jednu objavljenu knjigu hrvatskog književnika iz Vojvodine u Domovini, niti ozbiljnijih receptivnih tretmana u časopisima, niti otkupa njihovih djela za javne knjižnice, niti sudjelovanja na važnijim književnim priredbama, niti prisustva među nagradama (gotovo je nemoguće pristupiti procesu ukoliko je djelo objavljeno u Srbiji!)… Pozitivni izuzetak čini djelovanje Slavonsko-baranjsko-srijemskog i Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i nekoliko književnih časopisa (Književna riječ, Književna revija, Nova Istra i Republika). Istodobno, razvila se bogata suradnja s hrvatskim književnim prostorom u Bosni i Hercegovini, napose s Društvom hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Kada je riječ o žanrovskoj profilaciji hrvatske književnosti u Vojvodini danas, nastavlja se čvrsta dominacija pjesništva, s posebnim naglaskom na kvalitetu ženskog pisma. O kratkoj priči i esejima može se tek tu i tamo nešto pročitati i to iz pera nekolicine autora, dok rasnih romanopisaca među živim autorima više, barem zasad, nema. Isto je i s umjetnički relevantnim dramskim stvaralaštvom – također apsolutno izostaje. Stručna književna kritika svedena je tek na jedno ozbiljno mlađe ime – Klara Dulić Šefčić (Đurđin, 1991), a književna publicistika koja tematizira vlastitu povijest stoji isto na jednom imenu – Vladimir Nimčević (Bajmak, 1991). Dakle, i žanrovski slabimo, što je peta i posljednja ocjena naše (ne samo) književne tranzicije.

Ovdje priređen izbor iz aktualne hrvatske književne produkcije u Vojvodini smjerao je upravo na tako što – biti tek preslika gore narisane scene, koja će ipak računati na nužnost vidljivosti čitateljstvu u Hrvatskoj vlastite dobne, rodne i kakve-takve žanrovske pluralnosti. Naravno, svaki je izbor uvijek subjektivan žig izabirača, no mjera mi je u odabiru bila neupitna (barem minimalna) umjetnička vrijednost bilo pjesme, bilo kratke priče, bilo eseja. Tko ne vjeruje, neka pročita ovdje objavljeno sve!

 * * *

Književnost vojvođanskih Hrvata u „egzilu“

Hrvatski književnici podrijetlom iz Vojvodine koji žive i rade u Hrvatskoj, u svojim najrespektabilnijim osobnostima kao što su Julijana Adamović (1969), Neven Ušumović (1972), Ivan Vidak (1981), u estetskom i umjetničkom smislu čine vjerojatno najvredniji dio „egzilne“ književnosti vojvođanskih Hrvata. Socijalizirani ne samo u književnom životu u Hrvatskoj, svi su visoko integrirani u književnost u matici, djeluju unutar državnog prostora hrvatske književnosti, služeći se svim prednostima – to su prije svega neposredna dostupnost resursa (bez tvrdih državnih granica), vidljivost kroz nakladničku industriju i kritičko praćenje i nagrađivanje – ali i nedostacima koje uvjetuju svjetonazorski okviri i umjetnička opredjeljenja u sociokulturnom kontekstu. Njihove književne veze s ishodišnim prostorima još uvijek su krhke, neredovite i previše službene, no i one su splasnule, zabilježimo i to, u proteklih nekoliko godina.