Smisao je u zajedništvu i dijeljenju

Otkako smo se davnih 1990-ih upoznali na snimanju HTV-ove emisije Dobri ljudi, Lidija Bajuk doimala se kao skromna, neobična i uporna glazbenica, duboko uronjena u vlastiti svijet. Premda je središte toga svijeta uvijek činila etnobaština, Lidija u osobnom kontaktu zrači intelektualnom i umjetničkom znatiželjom i posvemašnjom otvorenošću prema svim utjecajima. Takav je dojam ostavila i na ambicioznom obljetničkom koncertu u Malom Lisinskom, gdje je 11. veljače sa svojim sastavom i mnoštvom gostiju proslavila četrdesetu obljetnicu prvog profesionalnog nastupa u zagrebačkom studentskom domu „na Šari“. Bio je to povod da porazgovaramo o njezinu putu od skromnih početaka do nagrađivane profesionalne umjetnice, entuzijastične voditeljice etnoradionica i rada na Institutu za etnologiju i folkloristiku.

Sagledavajući vašu karijeru u cjelini, čini se da vam je bilo bitnije popularizirati tradicijsku glazbu nego raditi na vlastitoj vidljivosti? Potvrđuje li tu pretpostavku i način na koji ste skrojili repertoar za obljetnički koncert u programu Izvorišta u Lisinskom?

Medijska pažnja na početku karijere bila je zavodljiva, ali ona je ujedno i varljiva. Lako se postane „potrošna roba“, žrtva tuđih očekivanja. Zato sam nastojala postići ravnotežu između medijske predodžbe o sebi i onoga što zaista jesam jer sam znala da bih, upadnem li u taj procijep, lako mogla stradati. Naime kad osvijestite da ste zakoračili na neutabane staze, onda odbacujete nebitno znajući da vam je povratak zajamčen samo ako upamtite šapat i odsjaj.

Možete li reći nešto više o tom repertoaru i o onome što vas trenutačno najviše zaokuplja? Hoćemo li dobiti i koncertni album s tog nastupa?

Uz tridesetu obljetnicu u Histrionskom domu, u spomen na prvi zagrebački nastup u Studentskom domu Šara, predstavila sam dotadašnje glazbeničke suradnje. Najnoviji obljetnički repertoar bilo bi, naravno, jednostavnije sastaviti od dosad najuspješnijih vlastitih izvedbi i odsvirati ih. No, uz četrdesetu obljetnicu odlučila sam predstaviti etnopedagoški rad koji me pokreće. I da se osvrnem na vaše prethodno pitanje, istina je da mi je taj rad važniji od umjetničke samopromocije. Bio mi je užitak u Lisinskom naći se u društvu Dunje Knebl, lutnjista Igora Pare, klavirista Tea Martinovića, multiinstrumentalista Zorana Majstorovića i Ansambla tradicijskog pjevanja Plet, da spomenem samo neke. Interpretirali smo trideset tradicijskih pjesama, većinom nepoznatih, koje sam izabrala iz objavljenih, ali zanemarenih notnih zapisa.

Songbook i kaseta s posvetama Joan Baez

Vaš zasad posljednji album naslovljen je Pjesnolika Vol. 1., što je zgodna igra riječi: „pjesma, san i lik“. Možete li reći nešto više o njegovu nastanku i možemo li očekivati nastavak, Vol. 2.?

Do sada sam objavila sedam etnoalbuma i dva kantautorska, a na jednome od njih, Luna, interpretirala sam vlastite uglazbljene stihove. Na Pjesnolikoj sam uglazbila pjesme poznatih hrvatskih pjesnika. Željela sam na jednome mjestu obuhvatiti stihove Ivana Gorana Kovačića, Josipa Pupačića, Maka Dizdara... Njihove sam pjesme u srednjoj školi uglazbljivala po zadatku, na poticaj profesora iz hrvatskog, Dragutina Tome, s kojim smo lektiru radili grupno. Pjesnolika sadrži i pjesme Vesne Parun, Milivoja Slavičeka, Luke Paljetka, Dragutina Tadijanovića i Martine Mirt-Ordanić koje sam uglazbila za književna događanja na kojima sam sudjelovala. Po istom sam ključu uglazbila još desetak pjesama drugih autora i planiram ih objaviti na istoimenome drugom albumu.

Čini se da glazbi s jedne strane pristupate s gotovo akademskom mirnoćom i disciplinom, a s druge se, naravno, prepoznaje i emocionalna posvećenost nasljeđu koje istražujete. Kako se ta dva elementa prepleću u vašem radu?

Ako je tako, vjerojatno u glazbenom radu manifestiram roditeljske gene. Naime, moj tata je profesor fizike, a mama nastavnica hrvatskog jezika. No, u akademskoj zajednici nastojim suspregnuti svoju emocionalnost radi samozaštite, a u umjetničkoj pak suspregnutost radi vjerodostojnosti. Pridržavam se krilatice „služba je služba, družba je družba“. A mirna baš i nisam, strpljiva i uporna jesam.

Što vas je potaknulo da tradicijske napjeve počnete doživljavati drugačije, da u njih uronite dublje? I njima se počnete baviti na akademskoj razini?

Širenjem vlastita repertoara naišla sam na pjesme za koje sam zaključila da su vjerojatno starije nego što se misli. Spletom okolnosti, akademik Katičić je tada, 2003. i 2006. godine, na Filozofskom fakultetu održao tri gostujuća predavanja o mitologiji. Tri godine kasnije ponovno sam studirala, pa nam je obvezni kolegij na etnologiji bio Religijska etnologija profesora emeritusa Belaja, a izborni na antropologiji drugi njegov kolegij Komparativna mitologija. Moje prethodne pretpostavke uklopile su se u ono što sam od njih čula i naučila, postupno ih dopunivši novim promišljanjima.

Spomenute starije pjesme izmještene su iz obredno-običajnog konteksta i danas ih doživljavamo kao ljubavne pjesme o našim stvarnim precima. Međutim, arheološko-glazbeni slojevi tih pjesama otkrivaju zamršene ljubavne odnose između nebeskih tijela kojima je dano ljudsko obličje. Obrađujem ih na etnoradionicama i zaista su dobro primljene među polaznicima. Oni te obredno-običajne pjesme, kako sami kažu, sada pjevaju drukčije jer znaju da su motivski povezane s nekim antičkim, odnosno praslavenskim predodžbama. Tradicijska glazba zapravo me usmjerila prema nečemu što nisam planirala.

Kažete da je na vas utjecala i da vas je oblikovala raznovrsna glazba, od klasičnog rocka i novog vala do keltske glazbe i jazza – ukratko, od Doorsa i Stonesa do Loreene McKennitt i Madeleine Peyroux. Kakvo iskustvo nosite iz kratke suradnje s Joan Baez?

Priču s Joan Baez i danas pamtim u svim detaljima. Kad sam 1989. kao predizvođač nastupala na njezinim koncertima, bila sam zabezeknuta kad se približila pozornici odslušavši u dnu Male dvorane Doma sportova moju tonsku probu. Kratkovidna sam pa sam je uočila tek kad mi je bila sasvim blizu. A nakon koncerta bila sam u sedmom nebu kada mi je u garderobi darovala songbook i kasetu s posvetom. Još uvijek ih čuvam, premda sam poklonjenu trzalicu izgubila.

Kakav je osjećaj 2026. pojaviti se na istoj pozornici s Dunjom Knebl, s kojom ste još devedesetih, posebice na albumu Ethno Ambient Live, pridonijeli razvoju hrvatske etnoscene?

Dunjina podrška nije samo glazbeničko-kolegijalna. Dok nisam živjela u Zagrebu, u njezinu domu uvijek sam nalazila utočište. Cijelo to vrijeme dobar dio naših etnoglazbenika mlađe generacije stasao je na Dunjinim etnoradionicama i privatnim etnodruženjima. Budući da nismo stigle na sceni vokalno surađivati, raduje me što smo nakon tridesetak godina jednu međimursku pjesmu (Vu Zagrebu, op. a.) konačno otpjevale zajedno.

Kakvi su vam dojmovi o današnjoj hrvatskoj etnoglazbenoj sceni?

Raznolika je, mada je najuočljivija u folklornom i pop žanru. Međutim, etno žanr još pati od Pepeljugina sindroma. Opstao je najviše zahvaljujući obitelji, osobnim naporima, lokalnim i inozemnim angažmanima, a svakako i podršci glazbenih kritičara kao što su pokojni Darko Glavan, zatim Ante Batinović, Delimir Rešicki, Velid Đekić, Hrvoje Horvat, Aleksandar Dragaš i vi. Veliku sam podršku imala i u izdavačima Crno-bijeli svijet i Scardona, te u brojnim medijskim urednicima kao što su Zvonko Varošanec, Sonja Gospodnetić... A sve to s tek povremenom institucionalnom nacionalnom ili županijskom podrškom, unatoč dobrim i vrlo čujnim inozemnim odjecima.

Šira publika manje zna o vašem književnom radu. Primjerice, da ste za pjesničku zbirku Besput nagrađeni Goranom za mlade pjesnike, da ste Nagradu Fran Galović osvojili za knjigu Kneja ili pak da je prozna zbirka Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert ušla u uži krug izabranih za Nagradu Gjalski. Što planirate na tom području?

U ladici me čekaju dva nedovršena romana, u nastajanju je zbirka kajkavskih pjesama. Također bih voljela dovršiti započete monografije o jednoj životinji (rodi) i o jednoj biljci (konoplji) u hrvatskoj etnobaštini te jednu mitološku knjigu na kojoj sam surađivala s akademikom Katičićem. Uredila sam i u manjem dijelu suautorski potpisala i glazbenu knjigu Podravska pjevanka Zlatka Špoljara u kojoj sudjeluju brojni poznati umjetnici – i književnici i glazbenici.

Što bismo još mogli učiniti da mlađim naraštajima približimo tradiciju kako bi osvijestili činjenicu da je ona živa i relevantna, i podložna reinterpretiranju u drugačijim kontekstima?

Sadržajno promijeniti i metodološki doraditi učenje o hrvatskoj i drugoj tradicijskoj glazbi u aktualnome osnovnoškolskom kurikulumu. Također, uključiti ga u srednjoškolsko i glazbenoškolsko obrazovanje, a isto tako i kao obvezni temeljni, odnosno prošireni kolegij u humanističkim znanostima, ovisno o kojem je području humanističkih znanosti riječ.

Glazba je najuzvišeniji oblik komunikacije, ona nije privilegij. Glazbene sposobnosti razvijaju se aktivnim učenjem i vježbanjem da bismo dosegli radost stvaralaštva u zajedništvu, ne samo u okviru obitelji i lokalnim zajednicama, nego osmišljenije i u obrazovnom sustavu.

I još nešto. Katkad do mene dopre glas o mališanima koje uspavljuje ili o odraslima koje smiruje moja glazba, o mlađim kolegama koji su studij etnologije ili glazbeni etnorepertoar izabrali nakon susreta sa mnom, o nadahnućima drugih umjetnika mojim interpretacijama, o znatiželjnicima koji su od mene naučili nešto što prije nisu znali. Sve mi to znači kudikamo više od glamurozne naslovnice i savršene izvedbe. Jednostavno, smisao je u zajedništvu i dijeljenju.