Antunov izbor

Gustav Matković, Palić

Blaga noć. Listopada je posljednji dan. Nikako da zazimi jače. I vlage je dosta. Jesenske. Ona što mili. Uvlači se u kosti. I zemlju. Mjeseca nema. U Tavankutu, u Marinkić kraju. Kuruzi iza kuće obrani su prije koji dan. Vinograd pored još nije. Jačeg mraza nema. Josipu se još nije išlo na počinak. Poslušao je i ovu večer vijesti Radio Zagreba. One u 22 sata. Na kraju dana. Nakon večere. Po navici. Sadržaji su ga odbijali. Ratne teme dominiraju. Koga to privlači? Mjesecima već. Ali navika okiva. Čvrsto. Čekao je.

Prezirao je nasilje. Vjerovao je da je posljedica mržnje. A ova, nepotpunosti čovjeka. Samoskrivljenih mu manjkavosti. Zloupotreba slobode. Zakinutost takva onda donosi praznine u životu. Rađaju se. Postaju. I najčešće nisu zjapeće, već se nadomještaju nezadovoljstvom samim sobom i zavišću naspram drugih. Slično prištu na koži. Nadolazi gnoj. U dušu. Rat je potpuno očitovanje toga. Zakonomjernosti svakovrsnih ljudskih posrnuća. Vrh svih tih bijednih razrješenja slabosti čovjeka. Prezirao ga je. Rat, a onda posljedično i uzroke – zavist i mržnju i nasilje. Susretao ih je. U svijetu oko sebe. Prepoznavao ih je i u sebi. Borio se protiv njih.

Čekao je, a nije to htio. Ranije je već u ovo vrijeme bio u krevetu.

Josip je ipak bio neprestano zaokupljen ratom. A prezirao ga je i odbijao. Nije mu davao mira. Osobito ovaj sada. Ne zbog načelnih pristupa i pratećeg tumačenja – to mu je sve bilo i više nego jasno i poznato, već iz razloga bliskosti. Rat ga se, naime, doticao. Neposredno. I od skora. Držao ga je blizu i čvrsto Antun, sestrin sin. Mladi strojarski inženjer. Najstariji u Janje. Bio mu je kum na krštenju i krizmi. Po obiteljskoj dugoj navadi. Odskora je njegov nećak Antun postao i otac. Sin Tomislav, kći Marina. Odskakao po maru i dobru. Skućio se u svakom smislu. Na ponos ujaku.

Čekao je i dalje. Čuo je kako psi laju u daljini.

Nije Antuna bilo već tri tjedna. Nije se vratio kući. Tražen je. I službeno, od strane narodne vlasti, milicije. I neslužbeno, od ljubopitljivih i nasrtljivih suseljana. Tražili su ga neumorno. I danju. I po noći. Jedni zato što su to morali po nalozima službe, drugi zato što su htjeli. Posljednji su bili opasniji, jer jedan koji hoće jači je uvijek od dvojice koji moraju. To odlično znaju vlastodršci. Josip je bio star i čekao je svaku večer. Već tri tjedna. Strpljivo i zatajno. Do kasno u noć.

Opreza nije manjkalo ni Antunovoj supruzi Miri. I čekanja! Mira je stalno samo šutjela. Odmahivala glavom. I plakala. I pred susjedima i noću kada je bila sama, nakon što je ulegla djecu.

Pratili su ih. Oboje. Bili su svi pod prismotrom. Tomislav i Marina su šutjeli jer ništa nisu znali. Bili su previše mali. Mira i Josip su znali sve. Bio je tu. Negdje. Njima blizu, a za druge predaleko. Zato je Josip i čekao. U kući na kraju sela.

Kuružnja je bila sadivena u badnjeve. Uskoro će moći obrati vinograd. Samo jači mraz da bude.

Mira se nije protivila Antunovu izboru. Ovo nije bio ni njegov ni njezin rat. Rat nije ničiji. On je vragov. Antun je ustrajavao u odluci. Ne dati im se. Ne ići. Danima, tjednima, mjesecima! Ne ići nikamo. Ostati ovdje. Biti tu, gdje si rastao. Drugima ne naškoditi. Miri je, zapravo, bio dalje. No, ne i daleko. Blizu joj je ostao, u srcu. Stoga je bilo i teže. Tu je, a u biti nije. No, nije tamo gdje je trebao biti. Po volji drugih. Ostao je, nije otišao, a nema ga. Za nju i dicu.

Čekao je Josip još. Strpljivo. Navikao se još u sjemeništu. Kerovi su lajali. U daljini. Mrak je gust ko tisto. Naoblačilo se u međuvremenu. Rominja. Bit će loćkavo kad krene.

Mirina majka Maca listopadskoj se pobožnosti posvetila. Ovog mjeseca bila je još revnosnija. Osim litanija, i krunicu je svaki dan izmolila. Potajno. Dolazila je stoga pola sata ranije u crkvu Srca Isusova. Nije ni kasnila, ni izostajala. Marijin oltar, prvi s desne strane, bio je lipo okićen. Bilim sitnim krizantemama. Dala je župniku dosta novaca da ih kupi više. Da bude lipči. Svečaniji. Ukrašen kako triba. Ni ona nije puno znala. Bilo joj je važno da je Miri dobro. I dici je onda bolje. Molila je za to. Da sve na koncu i ostane dobro. Znala je onda da nije zdravo rđavo. To je Maci bilo dosta. Jer, znanje je gdjekad suvišak. Opterećuje.

Josip je čekao. Zbog većeg mraka, bilo mu je lakše. Nije strepio. Sigurnost je rasla. Neće još dugo. Kerovi su i dalje lajali u daljini. Rominja još uvik. Počelo je kapćat s krova.

Kad je jutros išao po kruh, svratio je opet kod Mire. Volio je Tomislava i Marinu. Uzeo je kotaricu, koju je Mira spakirala i ostavila u ambetušu, te ponio sa sobom. Uvik z biciglom. Do kuće. Znala je što u njoj treba biti. Ranije je svraćao svaki drugi-treći dan, a zadnja tri tjedna redovito, svaki dan ujutro. Prije dolaska bi isprid dućana saznao što ima novog u selu.

Počeo je svraćati do dućana prije godinu dana, kada mu je supruga Vinka preminula. Iz Mandina je sela bila, kraj Duvna. Nije se vratila u svoje selo nakon jedne berbe kuruza. Ostala je. Vinčala se. Nisu imali djece. Crkvi odana do kraja života.

Čekao je još. Rominja li rominja.

Jesen je. Konac listopada. Nikom nije bilo sumnjivo njegovo svakodnevno svraćanje kod Tumbasovih – Antuna i Mire. Ljudska percepcija zatupi na red. Primjećuje se više ono što štrči. Mira nije bila kod kuće. Radila je. Jedan dan prijepodne, jedan dan poslijepodne. U Subotici. Nije bilo ni dice. Majka Maca ih je čuvala. Govorila im je da je tata otišao raditi digod zdravo daleko. Toliko daleko da ni ona nije znala di je to. Virovala su joj.

Čekanju se bližio kraj. Kiša je sada pojačala.

Dolazio je uvijek u isto vrijeme. Pred ponoć. Tako su se dogovorili. Tada je bilo najsigurnije. Dok ljudi počivaju. Najmanje ljudi, najmanje rizika. Nikad u kuću. Samo do kraja druge avlije. Priko Josipove njive. Kroz badnjeve. Kokoške se nisu budile. Ni ćurke. Noć umiri sve. I puno toga prikrije.

Dolazio je tiho. Nevidljivo. I za Josipa. No, Josip je znao. Znanje je moć, znao je to još sa studija filozofije na bogosloviji. Francis Bacon. Daje da bude, da se dogodi ono što se ne da konstatirati primjećivanjem. I kada je mrak.

Više nije čekao. Krenuo je. Bilo je blatnjavo. Obuo je čizme, ogrnuo kabanicu, uzeo kotaricu i pošao. Mirno, polako. S kotaricom u desnoj ruci. Pokrivenom bilim peškirom. Sjećao se da je tako i njegova majka Krista nosila kotaricu s ilom na svećenje na Veliku subotu. Lagano, dostojanstveno, ponosna u tišini. Mirna. Ona je znala što je u kotarici. Josip nije.

Antun je bio točan. Kao i uvijek. Na ogradi je na kraju druge avlije. Miran. Ni silueta se nije mogla nazreti u mraku. No, znali su gdje se trebaju naći. Dogovor, poznavanje prostora i pouzdanost puno su značili u ovakvim prilikama. Čovjek može gotovo sve! Ovo djeluje kao samo po sebi. Uspostavljena pravila i sustavi djelovanja s odgovornim ljudima uvijek moraju funkcionirati, mislio je Josip kao da je vojni zapovjednik.

Josip ovoga puta nije prenio Antunu pozdrave od Mire i dice. Prenosio je svaki drugi dan, kada je Mira radila poslijepodne.

Antun se činio odmornim. I, ako se tako može reći, zadovoljnim. Ustrajavati je važno, no teško. Ukoliko je to zalog ostvarenja vrednijeg cilja, onda je sve drugo lako. Kiša je padala. Kerovi su pristali lajat.

Ritual je već bio uhodan. Tri tjedna nije malo. Pozdravili su se i sada – u ponoć, tiho, ali srdačno. Jedva da su vidjeli lica jedan drugom. Stisak ruku govorio je više nego bujica izgovorenih riječi. Antun je Josipu dao preko ograde praznu kotaricu i uzeo današnju. Nije bila teška, mogao ju je lako dići ponad ograde. Nikad nije pogledao što je unutra. Znatiželja mora smjerati na više i drugačije. Na bitno. I mora imat miru.

Dok su izmjenjivali kotarice, razgovor je, nakon pozdrava, započeo istim pitanjem.

– Šta ima novog, ujo?

– Ništa posebno. Tvoji su dobro i to je dobro.

– Da…

– Rat je, znaš i sam. Svit ko da je poludio…

– Al, neće dugo. I ratovima dođe kraj.

– Ovaj je skoro počo. Na Vukovar su se baš okomili.

– Znam, ujo, al mene neće vidit.

– Ni ne triba. Junaštvo je bit odaleg i ne bit u ovakom ratu.

– Nije moj.

– Jedared ćeš na ovo bit ponosan.

– Znam.

– Izdrž samo. Ujo je tu.

– Oću, bez brige. Učili ste me da ustrajavam. U dobru…

– ...i strpljivo, bez obzira na cinu. Ujo je ponosan na Tebe! Znaš da onaj koji završno zbraja i oduzima, ne miri ko svit. Kvite su mu na maži drugog reda. Ovog kojeg se i mi trsimo pratit.

– Pozdravite mi ženu. Ne prid dicom.

– Hoću.

Još jedno vrijeme stajali su u tišini. Nijemi u noći. I kisnili. I za to su bili spremni. Trpjeti teškoće zarad vrijednosti nečeg drugog. Ni odlasci nisu uvijek laki. Antun je željan blizina dragih, a Josip se boji rizika istoga…