Voljeti domovinu iz daljine i blizine

„Bilo je lakše voljeti te iz daljine“, zapisao je Boris Maruna, ispjevavši tako uz „Hrvati mi idu na jetra“ dva stiha koja su ušla u kolektivnu memoriju i zauzela (u ne baš maloj konkurenciji) mjesto među najpoznatijim pjesničkim tvorbama hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. Ti su Marunini stihovi, uz brojne druge, ne samo stihove nego i autobiografske zapise, esejističke i kolumnističke uvide te biografske trenutke, u osnovi predstave Bullshit, lipi moj, kazališnog događaja na granici monodrame, te najteže glumačke forme, i poetskog recitala.

Zoran Čubrilo znalački je na sceni oživio riječi Borisa Marune / Snimila Jelena Janković

Autor, redatelj i izvođač Zoran Čubrilo prema vlastitom je navodu Marunom dugo okupiran, čitao je sve do čega je mogao doći, a to se u predstavi i vidi. Naslovnikova biografija može se pratiti kartografskom, koordinatnom točnošću, od Podpraga, zaseoka pod Tulovim gredama u kojem je rođen, preko školskih klupa, u kojoj boravi kada prvi put, čitajući Ojađeno zvono drugog pjesničkog velikana Tina Ujevića otkriva poeziju kao usud, do Argentine i Hrvatske revije Vinka Nikolića, u kojem nakon bijega iz domovine 1960. počinje surađivati, ali uskoro i odlazi, nesuglasan s izdavačkim nazorima. Sjedinjene Američke Države, Los Angeles i Las Vegas, studij na Sveučilištu Loyola, zabave na kalifornijskim plažama, istovremeno druženje s pripadnicima beat pokreta i hrvatskim emigrantima. Povratak u domovinu 1990. godine, rad u kulturnom životu, između ostalog i glavnouređivanje Vijenca, bolest i smrt. I rezignacija, mnogo nje, nad onime što je Hrvatska postala i koliko je iznevjerila ono što je „iz daljine“ o njoj vjerovao i što je sanjao.

Postavljajući predstavu kao očiti hommage Maruni, Čubrilo je preuzeo lik osobe kojoj fizički nimalo ne sliči, no to zapravo uopće nije važno. Važna je snaga odabranih tekstova, njihovo stalno pomicanje između domoljublja i cinizma, uvjerenja u ideju i njezinog ironiziranja, kontrasti između onoga što Marunina Hrvatska jest i što bi trebala biti. Ispravno odabravši tekstualno ogoljivanje, bez mnogo komentara, tek s pokojim mizanscenskim naglaskom (u jednom trenutku tako Čubrilo čita i neki arhivski primjerak Vijenca), izraženo je ono što u predstavi o i po Maruni jedino i može biti temeljno – stih i rečenica, glas i stav, Marunina riječ bez dodatka i ostatka. U tom je smislu Bullshit, lipi moj predstava ispravnih i dostojno promišljenih postavki.

Manje su u cjelini uspjeli trenuci u kojima Čubrilo kao Maruna uspostavlja pokušaje dijalogiziranja, izlazeći (iako nikada posve) iz Marunine fakture. Violončelist Stanislav Kovačić, koji sa scene prati glazbom Marunine riječi koje Čubrilo govori povremeno iz te uloge prelazi u onu glumca, što mu ne uspijeva jednako dobro kao glazba. Ni Marunini stihovi iz offa, dakle izvan scene, nisu rješenje koje cjelini donosi dodatnu vrijednost, s obzirom na to da je glumac preuzeo Marunin lik, nego narušavaju dosljednost. Suprotno tome, trenuci u kojima se Čubrilo posvećuje izgovaranju Maruninih riječi i rečenica mogu biti vrlo dojmljivi, pokazujući svu pomnju i promišljanje koje je autor ove predstave posvetio njezinoj temi.

Prisjećanje i uspomena, osobni memento i sjećanje na osebujnu osobnost, Bullshit, lipi moj predstava je koja bi mogla dugo trajati i dostojno čuvati uspomenu na Borisa Marunu izbjegavajući pritom zapadanje u patetiku. Maruna je predstavljen kao britki cinik, čovjek koji je domovinu iskreno volio, ali i iskreno promišljao do kraja, kamo god ga to odvelo. A dovelo ga je, svakako, do razočaranja. No, Maruna istovremeno nije odustao, makar takvo odustajanje bilo lakše. Umjesto toga „vratio je dug u koji više nije vjerovao“, kako je Boris Beck, Marunin suvremenik i suradnik, poentirao u svojoj kolumni, napisanoj povodom ove predstave i objavljenoj u Vijencu broj 834.