Spoj Histriona i mjuzikla

Kako se iskreno povezati u užurbanom svijetu punom predrasuda – to je tema kojom se bavi kratki brodvejski mjuzikl First Date, koji u adaptaciji Marka Jurage (songovi) i Lane Blaće (libreto) dobiva svoju histrionsku inačicu o suvremenim ljubavnim patnjama i društvenim pritiscima. Premijerno izvedena u kazalištu Longacre Theatre 2013. godine, ova rock minijatura osvojila je tadašnju publiku duhovitim pristupom i načelno ležernim, ali i mjestimično pronicljivim uvidima u načine na koje ideje o ljubavi i privlačnosti oblikuju nova tehnologija i stare predrasude. Uhvatiti se brodvejskog mjuzikla nije mala stvar i zato Histrionima treba čestitati već na tome što su ovom predstavom službeno otvorili 19. Gumbekove dane.

Studenti ADU Bela Grah i Fran Hercog na sceni uvjerljivo funkcioniraju, dok se dinamični trojac Marija Kolb, Ivan Đuričić i Filip Sever sjajno nadopunjuje / Snimila Ines Novković

Aranžmani Dominicka Amenduma i orkestracija Augusta Eriksmoena nose u sebi sada već retro notu u stilu znamenitoga Jonathana Larsona. No, ovdje njujorški topos obilježavaju politički, društveno i filozofski mnogo lakše i površnije obrađene teme, pružajući perspektivu na potencijalne zamke suvremene romantike. Predstava se izvodi bez pauze, što je utoliko izazovnije za glumce, čija je postava od sedam u originalnoj produkciji kod Histriona smanjena na pet.

Postavljanje mjuzikla, ma kako komornog, velik je izazov, a ovaj mjuzikl, iako jednočinski i s malim ansamblom, nije nužno komornih tehničkih zahtjeva. Dražen Dundović (svjetlo), Gordan Matejko (ton) i Daniel Pavlović (tehnika) čine sve da bi nezahvalan prostor dvorane Histriona pretvorili u prostor mjuzikla.

Kostimi i scena ne ostavljaju poseban dojam. Štoviše, dok su kostimi jednostavno na tragu originalne produkcije, uz pokoju naznaku da smo ipak odmakli od 2013, scenografija je zbunjujući i nedefiniran spoj rooftop bara, kabareta i krčme te ne uspijeva dati identitetsku pozadinu protagonistima koji se navodno nalaze u Zagrebu. Upravo je ta patvorena lokalnost ono što najviše „žulja“ kod poistovjećivanja s predstavom.

Pamtljive melodije i solidni prepjevi (uz pokoju neinventivnu jampsku rimu previše) ne mogu nadomjestiti činjenicu da songovi (ni u originalu) nemaju lirski doista snažnih fraza koje bi publici ostale u sjećanju, pa tako riječima ne tragaju za pretjeranom emocionalnom dubinom, više komunicirajući putem – mjestimično ironijski citatnih – glazbenih odabira i aranžmana. Međutim, problematičniji su za hrvatsko glumište već pomalo sažaljenja vrijedni pokušaji da se nekritički prepisuje anglofona kultura (svaka čast izmišljenim praksama školskih amaterskih produkcija Jalte), umjesto da se naprosto kritički adaptira lokalna, ma kakva ona bila. Komična igra suprotstavljenih karaktera i tipičnih pritisaka suvremenog društva, globalnih tehnologija, ali i lokalnih zajednica tako bi došla do punijeg izražaja u traganju za zajedničkim jezikom između dvoje stranaca, koji više ne funkcioniraju kao mitski Njujorčani.

Ipak, glumci su očito željni ovakvih izazova. Studenti Akademije dramske umjetnosti Bela Grah i Fran Hercog na sceni uvjerljivo funkcioniraju, a glasovi, kao i energije, im se lijepo slažu (Grah se ističe ljepotom glasa, a Hercog bas-baritonskom bojom). Dinamični trojac Marija Kolb, Ivan Đuričić i Filip Sever sjajno se nadopunjuje. Iako je cjelokupna energija, za premijernu izvedbu razumljivo, bila previše suzdržana u ovoj konkretnoj formi, ona pokazuje nedvojbenu tendenciju prema rastu, dok glumci uvjerljivo idu prema tome da se igrom potpuno oslobode.

Zvijezda večeri bio je Filip Sever čiji bi izvođački intenzitet mogao biti polazišna točka za čitavi ansambl, jer ansambl glumački nimalo ne zaostaje, ali još uvijek odvaja ekspresivne moduse koje musical comedy u ideji glatko objedinjuje. Mjuzikl je vjerojatno najteži od svih glazbeno-scenskih žanrova, posebno zbog neprestanih prijelaza iz govora u pjevanje. Iako se predstavi još svakako može i mora pomoći tonski (rezonantna kvaliteta, ujednačenost registara kod glumica, intenzitet i volumen) i ekspresivnošću, valja istaknuti da su glumci-pjevači intonativno sigurni i da im se harmonizirane dionice besprijekorno slažu, što je znak njihove glazbene inteligencije koja teži komplementarnosti, a ne nadjačavanju. Također su glumački vrhunski opremljeni za nimalo jednostavan, ali hvalevrijedan projekt, koji će njima zasigurno otvoriti vrata hrvatske kazališne scene, a možda i potaknuti neke nove znamenite generacije glumaca-pjevača.