Spoznaja oslonjena na srce

Na svakom predstavljanju knjige i njezina autora volim opisati, makar i grubo, predmetnost knjige. Ovdje je riječ o knjizi koja obasiže 266 stranica. Na uvodnom je mjestu Uvodno slovo samog autora, Cvjetka Milanje. Na zaglavnom je mjestu Pogovor, naslovljen Kristom darovana sloboda, fra Ivana Majića, svećenika franjevca i Milanjina studenta u, kako Milanja veli, „vremenima dovanim“. Između tih dvaju tekstova prostiru se tekstovi knjige o kojoj je riječ. Razlikovati je dva dijela knjige. U onom manjem (stranice 245–255) nalaze se četiri meditativne molitve naslovljene Bože moj, oče moj; Isuse moj dragi s Križa; Duše sveti; Majko moja, Majčice moja milostiva, Blažena Djevice Marijo. U opsežnijem dijelu nalazi se osam poglavlja u rasponu od psihologije, sociologije, filozofije do teologije, kozmologije, prirodnih znanosti, mistike…

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, 2025.

Koliko sam uspio točno pobrojiti, u tim se poglavljima Milanja javlja u ulozi kritičkog čitatelja i komentatora 124 knjige mjerodavnih i klasičnih autora sa spomenutih područja. Već ta činjenica sugerira kako u knjizi treba očekivati opsežni tekst s nemalim „holističkim“ ambicijama. No sama „ekonomija“ teksta, a i Milanjin autorski postupak, navodi na sažimanje. Stoga je knjiga prožeta nemalim autorskim naporom koji se svodi na načelo: sažeto pisati o nečemu što izmiče, već i svojom „predmetnošću“, valjanu sažimanju. Tomu treba pribrojiti, kako i sam autor pripominje, „stenogramski“ način pisanja, oslonjen na oštroumno i dublje razumijevanje autorskog konteksta pitanja koje se komentira. Taj način pisanja nedvojbeno autoru olakšava ritmom pisanja stizati ritam misli, ali od čitatelja traži dodatni napor. Sažetost teksta ovdje se, stoga, paradoksalno, „prelijeva“ u – ne/sažeto, a obvezujuće, čitanje.

Lucidnost i kritičnost katoličkog vjernika

Po mojoj ocjeni knjigu treba otpočeti čitati od zadnjih stranica (prema ostalom dijelu) gdje su izložene, kako je spomenuto, četiri meditativne molitve. Njihova temeljna razlikovnost očituje se u odgovoru na pitanje: tko je njihov autor? Najkraće rečeno, autor je kršćanski, katolički, vjernik, koji se u četiri „meditativne“ molitve, izravno obraća Bogu. Pri tomu moli da ga Bog prihvati kao Božje dijete, da ono više ne bude „u oceanskoj magmi škurine…“ I da ga Isus vodi „krivudavim putovima života“. Drugačije rečeno, u njima Milanja svjedoči svoje katoličko vjerništvo. Ima li se u vidu Milanjin izuzetan dosadašnji autorski opus, nastao iscrpnom i, kako je spomenuto, „holističnom“, analizom moderne i suvremene hrvatske književnosti ta je činjenica – novošću.

U dosadašnjem opusu Milanja ne govori o svome osobnome odnosu prema Bogu. Analitički napor usmjeren je prema književnom djelu ili skupini djela, pri čemu se, dakako, mjerodavno koriste uvidi moderne znanosti o književnosti. U tom opusu Milanja je – znanstvenikom. U ovoj knjizi, naprotiv, Milanja je – vjernikom. Možda se kao tematski nagovještaji promjene u znanstvenom opusu mogu držati Milanjini radovi o „Biću samosti“, kako je određen pristup djelu hrvatskog klasika Petra Šegedina, te analiza pjesničkih tekstova hrvatskih pjesnika katoličkog nadahnuća napisanih, uglavnom, u razdoblju između dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Ovdje riječ „možda“ implicira pravo na hipotezu o kojoj se može raspravljati uvažavajući i izjave samoga Milanje. Podvući je kako sugerirana razlika znanstvenik – vjernik ne implicira autorov odustanak od znanstvena postupka u pisanju ostalih osam poglavlja knjiga. Lucidnost i kritičnost što omeđuju Milanjin znanstveni opus vidljive su i u ovom tekstu katoličkog vjernika. Ali s njima treba računati u nekoj vrsti organskog spoja s energijom i intencijama vjernika, kako njegov obris Milanja ocrtava u molitvama. Stoga ova knjiga u njegovu opusu ima posebno mjesto.

U suvremenoj hrvatskoj znanstvenoj kulturi nije malo autora, napose u teologiji i književnosti, a ima ih i u prirodnim znanostima, a koji se pozivlju na svoje katoličko vjerništvo. Nije malo ni književnih autora zaokupljenih „duhovnošću“, tj. pitanjima o Bogu i odnosima s njim, pa slikara, skladatelja, kipara… Podsjetiti je tek na Molitvenik hrvatskih pjesnika u odabiru Josipa Brkića. No rijetki su autori koji se odvažuju svoje vjerništvo posvjedočiti javno, intimnom molitvom Bogu, kao što to čini Milanja u spomenutim molitvama. Figurativno rečeno, odvažio se govoriti „iznutra“, pokradimo B. Pascala, „govorom srca“.

Sam Milanja u spomenutome Uvodnom slovu ističe kako je godine 2016. „doživio obrat“ te se povukao u samost „živjeti Krista“. No budući da time znanstvenik i intelektualac u njemu nije odumro, skoro prirodno mu se nametnulo pitanje: kako Bog i odnos Bog – svijet, „problematiziraju teološke, filozofske, prirodoznanstvene, humanističke… znanosti, predmetno, a i metodološki, te mistika.“ Naslov knjige Bogu bliže dosta pregledno sažimlje tu Milanjinu autorsku intenciju. Još je dodati kako podatke o „obratu“ nalazimo u više autorskih životopisa modernih klasika kakvi su, primjerice, T. S. Eliot ili G. K. Chesterton. U više primjera spomenuti „obrat“ sadržajno se određuje prijelazom na katoličanstvo iz drugih vjerskih zajednica. U Milanje nije riječ o takvu „obratu“. Njegov je vjernički korijen u katoličanstvu pa se „obrat“ očituje u odluci i težnji „živjeti Krista“, iliti, poslužimo se naslovom same knjige: biti Bogu bliže.

Tematski krugovi povezani
s četiri Božja lika

Osloncem, dakle, na vjernički „govor srca“ Milanja u tekstovima u ovoj knjizi podastire svojevrsno istraživanje načina sjećanja na Boga i na njegove tragove u svijetu zabilježene u spomenutim znanstvenim i mističnim tekstovima. Već i tematski raspon posredno sugerira o kakvu je autorskom „hrvanju“ riječ.

U zapadnoj, kršćanskoj i katoličkoj, baštini odnos s Bogom „tipski“ se veže s četiri njegova lika. To su: Bog stvoritelj (svijeta); Bog zakonodavac; Bog osloboditelj; Bog spasitelj. Na prvi lik adresira se stvaranje i postanak svijeta (ex nihilo), po Božjoj riječi. Na drugi lik adresira se „kozmičnost“ svijeta: njegovo zbivanje po zakonima, pa, sukladno tomu, kako sugerira A. Einstein, Bog nije kockar. Na treći lik adresira se sloboda i Boga i čovjeka. Pa se s Božjom pomoći neživo oslobađa u živom; materijalno u duhovnom; smrtno u besmrtnom; porobljeno u slobodnom; nužno u čudesnom. Na četvrti lik adresiraju se ljubav i oprost. One „oslobađaju“ čovjeka od grešnosti, neovisno o tome je li joj korijen u baštini ili u zlouporabi (čovjekove) slobode.

Istražujući spomenute tematske krugove, Milanja te likove Boga izrijekom ne klasificira, ali nastoji doći do uvida u načine kako se oni u pojedinim tematskim krugovima javljaju i očituju. Zahvaljujući tomu može mjerodavno upozoriti na različite analitičke redukcije koje se rabe u raspravama o Bogu. Jedna od danas, a i u modernosti, prisutnih redukcija svodi se na ulogu znanosti kao osporavatelja Božje prisutnosti. Ta je uloga dodatno osnažena prožimanjem suvremene znanosti tehničkom subjektivnošću osloncem na koju se ustaljuje tehnoznanost kao čvrsto uporište nepriznavanja tragova božje prisutnosti. Milanja opravdano podsjeća kako Bog nije „izvediv“ iz takva reducirajućeg obzora razumijevanja. Razlog je u osnovi jednostavan: ontologijska „predrasuda“ takva redukcionizma isključuje mogućnost opstanka transcendentne sfere kao „drugosti“ svijeta. Ona je i intencijom i metodom ograničena na – „ovost“. Stoga je slijepa za uvide i odnose s transcendentnom sferom.

Na tom tragu Milanja ističe kako se na pojedinim znanstvenim poljima javljaju uvidi koji izravno oponiraju mehanici takvih redukcija. Primjerice, u psihologiji se nameće pojam osobe kao nositelja (životnog) smisla. On se oblikuje osloncem na transcendentnu sferu u obzoru autonomije nesvodive na mehaničke sklopove, kakve sugeriraju reducirani znanstveni uvidi. Milanja podsjeća na prisutnost i drugih „opirućih“ pojmova, kao što su, primjerice, svijest, subjektivnost, sloboda, intencionalnost, vrijednost, etička mjera, stvaralačka sposobnost… Takvi pojmovi sadržajno su uvjerljivi tek kada se izvode iz transcendentne sfere, „odozgo“, a konvencionalno se sabiru pod označnicu „duhovnost“. Na djelu je upućenost „na relaciju“ pa je tako i čovjekov „ja“ pozvan preusmjeriti se prema drugima.

Na jednom mjestu u poglavlju Teološko-vjerska promišljanja Milanja bilježi: „ (…) Ključan je međusobni odnos pojedinca, zajednice, svijeta i jezika u potrazi za istinom, pri čemu se adekvatnost i istovremenost te suobličenje jezika i tražene stvarnosti moraju izdići u nečemu novome a ne se poništiti u prethodno postojećem jeziku. Slično je i s obzirom na dar (darivanje). Riječ je o osobstvu i ostvarenju preobilja ‘više od’ (preobilje od stvaranja, osobe, dara, istine, ljepotom dobrote, gdje nas su-stvaranje nuka da koristimo ono ‘više od’).“

Osim razuma čovjek spoznaje
i – srcem

Uključivanje transcendentne sfere u zbiljnost svijeta predvidljivo vodi kritici spoznajnog monopola razuma, posebno učvršćena od razdoblja prosvijećenosti do modernosti. Već je od antičke filozofije dalje vidljiva sklonost znanstvene teorije razumu povjeravati epistemologijski monopol pa stoga i zadaće spoznaje onkrajnosti. Toliko koliko je razumska sfera jednom od prije spomenutih, redukcijama opirućih sfera ta intencija nije bez pokrića. Ali njezina isključivost nužno suočava spoznaju s unutrašnjom prazninom i slijepošću. Pa Milanja može, djelomično i na tragu već spomenutoga Pascala, ustvrditi kako osim razuma čovjek spoznaje i – srcem. Odvažnost vjere ovdje se javlja kao spoznaja oslonjena na srce. Na tom tragu dva se ključna pitanja – vjerovati u Boga i vjerovati Bogu – tijesno prepleću i usmjeruju prema svojstvenoj ontologijskoj „reviziji“ moderne znanstveno-tehničke slike svijeta.

Revizija uključuje onkrajnost, transcendentnu sferu svijeta, a čovjek već i svojom slobodom, i vjerom kao likom te slobode, svjedoči njezinu – točnost. Oslanjajući se na, kako Milanja veli, „najvećeg teologa dvadesetog stoljeća“, Josepha Ratzingera, Milanja ističe važnost razumijevanja i življenja odnosa čovjeka i Boga, svijeta i transcendentne sfere, kao odnosa dvije slobode. Pri tomu, ako čovjekova sloboda nije „bogolika“, nestaje u zlu.

Polazeći, dakle, od skiciranoga temeljnog stava Milanja uspijeva brojne pročitane tekstove o „stanju stvari“ čitati nazirući tragove veze između čovjekove zbiljnosti i transcendentne sfere. Pri tomu je, kako je naznačeno, tematski raspon i više nego zahtjevan. Nisu zaboravljeni ni pojedini uvidi društvenih znanosti ni pojedini uvidi filozofije ni uvidi kozmologije, još manje uvidi stečeni istraživanjima katoličkih mistika. Nema u tom naporu posebne sustavnosti. Nerijetko odabir pojedinih tekstova koje Milanja komentira duguje posve praktičnim okolnostima. Ali to i nije manjak. Bitna je autorova intencija: pokazati na različitim tematskim poljima i postojećim znanstvenim uvidima da se mogu kritički čitati i kao nagovještaji dubinske, recimo, metafizičke veze između zbiljnosti ovoga svijeta i transcendentne onkrajnosti. Samo ih treba čitati inteligentno i, dakako, s povjerenjem u spoznajne ritmove srca.

Promatramo li na taj način ovu Milanjinu knjigu, ne vidimo posebnu zapreku njezinu uključivanju u već postojeći Milanjin opus. Pod uvjetom da se nosive grede toga opusa drže izvornom – kritikom. Mogu tematski domašaji kritičkih gesta biti različiti, ali na djelu ostaje temeljno: da su-stvaranje nuka koristiti ono „više od“ kao ishodište. Ništa bez odvažnosti. Pa i unatoč spomenutome „stenogramskom“ Milanjinu pisanju lijepo je čitati ovu knjigu. Skupa s Milanjom bliže smo – istini.