Utjeha prevođenja

Živimo u vremenu kad je smrt dostojna javnoga sjećanja samo ako je pokojnik medijska atrakcija, neka vrsta poganskoga kumira, pa i onda samo dok se žalobnici ravnodušno ne raziđu od slavljenikova lijesa. Stjepan Pavić to nije bio ni kao osoba ni kao tvorac nekih kapitalnih intelektualnih tvorevina. On je, i simbolički, subrat velikih hrvatskih franjevačkih prevoditelja iz starije i novije prošlosti, kao što su Ivan Marković, prevodilac Jeronimovih Poslanica početkom 20. st., ili nedavno preminuli Marijan Mandac, prevodilac tridesetak djela patristike, neka vrsta našega modernog Mignea.

Umro je fra Stjepan Pavić, umro je jednako tiho kako je i živio: bio je, i uvelike ostao, skriven u svome golemome prevodilačkom djelu. Kao i većini pravih franjevaca, osobito s područja BiH – odakle je i potekao – i Dalmacije, ideal mu je bio sv. Franjo Asiški. Kad se to danas o pripadniku njegova reda kaže, može zvučati kao truizam na granici dobrog ukusa, ali ta istina, što vrijeme više odmiče, nije uvijek sama od sebe razumljiva.

Fra Stjepanu Paviću ideal je bio sv. Franjo Asiški / Snimio Daniel Kasap / Pixsell

Nakon što se, naime, pročita golemi zbornik dokumenata, životopisnih i drugih, što su ih s latinskoga o svecu preveli bosanski i zagrebački franjevci – među kojima je i fra Stjepan Pavić – naziremo tu grandioznu srednjovjekovnu ličnost u perspektivi pomalo drukčijoj od one u koju ga smještaju tradicionalne hagiografije, počevši od njegova doba (ne zaboravimo da je već nakon smrti bio cenzuriran cijeli niz dokumenata o njemu!): on se, s velikom skupinom mladih ljudi, usudio, kao dijete bogatoga trgovca suknom, potražiti, poput Buddhe, vlastiti put do najvišega cilja, što je, objektivno, moglo biti smatrano ozbiljnim zastranjenjem u apostaziju. Njegove pjesme, način komuniciranja s bližnjima, njegovo odricanje od svega u čemu se kao bogataš odgojio, njegova privrženost Gospi Sirotinji i sve drugo o čemu, među ostalima, piše i veliki francuski povjesničar Jacques Le Goff, te legendarne stigme obilježili su ga kao osobu najbližu njegovu idealu, Isusu Kristu. Krsno mu je ime bilo Giovanni Bernadone, a u svetu je povijest ušao po nadimku Francuzić, Francesco, naški: Franjo, Frano, Frane.

Često sam se družio s pokojnim Stjepanom Pavićem; ni na jednome detalju u njegovoj pojavi, ni u sadržaju i intonacijama njegovih rečenica, nikada ne biste u početku shvatili da razgovarate sa svećenikom, i to s franjevcem; odmah biste osjetili da ste pred osobom goleme kulture s kojom ste slobodno mogli raspravljati o najširem rasponu tema koje bi vas mogle zanimati, od politike, književnosti, sporta, ekumenizma itd. Sve je bio kadar saslušati, slagao se s vama ili ne, promisliti o tome, prihvatiti ili uviđavno odbaciti. U raspravama s njim naučio sam da, ugrubo, postoje tri temeljna tipa komunikacije: razgovor (dijalog), govor (monolog) i govorancija (glosalgija).

On se, što sam brzo shvatio, grozio svega što nije dijalog o onome o čemu je uopće moguće dijalogizirati. I kad su mu prilazili, iz raznih razloga, osobito dok smo se družili na tzv. buvljaku na Britanskom trgu u Zagrebu, i ljudi osrednje obrazovanosti, pa i jedva pismeni – premda je bio profesor klasičnih jezika – spontano je nalazio pravi ton da bi s njima uspostavio čisto ljudsku, a ne stručnu, komunikaciju. Tu sam istu značajku uočio kod jednog drugog velikog franjevca, Bonaventure Dude, oca Zagrebačke Biblije 1968.

Kad danas, otkako ga više nema među nama, oživljavam uspomene na duge razgovore s njime, odjedanput mi biva jasnije, ili barem to zamišljam, zašto se kao klasičar posvetio upravo onim autorima kojima se posvetio, kao što su Jacobus de Voragine, Ficino, Boetije i drugi. Kad mi je, u jednom razgovoru o posve drugoj temi, rekao da je priveo kraju prijevod s latinskoga golemoga djela Legenda aurea, moja intuicija kao da se otjelovila, što je taj korpus obilježava, koja proistječe iz najranijih kršćanskih predodžbi, iz vremena mnogo ranijega nego što je ta problematika crkveno institucionalizirana.

Jacobus de Voragine, pripadnik dominikanskoga reda koji je u njegovo doba, u 13. st., upravo utemeljen kao Ordo praedicatorum (red propovjednikâ), prikupio je golemu – što stvarnu, što legendarnu – hagiografsku građu koju obilježava gotovo jedina značajka, tj. čežnja, i pod cijenu mučeništva, da se s ovoga svijeta prijeđe u Kraljevstvo Božje. Modernoga čitatelja, pa i kršćanina, ta gotovo brutalna samoubilačka opredijeljenost može odbiti svojim otvorenim prezirom prema životu na svijetu, ali je ona autentična i, gotovo mimo središnje ustanove toga doba, općenito, u najširoj pastvi, prihvaćena. To je i teološka, i psihološka, i kulturno-povijesna tema u samim temeljima vjere koja i danas, unatoč mnogobrojnim studijama, teško da može biti definitivno rasvijetljena.

Latinski tekst Legende tako je majstorski prenesen u hrvatski da uopće nemamo dojam kao da čitamo prijevod i da nas zbunjuju začudnosti što ih svaki kompleksniji prijevod pobuđuje, nego kao da je pred nama izvornik: ukratko, zapanjuje nas tematika, a ne stil kojim je uobličena. Legenda aurea, dakle, kompendij je pučke pobožnosti do 13. stoljeća, one pobožnosti kojoj je kolijevka sveopća nepismenost i usmena predaja.

Kad je Stjepan Pavić angažirao Željku Čorak, povjesničarku umjetnosti i izvrsnu spisateljicu i prevoditeljicu, da napiše pogovor prijevodu, to mi je izgledalo potpuno prirodno, jer je poznato da je taj životopis svetaca jedan od najvažnijih kompendija za razumijevanje ikonoloških i ikonografskih umjetnosti. Čim je pak oprezno i mene zamolio da napišem, za drugi svezak, popratni tekst, prilično sam se iznenadio, jer nisam, ni u kojem smislu, stručnjak ni za jedno područje što ga pretpostavlja to djelo. No, on mi je, na moje nećkanje, iznio paradoksalan protuargument: Znam da nisi stručnjak, ali bi mi, baš zato, bilo važno da na ovom djelu, kad ga pročitaš, naprosto kao zainteresirani današnji čitatelj, pokušaš prepoznati što bi u njemu moglo biti važno kulturnom čovjeku bez specijalističkih znanja. Budi zainteresirana neznalica!

Njegov mi se prijedlog, jer je potekao od profesora i stručnjaka, premda naoko paradoksalan, odjednom učinio točno usklađenim s njegovim dalekovidnim karakterom: naime, prijevodi velikih književnih ili spekulativnih djela s nedovoljno u čitateljstvu proširenih, ili pak vremenski i zemljopisno udaljenijih, jezika – kao što su danas postali i grčki i latinski – zapravo se i obraćaju kulturnom, i zainteresiranom, nespecijalistu i njegovoj recepciji. Tako mi je nametnuo jedan od najtežih i najmilijih spisateljskih zadataka u životu. Je li to bilo na visini njegovih visokih očekivanja, sumnjam, ali je izvrsnu stručnu ravnotežu, u svojem pogovoru, osobito što se tiče neizmjernoga ikonološkog utjecaja djela na zapadnjačku umjetnost, napisala akademkinja Željka Čorak.

Drugi njegov kapitalni projekt, i meni najmiliji, jest prijevod djela Utjeha filozofije (De consolatione  philosophiae) Anicija Manlija Severina Boetija, napisanoga u tamnici kralja Teodorika dok je čekao izvršenje smrtne kazne. Djelo je skladano vrlo uravnoteženo, u tzv. prosimetru, tj. u izmjenjivanju proznih i stihovanih dijelova, veoma teških za prenošenje na bilo koji jezik jer se autor služio s veoma mnogo metričkih obrazaca, istodobno usklađujući najintimnije emocije s nadljudskom slikom Filozofije koja odvodi misao s onu stranu vlastitih granica. Poetske je dijelove vrlo živo pretočila Željka Čorak, ali se njezina ruka osjeća i u poetiziranim dijelovima proze. Premda je bio kršćanin, pa je napisao i traktat De Trinitate (O Svetome Trojstvu), kreće na put s onu stranu života na tradicionalni rimski način, tj. namećući vlastitoj vjeri provjeru, ali ako ga pogledamo u široj perspektivi kršćanske misli, možda smijemo iznijeti slutnju da je, na neki način i ne znajući, prethodio sv. Tomi Akvinskome, upravo po tome što je pokušao, možda i pod univerzalnim utjecajem Aristotela, racionalizirati svoju vjeru u božansko.

Pokraj mnogih drugih kapitalnih djela – koje ovdje ne treba potanko nabrajati – preveo je golemu Raspravu o razumskoj duši Aleksandra Haleškoga i dva sveska Marsilija Ficina Platonovska teologija o besmrtnosti razumskih duša. Sva su ta djela objavljena u Demetri, Filosofskoj biblioteci Dimitrija Savića u Zagrebu.

Marsilio Ficino, jedan od pionira studija platonizma i neoplatonizma na Zapadu – kojim je vladao Aristotel – vjerojatno je dao tadašnjoj misli najsnažniji zamah povezujući je s onim dalekosežnim elementima u Platonovu djelu koji, pokraj racionalnoga, afirmiraju i intuitivno i iracionalno, dakle psihološko. Od toga doba možda zaista vrijedi izreka J. L. Borgesa da se ljudi rađaju ili kao aristotelovci ili kao platonisti. Čini mi se da je Stjepan Pavić, koliko sam ga poznavao, bio i jedno i drugo! Uzgred rečeno, engleski kralj Alfred preveo je Utjehu na anglosaksonski već u 10. stoljeću, a Stjepan Pavić dao nam ju je na hrvatskome, hvala Bogu, tisuću godina nakon njega!

Bez njega je, možda, ne bismo nikada dobili.