Dame i junaci

Junakom bi se mogao prozvati koncertni majstor Državne kapele iz Weimara Gernot Süßmuth, koji je vodio orkestar te večeri u Lisinskom, izvevši i solo dionicu violine što je smještena u samo srce Straussove simfonijske pjesme op. 40, kao i onu u Verwandlungu Dore Pejačević. Višekratno je gostovao na Samoborskoj glazbenoj jeseni, a svirao je i na violini našega graditelja Franje Kresnika u Rijeci.

Koncertni majstor Državne kapele iz Weimara Gernot Süßmuth (prvi slijeva), mezzosopranistica Annika Schlicht i maestro Ivan Repušić u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog / Izvor KD Lisinski

Život junaka simfonizirana je priča „nalik slikovnici“, kako kaže Claude Debussy, skladana u herojskome tonalitetu Beethovenove Eroice i razvijena kroz šest glazbenih epizoda – od prikaza junaka do njegova odlaska s ovoga svijeta. Violina igra ulogu junakove suputnice (navodno Straussove supruge) koja u Süßmuthovu instrumentu pronalazi dostojna tumača. Orkestar iz kulturom i tradicijom bremenita Weimara ponudio je dojmljivu i slikovitu izvedbu djela autora koji je ondje djelovao od 1889. do 1894.
godine.

U Weimaru je mladi Richard Strauss bio drugi kapelnik. Prije njega, također na poziciji Kapellmeistera, tamo je boravio Franz Liszt. Općenito, posrijedi je institucija goleme tradicije za koju tvrde da seže sve do 1491. godine. Na vremenskoj lenti veličanstvene prošlosti svoje mjesto od sezone 2024/2025. tamo je našao i naš Ivan Repušić.

Državna kapela djeluje u sklopu tamošnjega Nacionalnog kazališta te u skladu s tradicijom njeguje željezni repertoar. Za to ima i razloga. U Weimaru je 1850. praizveden Lohengrin Richarda Wagnera, a godinu prije Liszt je tamo predstavio i nešto ranijeg Tannhäusera. Službena bilješka govori kako orkestar danas okuplja glazbenike iz čak četrnaest zemalja; unatoč tome, kad je o predigrama Lohengrinu i Tannhäuseru riječ, a i o predigri trećemu činu Lohengrina što je uslijedila u dodatku, imali smo priliku doživjeti Wagnerovu, kao i glazbu Richarda ­Straussa „iz prve ruke“ – žive tradicije upakirane u praksu orkestralnog muziciranja, one najbolje koja je mogla stići do naših dana.

Ono što ostavlja poseban dojam plemeniti je ton orkestra, koji svoj temelj ima u tamnome i pastoznome zvuku gudača, s bogatim dubinama i raskošnim tonskim spektrom koji se razvija iznad te osnove, te s ostalim orkestralnim sekcijama koje se skladno stapaju u zajedničku sliku. Dok sviraju, vajmarski svirači stvaraju dojam „pokretnoga dvorca“ – čvrste građevine koja je, međutim, u stalnome pokretu.

Među uglednu gospodu Wagnera i Straussa Repušić je smjestio dvije dame. Vajmarska kapela pod Repušićevim vodstvom, naime, za njemačku etiketu audite upravo je objavila dvostruki nosač zvuka s djelima Dore Pejačević što uključuju orkestar, dok su na koncertu u Lisinskom izveli sve četiri orkestralne pjesme. Da je dolazak u Zagreb prepoznat kao bitan događaj potvrdili su i intendant Deutsches Nationaltheatera i Staatskapelle Weimar Valentin Schwarz te direktor kuće audite Ludger Böckenhoff, koji su tih dana boravili u našoj sredini.

Subotnji koncert dodatno je obilježilo čitanje pisma Dore Pejačević koje je ona 1904. poslala Tildi Vranyczany Dobrinović iz samog „svetišta“ Wagnerova opernog Gesamtkunstwerka – Svečanih igara u Bayreuthu. U vrijeme održavanja koncerta, ovo je otkriće Domagoj Marić predstavio upravo na stranicama Vijenca. Da nije bila skladateljica, bila bi prava šteta da Dora nije postala književnica – toliko je zanimljiv njezin način pripovijedanja i britak spisateljski stil.

Nekoliko dana prije Zagreba, orkestralne pjesme u Weimaru predstavila je naša Martina Mikelić; u Zagrebu je tu priliku dobila sama Annika Schlicht koja ih je otpjevala i na albumu. Maestro Repušić dao je Dorinim pjesmama vrijeme i prostor, a uspješna njemačka mezzosopranistica puninu sadržaja i emocije u kojoj ih vjerojatno još nismo čuli. Možemo zapravo žaliti što ih Dora Pejačević nije napisala u većem broju, no možda je to dobar poticaj da se iz njezine ostavštine Lieda odabere još pokoja pjesma, koja bi u rukama vješta orkestratora mogla dobiti nov, orkestralni život.

Rođeni majstor koncertnog spektakla, Repušić je iznenađenje ostavio za kraj. Tada je na zatečenost auditorija vratio Anniku Schlicht na scenu. Na opće oduševljenje, gosti iz Weimara izveli su Odu zemlji iz Gotovčeve Mile Gojsalića.

U razgovoru s umjetnicima nakon koncerta otvorilo se pitanje je li to sljedeći Repušićev hrvatski projekt, dakako, s Annikom Schlicht u glavnoj ulozi. On je sam bio oprezan u odgovoru, svjestan da će novi angažmani u Weimaru, kao i oni u Operi u Leip­zigu, prije svega biti posvećeni željeznome repertoaru koji će te velike kuće zahtijevati od njega. Znajući, međutim, maestra Repušića, mogao bi on u tome ponovno uspjeti. Ili kako sam kaže: prije ili kasnije otvorit će se neka „pukotina“ iz koje su već izrasli Ero, Judita, Hrvatski glagoljaški rekvijem ili upravo Porinom za najbolji album i najbolju izvedbu ovjenčana Hrvatska misa.