Drugo lice očekivanja

U izdanju V. B. Z.-a objavljena je zbirka pripovijedaka Tamne aleje jednog od najvećih ruskih pisaca, Ivana Bunjina, koji je za svoj opus dobio Nobelovu nagradu 1933. Spočitavali su Bunjinu suvremenici i pohotništvo među recima, neki su, rugajući se, skovali i pjesme o tome da je nobelovac zastranio prepuštajući se pličinama vlastita libida (o potonjem je moguće detaljno se informirati u izvrsnu pogovoru prevoditelja Ive Alebića), ali Bunjin, bez obzira na sve napisano, u ovom malom modernom Dekameronu, kako ga je nazivao, piše o stotinu slojeva požude, dok seks izrijekom, navodi Alebić, ne spominje. Valja, doduše, istaknuti činjenicu da se ovdje radi o vrsti erotske priče i kao takvu je treba afirmirati, posebice ako imamo u vidu kontekst nastajanja, a Bunjin se tu i opet pokazuje kao kvalitetan pripovjedač koji je u otporu spram tadašnjih ruskih književnih konvencija. Premda je autor Tamne aleje smatrao vlastitim vrhuncem, estetski i književno u toj zbirci nije na razini onoga za što mu je dodijeljena Nobelova nagrada, nego vrijednost djela treba iščitavati u borbi protiv tadašnje struje, u afirmaciji erotske proze.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.
Preveo s ruskog Ivo Alebić

Pa ipak i u toj erotici ne samo da ovdje njegov pripovjedač nije do kraja oslobodio svoje ženske likove, nego odaje dojam zabave isključivo muškoga protagonista koji je, živeći dokono, ušao u ulogu muškarca osvajača, muškarca koji žudi, hladnoga muškarca koji olako prelazi preko slijeda događaja koji će se, s obzirom na kontekst, nužno zakotrljati za sve žene-žrtve takvih zabava ili, pak, melankoličnoga muškarca koji, iskorištavajući novu ženu razmišlja o prijašnjoj. Ovdje prečesto ne postoji koncept obostranosti, ta žena biva žena-ljubavnica, žena-otpadnica, žena-tijelo, žena-krivnja, žena-iskorištena, žena-posramljena, žena kojoj se daje obećanje koje se nikada neće ispuniti, žena čija nevjera izaziva samoubojstvo, štoviše i žena čije iskazivanje seksualnosti vodi do destabilizacije njezine primarne obitelji.

Što je nekoć razvod simbolizirao, obradili su već mnogi ruski klasici, od Tolstoja i teškoga psihičkoga sunovrata Ane Karenjine do naših autora poput Krleže s Irenom Danielli Glembay koja se otrovala u jeku velike afere njezina supruga sa Charlottom Castelli, kasnije Glembay. Doista intrigira i kakva je bila ženska recepcija napisanih redaka jer se, čak i tih godina, na policama mahom u zapadnoeuropskom krugu i dalje preporučivala Genoveva i njezina poslušnost, pokornost pa i strpljivost, dok su nešto istočnije čak i bajke težile realizmu, pa ne samo da nema identifikacije ni s princezama, nego se nitko nije usudio dodatno literarno zaigrati i tu princezu eventualno razodjenuti. Šalu na stranu, ako bi se likovi i obnažili, svakako se ne bi to ni dogodilo u takvoj vrsti, no začudno je da se nije moglo dogoditi ni u drugim vrstama imamo li masovne zabrane i cenzuru na umu. A bitno je jer Bunjin je bio u egzilu.

Uostalom, nezahvalno je pisati o nobelovcima. Ponajprije jer često kritičari, pod veličinom značenja onoga što ta nagrada simbolizira, padaju u zamku vrhunaravne poetike, pohvala koje vrijede za apsolutno sve napisano od trenutka dodjele pa nadalje jer sve što iziđe iz takva pera mora da je sam intelektualni arbitar, a pisci se mogu i zaigrati. S druge strane nobelovcima baš zato što su nobelovci neke književne postupke teško praštamo.

Tamne aleje mogu se simbolički interpretirati i kao sve ono u čemu nas ljubav iznevjeri, kao drugo lice očekivanja. Žene se ovdje u većem broju priča upropaštavaju i materijalno i moralno pateći za objektom svoje žudnje, a iščitavajući seks među redovima valja naglasiti da one doslovno i jesu, nota bene, objektivizirane, a u boljem slučaju vječne su patnice za onim tko ih je iskoristio. Postoji, doduše, još jedna natkategorija žena koje su te koncepte čistoćom svoga uma nadišle i za kojima tek onda Bunjinovi muški likovi obnevide, redovito zato što ih ne mogu imati, no ipak u tih četrdesetak priča dominiraju prvotni likovi kao tipičan odraz toga vremena, s iznimkom tek jedne.

Želi li se doista uroniti u ovu vrstu literature, zamka ju je čitati iz današnjih pozicija, nju treba čitati imajući na umu tadašnju društvenu prihvaćenost takve vrste patrijarhalne deskripcije. Ivo Alebić u pogovoru se dotiče elemenata Hitlerova uspona, drugim riječima ostracizma, rata, krvi na ulicama. U tom kontekstu Bunjinova zbirka svakako se može interpretirati kao bijeg od tadašnje stvarnosti, dok u samu djelu uglavnom sve završava nekim odlaskom i ponekim obećanjem, počevši od slučajnoga susreta u kavani u kojoj radi jedna upropaštena žena („Pa nisi me mogla voljeti čitav život! […] Kasno je sad za prigovaranje, no vi ste me, zaista, jako nemilosrdno ostavili – koliko sam puta htjela ruku dići na sebe od sramote što sam onako ostala sama, da ne govorim tek o ostalom“) do obećanja koje se nikada ne ispuni („Zašuti“, strogo reče Krasiljščikov. „Ovih ću dana doći k tvojem ocu i reći mu da te ženim. Jesi li čula?“ Ona odjednom prestane ridati, zatim sjedne na noge te tupo raširi vlažne, sjajne oči: „Zaista?“ „Naravno.“ „Na Bogojavljenje sam napunila već šesnaest“, reče brzo. „Pa eto, znači, za pola godine možemo se vjenčati…“ Vrativši se kući, krenuo se odmah spremati i do večeri je trojkom otputovao na željeznicu. Za dva dana bio je već u Kislovodsku.).

Bunjinova naracija gusto je zalivena okusom melankolije koja se provlači svim otrežnjenjima minule strasti ili one koja tinja, ali više nikada neće imati šansu. U prijevodu se očituje sva kvaliteta Ive Alebića koji se još jednom dokazuje kao vrhunski poznavatelj ruske književnosti, a ako vam knjiga još nije bila pri ruci, njegov je esej objavljen i na portalu Kritika HDP povodom izdanja knjige.
Čitatelji bi se, posebice padnu li u zamku današnjih pozicija, mogli naći u čudu budući da se Bunjin hrabro poigrava i marginalnim, izaziva i šokira. I premda možda priželjkujemo malo oslobođenije ženske likove, Bunjinove pripovijetke treba pročitati – i kao igru erosa i kao neslaganje, kao kritiku i ideju, kao analizu povijesnih okolnosti ili naprosto iz znatiželje.