STUDENTSKA KNJIŽEVNA RADIONICA: ANTE ANTUNOVIĆ

Postanak

U početku 

zmija zezne zemlju

život žalosne želje

postane stalan.

U početku

dok čovjek imao je sve

dođe zmija i čovjeku ponudi – još.

I neće zmija, neće

reklamacije, neotvorene proizvode, račune.

Zmija uzela je svoj danak.

I treba negdje zapisati

da je prva trgovina završila prevarom!

I čovjek više, od zmije prevaren,

ne vjeruje ničemu. Sve kroz sito i rešeto provjerava.

I počne u buncanju nevjere

ne vjerovati dobromu. 

Sve zbog toga

što u trgovini, stvarima i svijetu

vlada nevjera.

Dimilice

Moj prijatelj Luka ne vjeruje u

dimilice.

Pritom misli na sve ove 

električne cigarete i aparate

koji se strašno puno dime

a pale se bez upaljača i šibica.

Rekao je, apsurdno,

da je to nezdravo.

Duhan je biljka. Priroda.

Ovo što oni puše – to je kemija.

Nakon nekoliko primjera

nekakvih Drina bez filtera

i Crvenih Malbora

naveo je i da je stvar doživljaja:

„Ma dok se ti namučiš bar tu sekundu

da ti se upaljač upali ili gdje ćeš ostaviti 

taj čik, ma sve je to tako ljudski.

A ovo njihovo, strašno, ko USB u ustima!“

Zahladilo je, Luka gasi cigaretu

i opušak baca na pod i gasi ga papučom.

Vraćamo se unutra u njegovu sobu na petom katu Odjela pulmologije.

U prvoj studentskoj književnoj radionici krčkala se poezija! Ove se godine među pohvaljenim rukopisima na Goranovu proljeću našao rukopis Nevjernici Ante Antunovića, studenta kroatistike i informacijskih znanosti, ali preferabilno studenta u potrazi za usmjerenjem, koji se očito ne ograničava samo na uža područja interesa.

Zbirka smješta upravo pjesmu Postanak na početak i njome otvara tematski okvir i koncept cjelokupne zbirke. Svaka pjesma započinje ritualnim ponavljanjem stiha o čijem nevjerovanju, što ju čini prepoznatljivom, a na kraju uvijek donosi neku vrstu aforizma ili poetske dosjetke. Takva ritualizirana forma opominje nas da rukopis treba čitati kao koncept, a ne kao zbir antologijskih pjesama. Njezin pomalo infantilni iskazivač ne docira, ne postavlja se čitatelju svisoka, već poziva na igru i svojim budnim okom mapira društvo te itekako promišlja o svijetu oko sebe. Riječ je o poeziji koja se ne sili biti angažirana, a opet jest angažirana i koja upozorava da poezija ne mora pogađati tradicionalno osjećajno, nego da može biti duhovita, simpatična, zaigrana i baš zbog toga interpretativno zanimljiva.