Vjera, ufanje i ljubav

U mogućoj tihoj sjeni medijski istaknutijih korizmenih kulturnih zbivanja, u Zagrebu, Karlovcu, Sesvetama, Pakracu, Zlataru, Sisku i Požegi ovih se dana moglo naići na neobično zanimljive kulturne i umjetničke programe, izvan uobičajenih godišnjih ciklusa. Njih naime već desetljećima, pod krilaticom „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture“, osmišljava i utanačuje hrvatska udruga Pasionska baština. Stoga je ovogodišnje 35. izdanje Svečanosti Pasionske baštine ponudilo obilje raznolikih događaja u vezi s temom Kristove patnje, smrti i uskrsnuća. Neformalni početak bio je povezan s okruglim stolom održanim 18. veljače u karlovačkom Nacionalnom svetištu svetog Josipa, no svečano otvaranje zbilo se u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, na koncertu Usliši moj vapaj! bas-baritona Krešimira Stražanca i orguljaša Pavla Mašića.

Krešimir Stražanac i Pavao Mašić na koru crkve sv. Marka / Izvor Pasionska baština

Ta dvojica renomiranih glazbenika publici su na najobavjesniji mogući način dočarala svu duhovnu liriku Antonína Dvořáka i Johannesa Brahmsa, što se uostalom od njih i očekivalo. Započelo se s vrsnim tumačenjem Dvořákovih deset Biblijskih pjesama, op. 99, izvorno skladanih za glas i klavir u ožujku 1894. godine za skladateljeva boravka u New Yorku, zanimljivo, bez ikakve vanjske motivacije ili narudžbe. Stražanac je pjevao na češkom jeziku, noseći se sjajno sa svim stapajućim palatalima i tipičnim prijeglasima, u duhu Davidovih Knjiga psalama iz kojih su pjesme proizašle.

Ukorak s partiturom, pjesme su dodatno bile lišavane raskošnijih obilježja, sve kako bi stvorile jak dojam skladateljeve poniznosti, iskrenosti i nepomućene glazbene invencije, odnosno njegove vjere u Boga, bez ikakvog ceremonijalnog patosa. Redom su dijelile i rijedak intenzitet emocija, stilsku koheziju i iznimnu melodijsku ljepotu kojoj je uvelike pridonio i nadahnuti Pavao Mašić. Njegove orgulje, premda ograničene na elementarnu harmoniju i ritmiku, ipak su suptilno naglašavale Dvořákove besprijekorne kompozicijske tehnike, od jednostavnog recitativa, koji je evocirao tihu molitvu, do lučne kantilene. Mašić se podjednako dobro snašao i u umetku u kojem je samostalno izveo Brahmsovu Fugu u as-molu, WoO 8, izrazito kontrapunktalnu, melankoličnu i kromatsku kompoziciju, temeljenu na autoreferencijalnoj temi H‒B‒Es‒A, izrazitoj arhitekturi i prigušenoj emocionalnosti.

S druge strane emocionalnosti je bilo napretek u Brahmsove Četiri ozbiljne pjesme, op. 121, napisane za bas i klavir 1896. godine, u vrijeme kada se skladatelj teško nosio sa smrtonosnim rakom jetre i preminućem svoje vječne muze, Clare Schumann. Kao i u Njemačkom rekvijemu, op. 45, te motetu Warum ist das Licht gegeben dem Mühseligen? (Čemu darovati svjetlo nesretniku?, Job 3,20) op. 74, br. 1, Brahms je i u opusu 121 smisleno posegnuo za tekstovima iz raznih biblijskih knjiga koji su se bavili vječnim pitanjima ljudskoga života i smrti.

Stražanac je i tu briljirao, u izgovoru izvornog njemačkog jezika u duhu kršćanske ljubavi, oplemenjujućeg rada, ali i izumiranja i nepostojanja nakon svačijeg životnog vijeka. U završnome dijelu četvrte pjesme publika se mogla susresti i s dirljivom obradom posljednjih riječi velikog Hvalospjeva ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, 13,1‒3;12‒13, u kojima je iza zrcala, u zagonetki, povrh vjere i ufanja, ostala samo ljubav, najveća od svih, ohrabrujuća u pogledu ukupne skladbe kao i nastavka korizmenog festivala koji će još do Velike srijede, 1. travnja, kada se planira zatvaranje festivala, mnogim vjernicima omogućiti pregršt neprocjenjivih metafizičkih iskustava, poželjnih barem uoči proslave najveće kršćanske svetkovine, uskrsnuća Isusa Krista.