Danas stanovnica Brooklyna, EJAE je jedna od ključnih kreativnih poluga K-popa, fenomena koji upravo doživljava kulminaciju, premda svjetsku dominaciju nije ostvario preko noći

Za poklonike K-popa devedeset osma svečana dodjela Oscara doista se pretvorila u večer obasjanu zlatom. Skladba Golden iz Netflixova filma KPop Demon Hunters trijumfirala je u kategoriji najbolje originalne pjesme, pa je tako i na službenoj, profesionalnoj razini taj žanr zapečatio globalni uspjeh.

„Dok sam odrastala, ljudi su me ismijavali zbog ljubavi prema K-popu, ali sada svi pjevaju našu pjesmu. Danas sam tako ponosna. Shvatila sam da ova pjesma i ova nagrada nisu toliko stvar uspjeha koliko dokaz ustrajnosti“, rekla je kroz suze tridesetčetverogodišnja južnokorejska pjevačica EJAE primajući zlatni kipić na pozornici Dolby Theatrea u Los Angelesu.

Koncert K-Pop Forever! u zagrebačkoj Areni donio je presjek K-pop hitova / Snimio Simone di Luca

Ustvari, suautorica dobitničke pjesme EJAE – punim imenom Kim Eun-jae  – već je pomalo i Amerikanka. Premda je rođena u Seulu, u najmlađoj dobi s obitelji se najprije seli u SAD, potom se vraća u domovinu, ali kasnije još jednom dolazi na Novi kontinent. U New Yorku upisuje i završava prestižnu školu za filmske, medijske i izvedbene umjetnosti Tisch School of the Arts, a ostalo je, kao što sada vidimo – povijest. Danas stanovnica Brooklyna, EJAE je jedna od ključnih kreativnih poluga K-popa, fenomena koji upravo doživljava kulminaciju, premda svjetsku dominaciju nije ostvario preko noći. Izvore mu još davnih devedesetih valja tražiti u takozvanom korejskom valu koji je lokalnu kulturu najprije prenio u susjedne azijske zemlje, da bi 2012. nakon viralnog hita Gangnam Style (prvoga koji je na YouTubeu dosegao rekordnih milijardu pregleda) probio i posljednju barijeru u jurišu na Zapad.

Južnokorejska pjevačica Kim Eun-jae (EJAE) primila je nagradu Oscar za najbolju orginalnu pjesmu Golden iz Netflixova filma KPop Demon Hunters / Snimio Xavier Collin / Image Press Agency

Ukratko, K-POP FOREVER! naziv je putujućeg spektakla zamišljenog kao neka vrsta kolektivnog slavlja u čast K-pop kulturi – ne samo glazbi nego i modnom stilu, digitalnim inovacijama i zabavi u cjelini. Tako je K-POP FOREVER! nakon rasprodanih koncerata u velikim europskim urbanim središtima doputovao i u zagrebačku Arenu, gdje je u dvije večeri, 20. i 21. ožujka, vrlo mladoj i pretežno ženskoj publici predstavio sve svoje vrline: estetske, zvučne, vizualne, koreografske. Valja svakako istaknuti da na spomenutoj turneji ne nastupa EJAE, ali da ova priča na svim razinama nadrasta značenje običnih tribute bendova, ne samo svojom namjerom (odati priznanje žanru), nego i masovnošću te pažljivo razrađenom produkcijom. S jedne je strane riječ o posveti jednoj specifičnoj supkulturi, a s druge o obiteljskoj zabavi za koju su zaslužni profesionalni britanski pjevači(ce) i plesači(ce), pokušavajući što vjernije približiti ugođaj i energiju žanra.

U praktičnom smislu, najvažniji je učinak postignut: zagrebački je show omogućio da himnična Golden i drugi veliki žanrovski hitovi poput Butter, How You Like That, Kill This Love i Pink Venom prestanu biti skupi privilegij holivudske elite ili pak njujorških, dablinskih ili roterdamskih pozornica i presele se i na nešto manju scenu (K-pop groznica zahvatila i Rijeku! naslov je osvrta Ri-Portala nakon što je spektakl iz Zagreba pristigao i u dvoranu Zamet).

Promatramo li ga fenomenološki, K-pop je uvijek ciljao visoko – i mislio na vlastitu budućnost. U promotivnoj objavi za recentne zagrebačke nastupe mogli smo čitati da je „s više od 250 milijuna pregleda u prva tri mjeseca, KPop Demon Hunters najgledaniji film svih vremena na Netflixu“, dok se pripadajući soundtrack uspeo na sam vrh ljestvice Billboarda, postao platinast i „zabilježio više od tri i pol milijardi preslušavanja samo na Spotifyju“. Maksimalistički pristup u samoj je srži složene i promišljene K-pop mašinerije, ustrojene tako da mladog slušatelja ponese u drugačiji, izmaštani, gotovo futuristički svijet glazbe, plesa i vizualnih čudesa. U svijet u kojemu je, kako je netko primijetio, „svaka sekunda dovedena do savršenstva“.

U glazbenom smislu, nema u njemu osobitih inovacija. Radi se o klasičnom hibridu; iako mu je u nazivu pop, žanr uključuje i elemente hip-hopa i R&B-ja, modificiranu korejsku tradiciju, elektroničke plesne impulse, čak i odjeke rocka – dakle, fuziju Istoka i Zapada, upakiranu u boy/girl band estetiku. Sve je uklopljeno u besprijekornu produkciju i čvrsto utkano u modernu digitalnu mrežu i internetske platforme bez kojih je evolucija žanra zapravo nezamisliva. To se osobito odnosi na nešto suvremenije žanrovske heroje i heroine, poput NewJeans ili Stray Kids, potom na BTS i Blackpink, te nešto starije BigBang koji su – ne bez razloga – zaradili titulu „kraljeva K-popa“.

Iako se u mnogočemu (nimalo slučajno) oslanja na estetiku zapadnjačke teen-pop glazbe, K-pop funkcionira na vlastitim načelima marljivoga rada i stroge discipline, karakteristične za dalekoistočne kulture. Zbog toga oni nisu konvencionalni pjevači i pjevačice, oni su „idoli“ koji do finalnog trijumfa dolaze kroz mukotrpnu višegodišnju obuku s ciljem razvijanja mnogostrukih vještina: na vokalnome planu, u plesu i glumi, u vještini repanja, svladavanja stranih jezika, u komunikaciji s publikom, zapravo u svemu. U širemu smislu krajnji je cilj nešto drugo: stvoriti povezanost unutar zajednice – fandom – jer se korejski pop, za razliku od svojeg angloameričkoga „brata“, kloni individualizma i „slavi moć grupe“.

O K-popu više nitko ne govori kao o nekom stranom i dalekom fenomenu koji živi tisućama kilometara daleko od nas. Ono što je prije više od četvrt stoljeća počelo u obliku vala s Istoka, danas je dio mainstreama – dobroćudni i samoodrživi popkulturni uragan koji sve „zainteresirane strane“ čini zadovoljnima. Zašto je tome tako? Možda zato što umjesto tjeskobne svakodnevice, K-pop masovnim sljedbenicima nudi bijeg u ekstatični i dobro organizirani paralelni svemir prepun raznovrsnih audiovizualnih podražaja. Dodamo li svemu navedenome i stihove o važnosti samopouzdanja, ustrajnosti, bitkama protiv vlastitih demona i o tome da nikada ne treba gubiti vjeru u sebe (kao u pjesmi Golden), postaje još jasnije zbog čega se K-pop mnogima čini toliko neodoljivim.