To prolazi vrime, sinko

Krševito Zabiokovlje urodilo bogatom berbom onoga što su zimi zasijavali didovi i babe uz vatru na kominu, i gudili promukli glasovi pivača uz gusle javorove, i čeznutljivo gangale divojke dok su trgale grožđe ili čemušale grm.

Rukopisi Nikole Kujundžića poezija su na djelu, ona poezija koja ne izaziva ni smijeh ni suze, nego budi osjećaj duboka zadovoljstva. Apsurd je njegovo omiljeno sredstvo, dok se oslanja na samouvjereno mišljenje da prava književnost stupa po rubu iracionalnosti. Njegovi su likovi nevjerojatni jer su patetičan rezultat onih sila koje su u velikoj suprotnosti s njima. Kao da nam poručuju da se moramo osloboditi konvencionalnih običaja u književnosti i pratiti autora kroz snove koje proizvodi njegova razigrana mašta, kako bismo otkrivali i cijenili pravu vrijednost.

Najnovija Kujundžićeva knjiga, izd. Ogranak Matice hrvatske u Splitu, 2024.

Toliko je ljudi koje oduvijek poznajemo kao marne učitelje ili skrbne liječnike ili zanesene znanstvenike; razmjenjujemo s njima zdravice i psovke i razglednice, svrstavamo ih među hrvatske intelektualce koji su ostali dužnici materinskom jeziku, i nikada ne pomislimo da bi se mogli osmjeliti pa napisati koju stranicu umjetničkoga teksta. A onda jednoga dana oni nas zamole da im kažemo svoje mišljenje o njihovu rukovetu pjesama ili pak cijelom romanu. Takav je čovjek Nikola Kujundžić, dugogodišnji profesor i dekan Farmaceutsko-biologijskoga fakulteta u Zagrebu.

Baba Ajdukuša

U njegovoj prvoj zbirci pripovijedaka, pod optimističnim naslovom Ne zaboravi se smijati, nalazimo toliko iskrenosti i bezazlenosti koliko ih može pružiti samo nevino dijete kad otvorena srca gazi bosim nožicama po trnju i cvijeću na rubu varljive livade koja se naziva životom. Autobiografski zapisi Nikole Kujundžića podijeljeni su u dva dijela. Prvi dio, koji počinje opisom najranijega djetinjstva, napisan je stupnjevanim jezikom koji je isprva dječji jednostavan, a zatim sa svakom pričom postaje sve složeniji i „pravilniji“; u njemu je autor uspio dočarati svevremensku dramu života u oskudici, na rubu gladi, gdje je jaje „u sorbulu“ blagdan za dušu i tijelo, kao da je živio prije dvjesta godina. U drugom dijelu, koji se poklapa s piščevom maturom, čitatelja u početku dočekuje hrvatski standardni izričaj koji biva sve jedriji da bi na kraju – nakon dviju izvanrednih „bosanskih“ priča – uskiptio od lirskih sokova u krševitom zavičaju.

Kroz većinu priča nadmoćno se provlači čaroban lik autorove bake koja je simbol pučke mudrosti i dobrote. Jedan od savjeta nezaboravne „babe Ajdukuše“, čuvarice vatre na obiteljskom ognjištu, nalazi se u naslovu zbirke koja je zapravo spomenik u njezinu čast. Koliko je duha bilo u toj ženi! Kad ju je unuk upitao kako to da na topoli iza kuće treperi lišće kad nema ni ćuha vjetra, ona je odgovorila: „To prolazi vrime,
sinko.“

Više su puta u prošlosti razna pera, vrsnija i poznatija, opisala imotsko selo – sjetimo se samo Raosova Vječno nasmijana neba i njegova rodnog Medova Doca ispod Bijakove, s nezaboravnim likovima popa Viculina i babe Kate – ali nitko nije tako duboko prodro u tajne odrastanja i odgoja oko komina i komaštara kao Nikola Kujundžić. Ako se usporedba proširi na bogato nasljedstvo nostalgične proze u hrvatskoj književnosti potkraj dvadesetog stoljeća, ne može se mimoići činjenica da dojmljivu opisu toga bajkovitoga djetinjstva uvelike pridonosi lokalni govor s obiljem zanemarenih i gotovo zaboravljenih riječi. Da bi se u zadnji čas sačuvalo to skriveno blago hrvatskoga jezika, pisac je na kraju knjige pridodao nadasve zanimljiv rječnik manje poznatih riječi i izraza. Tko bi rekao da u njegovoj Ivanbegovini postoji pet-šest naziva za različite uzraste ptića u gnijezdu, od časa kad se sluzav izleže iz jajeta do dana kad okrilatio poleti osvajati svijet!

O toj knjizi je Petar Gudelj sažeto i proročanski napisao: „Kujundžićevo je pripovijedanje bujno i osebujno. Ono je prežitak i produžetak u suvremenim povijesnim, jezičnim i duhovnim uvjetima dnevnog umijeća pripovijedanja među pastirima i ratarima u Dinaridima... On se predaje pripovijedanju. Uživio se u nj, uživa. Nikola je Kujundžić rođeni pripovjedač.“

Ova zbirka vraća nas u vlastito djetinjstvo dok uspoređujemo svoje doživljaje, slične onima koje je njezin bosonog autor slušao zureći u vatru na kominu gdje se varila varenika. I poželimo iznova doživjeti „plave bajke“ koje smo slušali kad smo se još poistovjećivali s njihovim neustrašivim junacima.

Dragan, odnosno Dlakan

U drugoj svojoj knjizi, pod sugestivnim naslovom Drugo će vrime, pisac izvodi na književnu pozornicu pametnu seosku budalu, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u svome zavičaju. „Va``s dlakav, a nema dlake na jeziku“ – tako pisac predstavlja junaka ovoga neobičnog romana o seoskom životu u Imotskoj krajini. Zatim nastavlja u istom tonu: „Va``s dlakav, a u dlaku ne gleda“, da bi zaključio: „Nakrivo nasađen, a svaka mu je prava!“ S njegovim djelom hrvatska je književnost dobila lik kakav prije nije imala. S jedne strane može se usporediti s Nasrudin-hodžom koji je u rubne krajeve naše domovine stigao s vojskama što su dolazile s istoka, jer i naš Dlakan ostade u pučkoj predaji kao čovjek zbog čijih su se šaljivo-mudrih izreka znali podrugljivi lakoumnici „dozvati k pameti“. S druge strane on podsjeća na njemačkoga prepredenjaka Tilla Eulenspiegela koji britkim jezikom izvrgava ruglu svoje suvremenike, ne štedeći pritom ni svjetovne ni duhovne poglavare. Ipak je po blagoj naravi najviše sličan dobrom vojaku Švejku, ovaj put iz razdoblja poslije Drugoga svjetskog rata, što izdaleka i sam pisac napominje.

Drugo će vrime kipti od čitava niza izvorno opisanih osoba među kojima, uz Dlakana, prednjače učitelj i političar, župnik i majstor stotinu zanata, a možda najviše stara Miluša. Ona sa svoga prozora, kao simbol svevidećega i pravednoga suca, nepristrano promatra život koji se kroz smijeh i suze, radosti i žalosti, neprestano mijenja. Na drukčiji način, ali blagonaklono i poučno, javlja se i pripovjedač, isprva tek u zagradama, da bi se pri kraju potpuno uključio u zgode i nezgode rodnoga sela te ga izveo na literarnu pozornicu svoga jezika i naroda.

Romaneskne pripovijetke

Priče iz dubine, najnovija Kujundžićeva knjiga, sadrži književno blago koje je navelo gore spomenutoga pjesnika da drhtavom rukom napiše pohvalu piscu. „Čovjek s puno darova, višestruko obdaren. Daroprimac i darodavac: prima i daje dare. Nikola je Kujundžić književnik i znanstvenik. Poznavatelj ljudi i bilja, ljudskih duša i duša krških i livadskih trava. Piše pripovijetke i romane, proučava i objavljuje likaruše. Kao drevni naši likari i vrači, liječi travama i riječima. Liječi humorom, rijetkim i dragocjenim Božjim darom: iskri i zari iz njegovih pripovijedaka i romana. Pripovijetke mu romaneskne, svaka u sebi nosi i može biti roman. Animalist i pedagog: kazuje i prikazuje ljudsku i šumsku djecu. Prati u letu ptice. Slika slikovnice. Napisao i naslikao cio niz (policu, galeriju) smiješnih lica. Raduju mu se mali i veliki čitaoci.“

Neki kažu da napisati priču znači potražiti i iskoristiti sukob, pomiješati činjenice i stvoriti prijepor, istaknuti nesuglasice i smisliti svršetak da bi se uspostavio neizbježan smiraj. Drugi tvrde da je kratka priča jedna od najtežih književnih formi. A nama se čini da je to upravo spontan i temeljan način ljudskog izražavanja. Čovjek počinje slušati i kazivati priče od malih nogu, a da u tome ne nalazi ništa što bi bilo osobito zamršeno. Reklo bi se da neke kratke priče zauvijek ostaju u srcima slušatelja i čitatelja, dok se mnogi romani izgube u magli. 

I na kraju...

U svakoj obiteljskoj knjižnici vide se šarene knjige debelih listova. I nema onoga tko se cijeloga života ne sjeća da su im se ti listovi često znali izlizati pa i potrgati od bezbrojnih čitanja. Roditelji najbolje znaju važnost slikovnica u odgoju djece. Svi su oni vidjeli sjaj u očima mališana kad je neki prijatelj ili rođak došao u posjet i donio im na dar novu slikovnicu. 

Tako je Kujundžić napisao Ježiće, pričajući što se događalo kod njega doma kad su usvojili petero malih ježeva i njihovu mamu. Te drage životinje postaju na svoj način središte obiteljskoga života. Njihova prehrana, čišćenje i smještaj bivaju svakodnevna briga svima u kući, osobito djeci. Tata je na kraju ipak odvezao petero privremenih bodljikavih gostiju natrag u šumu gdje su se rodili, a cijela tužna obitelj ih je dostojno ispratila.

I to nije sve što nam marljivi umirovljenik stalno nudi kao novu duhovnu hranu sa svoje stvaralačke trpeze. Uskoro će nas obradovati novom zbirkom pripovijedaka, dok usput klasificira priloge za roman koji je proživio kad je postao punoljetnim i odgovornim stanovnikom Zagreba.