Zanimljiva vizura, neujednačena cjelina

Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Magdalena Blažević bila je desetogodišnja djevojčica; svejedno, taj događaj, kao i oni poratni koji su proizišli iz njega, očito je bio toliko snažan da je umnogome usmjerio i oblikovao početne godine njezine književne karijere. O tome zorno svjedoče sve tri njezine dosadašnje knjige – zbirka priča Svetkovina (2020), romani Kasno ljeto (2022) i Sezona berbe (2023), a sada i najnovija zbirka priča Vučja kuća (knjiga nosi naslov prema prvoj priči). Zbirka je nastajala četiri godine i sadrži dvadeset osam kratkih i kratkih kratkih priča (short short story), a za tu proznu formu spisateljica kaže da je teren koji joj je „najzabavniji i najizazovniji“.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Činjenica da su pripovjedačice gotovo svih priča u Vučjoj kući djevojčice i adolescentice vjerojatno je posljedica autoričine odluke da sva ta uglavnom teška, mučna, mračna zbivanja o kojima piše propusti kroz vizuru vlastitih mladih godina u vrijeme kad su se ona događala. Time se stvara pomaknuta, iskošena perspektiva, a istodobno dobiva na autentičnosti emocija i uvjerljivosti priče o životu i sudbinama odraslih. Sjetimo se samo iznenađenja što ga je ova spisateljica priredila čitateljima kad je u pripovjedačku poziciju u romanu Kasno ljeto uvela glas mrtve djevojčice koja se tridesetak godina nakon svoje smrti vraća na mjesto na kojem se dogodio zločin i pripovijeda svoju priču. Iskustvo rata i neposrednog poraća u novoj knjizi Magdalene Blažević obuhvaća priče o odrastanju u autoričinoj ruralnoj srednjoj Bosni, o muško-ženskim odnosima, o otkrivanju seksualnosti, o patrijarhalnom nasilju i ženskoj podčinjenosti i poniženosti, o različitim zločinima i zlostavljanjima.

Kao i u prethodnim pričama i romanima, i u ovoj zbirci dominiraju ženski likovi koji su uvijek u nekoj zamci tvrdih, nepisanih patrijarhalnih pravila – muške volje. Spisateljica smatra da o svim problematičnim, a još tabuiranim temama treba govoriti otvoreno, pa je jednu takvu – seksualnost – obilato uvrstila u ovu knjigu priča. Premda s tim u vezi nema baš dobra iskustva – u prethodni roman Sezona berbe uvrstila je niz erotskih situacija jer je smatrala da ih ne može preskočiti i sjeća se kako je jednoj prijateljici poslala rukopis na čitanje, ali joj se ova nije javila. „Kada sam je nakon nekog vremena srela, pitala sam je je li pročitala i samo je odmahnula rukom, više nije uopće htjela sa mnom razgovarati. Zbog knjige! Moja tetka je pak rekla da to neće čitati jer želi zadržati tu neku pristojnu i finu sliku o meni. Moj muž također ne čita ono što pišem.“

U novoj knjizi zahvaćeni su različiti aspekti teme: otkrivanje seksualnosti u različitim, pa i najstrašnijim okolnostima – od silovanja u ratu (pri čemu je rat samo okvir koji sugerira da su izbrisani svi moralni obziri), seksualnog zlostavljanja, preljuba, pa do obiteljskog nasilja, silovanja i ubojstva zbog neobuzdanosti (Žuta lala, dušo). Tako djevojka u priči Djevojka iz sobe 302 odbija „skinuti kaput“ pred vojnicima koji su je zarobili i s nekoliko drugih djevojaka doveli u zgradu koja je pretvorena u bordel i radije skoči s terase u smrt. U Zimovalištu za sove Lina u bolnici rodi djevojčicu, ali se ne sjeća je li ona potpisala da se odriče djeteta ili je to učinila njezina majka. Jasno joj je da je ona majka, ali očeva je pet, iz kuće preko puta gradskog parka u kojoj su bile zarobljene mjesec dana. Jednog je dana umjesto u školu otišla u susjedno mjesto gdje je bila zatočena i silovana: „Morala je ući i popeti se u sobu s krvavim madracima. Da se uvjeri da je tamo više nema.“ U Vučjoj kući, naslovnoj priči smještenoj na početak zbirke, majka i kći školarka žive u nekom svom imaginarnom svijetu: majka uvjerava kćer da će postati prava balerina, nova Isadora Duncan, a Danja poželi da se za nju nađe i neki Jesenjin. No stvari se bitno zakompliciraju kad se u ljubavnu vezu nesuđene balerine počne upletati stariji bolesni brat koji je usto naslijedio i očevu patrijarhalnu ideologiju.

Autorica je zbirku komponirala tako da se kratke kratke priče izmjenjuju s onima nešto dužima, ali se može uočiti da su te kraće priče općenito ispod dosadašnje razine spisateljičine proze (što je vjerojatno zanatski problem jer je napisati dobru short short story vraški teško). No ovaj put se dogodilo da je i poneka duža priča zaškripala u tom zanatskom dijelu posla. Svojedobno je autorica, govoreći o svojoj prvoj zbirci priča, izjavila da voli „fragmentirani tekst, kratku priču koja je sastavljena od nekoliko povezanih, ali razdvojenih scena koje ponegdje dijele godine pa i desetljeća“. To je dobar koncept jer vremenski skokovi dinamiziraju tekst kada su izvedeni pažljivo i precizno i drže čitatelja budnim i koncentriranim, ali čim se među njima pojave zamagljenja, gubi se fabularna nit i rasplinjuje pažnja. Knjiga sadrži niz dobrih i svježih priča, ali je kao cjelina kvalitetno neujednačena.

 - - -

O prozi i prozama: Osim ovdje korištenoga kraćeg naslova roman Magdalene Blažević ima i duži oblik: Vučja kuća i druge proze. Godine 1947. Matica hrvatska tiskala je u Zagrebu knjigu Ranka Marinkovića Proze. Ista, zagrebačka Matica objavila je 1971. godine Jezični savjetnik s gramatikom pod uredništvom dr. Slavka Pavešića. U njemu stoji savjet: proza je sve ono što je ispričano određenim načinom; stoga tu imenicu ne treba upotrebljavati u pluralu, npr. ne valja reći „Proze R. Marinkovića“, nego: „Proza R. Marinkovića“. (S. P.)