Demokracija nije za sve

Časna zadaća promicanja demokracije donijela je slobodu i blagostanje mnogima, uključujući i Hrvate. Pritom, sukladno logici zapadnog svijeta, izvoz demokracije u nove zemlje odvija se u skladu s gospodarskim i geopolitičkim interesima. No, često se i sami interesi prodaju pod plemenitim nazivom demokracije. I Hrvatska je to doživjela na svojoj koži dok nije postala ravnopravni član zapadnih klubova; tijekom pristupnih pregovora mnogi su europski pregovarači nametali uske interese svojih zemalja.

Ni promicanje demokracije oružjem nije uvjerljivo, a često ni moguće, jer model zapadne demokracije u mnogim kulturnim podnebljima nije primjenjiv. Intervencije Zapada u islamskom svijetu ostavljaju snažan dojam geostrateških igara s jasnim gospodarskim interesima pod izlikom širenja demokracije. U konačnici, one nisu donijele dobro žiteljima tih zemalja.

Demokratske kreposti gube na važnosti / Izvor Pixaby

Ipak, mnogi zapadni političari demokratizaciju ističu kao moralni imperativ, poput misionara koji šire poruku spasenja. Ako izuzmemo bivše komunističke zemlje u Europi, gdje se demokracija „primila“, pokušaji izvoza demokracije u druge dijelove svijeta ondje se često doista shvaćaju kao svojevrsni prozelitizam. Valja pritom imati na umu da je zapadna demokracija kao normativni sustav itekako povezana s kulturnom pozadinom.

U Hrvatskoj se, kao i u mnogim drugim postkomunističkim zemljama, demokracija često promatra suženo iz perspektive reprezentativnosti, kao mehanizam koji omogućuje političko sudjelovanje. No ona je daleko više od toga, s tim da i sudjelovanje bez određenih znanja i sposobnosti nema previše smisla. Zapadne demokracije počivaju na krepostima poput dijaloga, snošljivosti, pravičnosti, spremnosti na sučeljavanje, sposobnosti za kompromis, prijezira prema nasilju i odgovornosti za opće dobro. Te su kreposti, doduše, u posljednjim desetljećima sve manje prepoznatljive, ali bez njih zapadne demokracije ne bi nikad nastale. Norme zapadnog kršćanstva postale su dio kanona zapadne civilizacije i odgovarajućeg modela demokracije. U njemu građanin slobodno sudjeluje u političkom odlučivanju sukladno svojoj savjesti, uzimajući u obzir složene mehanizme političke integracije.

Osim zapadnih demokracija, teorija demokracije poznaje i „pučke (ili narodne) demokracije“, koje ističu sudjelovanje građana kao legitimaciju političkih odluka, ali mimo slobodne volje. Riječ je redom o komunističkim sustavima, u čijim su forumima svi bili pozvani na sudjelovanje, ali su morali paziti što će reći, a odluke su se donosile po diktatu partije. Demokratske kreposti uglavnom nisu bile na cijeni, kao što ni u nekim drugim kulturnim podnebljima nemaju istu težinu kao na Zapadu.

Zapadna demokracija nije moguća, primjerice, u Iraku, unatoč sustavnim nastojanjima uspostave demokratskih struktura. Ondje, kao i u Afganistanu, Iranu ili Libiji, nedostaje odgovarajuća kulturna podloga koja bi građane motivirala na odgovarajuće političko ponašanje. Pojam snošljivosti u drugim se kulturama drugačije doživljava nego u zapadnom društvu, dijalog se odvija na drugačiji način, a pitanje ljudskog dostojanstva također se različito definira.

Zapadni demokratski sustavi počeli su slabjeti prihvaćajući relativizaciju vlastitih normi, pa se i širenje Europske unije sve više shvaćalo kao širenje tržišta. Premda je Unija pritom naglašavala kako je ona „vrijednosna zajednica“, vrijednosti su se primjenjivale selektivno. Zapad je pritom postupno prihvatio obrasce društvenih odnosa europskog istoka, na kojemu su građani pod utjecajem desetljećima nametanih ideologija zaključili da zajedničke norme služe samo kao sredstvo pritiska, a ne kao kreposti kojima valja težiti. Komunizam doduše nije mogao potpuno iskorijeniti normativne zasade društava, posebice u zemljama s katoličkom tradicijom. Vidljivo je to i u različitom stupnju razvoja političkih, gospodarskih i socijalnih sustava.

Širenjem globalizacije blijede razlike između društava, njihovi unutarnji odnosi sve se više uzajamno prožimaju. Time i politički sustavi gube svoju suverenu snagu, slabi parlamentarizam, građani slijede svoje individualne interese mimo formalnih državnih struktura, a globalna ponuda i potražnja postaju glavno političko mjerilo.
Globalizaciju je pokrenula Amerika koja se njome najviše i okoristila, a drugima je nametnula svoje obrasce društvenih odnosa. Međutim, nužna je posljedica globalizacije disperzija gospodarskih utjecaja i u konačnici stvaranje novih središta moći. Ukratko, Zapad je sve manje vrijednosna zajednica, a na putu je da izgubi i gospodarsku dominaciju.

Međutim Zapad nije izgubio svoju kulturnu podlogu. Samo se postavlja pitanje je li u stanju iskoristiti je i obnoviti normativnu strukturu svojih društava, odnosno vratiti se svojim civilizacijskim korijenima, a druge dijelove svijeta prepustiti njihovim vlastitim pravilima i na tim temeljima izgrađivati međunarodne odnose. Zasad je demokracija u promicanju svojih gospodarskih interesa došla dotle da je počela gubiti svoj smisao, a interveniranjem u područja drugih civilizacija ponekad se pretvara u sirovu silu.