Sigurno srljanje u propast

Srednji vijek kao pojam „mraka“ zapadne civilizacije, namjerno oživljen u ovoj plastičnoj scenskoj freski, vibrantnoj kao što je i Orffova kantata čiji najpoznatiji taktovi odzvanjanju scenom kroz skladane songove Irene Popović Dragović, ima i svoju mnogo manje poznatu drugu stranu: slobodne intelektualce, studente lutalice, golijarde – autore zbirke Carmina Burana, kritičare svoga vremena.

Želeći rekreirati kazališne mehanizme doba o kojemu govori, Kokan Mladenović upogonjuje scenski aparat na način kazališta srednjega vijeka: na veliku pozornicu kroz vrata koja simboliziraju nebo, baš kao u moralitetima i mirakulima, stižu glumačka kola puna ioculatoresa. Oni silaze s kola igrajući ustaljene likove svoga doba: lude, kraljeve, vitezove, djeve bajne, svećenike, Boga i vraga. Bog je, također odličan autorski potez, lišen roda, ali je ipak više žena nego muškarac: igra je /ga Ksenija Pajić, a o sebi se izražava i u ženskom i u muškom rodu.

Sva su scenska zbivanja više nego očito povezana s današnjicom, štoviše, svi izvođači o tome otvoreno i govore, uspoređujući odigrane srednjovjekovne epizode sa suvremenošću, povlačeći jasne, nekad i predoslovne paralele između epidemije kuge i COVID-19, prošlih kraljeva i sadašnjih državnika uvijek spremnih na sukob, moćnika koji bi i na Mjesec, a sve se vrti oko nadmetanja u moći: hoće li u San Giminianu veći toranj sagraditi Elonio od Teslburga ili Giuseppe od Bezossija…

Kokan Mladenović upogonjuje scenski aparat na način kazališta srednjega vijeka / Snimio Samir Cerić Kovačević

Parodija je to u jasnom satiričkom ključu koji ponekad zapada u ilustrativnost, što je i osnovna mana ove predstave, no sve funkcionira u okviru invektivne, žive, komično-realistične igre, brehtijanske satire suvremenosti, kako onodobne, iz faze zreloga srednjeg vijeka, tako i sadašnje. Invenktivnost u scenskoj interpretaciji Kokana Mladenovića ima i primjesu pamfletizma, žanra kojemu dijelom pripadaju tekstovi iz zbirke Carmina Burana, no redateljev stav je jasan: sadašnjost je toliko alarmantna da opravdava sve očite, doslovne, ponekad i prvoloptaške poteze: ne može se dovoljno jasno i dovoljno doslovno nacrtati u što srljamo. Svijet se mrvi i nestaje polako, ali stalno pred našim očima, a ljudima koji su postali potpuno pasivizirani strojevi za skrolanje, bez svoga mišljenja, redatelj ostavlja mogućnost: pokušajte se probuditi, imate mogućnost izbora – ostati na ovoj predstavi ili otići, promijeniti nešto u svojoj svakodnevici ili ostati pasivni. Svi smo odgovorni jer nam je i sam Bog, kako kaže u izvedbi Ksenije Pajić, dao mogućnost izbora, i to iz ljubavi, želje za zajedništvom, sukreacijom i dijalogom. No, i Ona je razočarana svojim projektom, ljudima.

Banalnost već potrošene tematike kraja svijeta – jer svijetu nije prvi put, već je dosezao ovakva dna amplituda svojih razvojnih ciklusa, ublažena je živim scenskim mehanizmom suvremeno impostiranih srednjovjekovnih glumačkih kola: na njima se stalno okreće kolo sreće, Fortuna preuzima moć i oduzima mogućnost slobodne volje, dakle i odgovornosti, ljudi su prikazani bespoštedno u svojoj slabosti, lijenosti i gramzivosti. Humanizam, za autorski tim ove predstave, kao da se i nije dogodio, ili još gore, kao da se dogodio uzalud, jer smo opet na početku.

Važno je istaknuti kako su tekstovi iz zbirke Carmina Burana samo povod za nastanak scenskoga teksta koji su osmislili i napisali Kokan Mladenović te dramaturzi Karla Leko i Dubravko Mihanović, uz suradnju ansambla predstave. Kvalitetan je to dramaturški okvir za fresku koja dekonstruira mnoge srednjovjekovne mitove koji su se trajno nastanili u našoj civilizaciji, poput romantične udvorne ljubavi, kulta viteštva i pojma bajnih djeva kao krinke pod kojom se provodilo patrijarhalno nasilje. Konstante su i gramzivost i glupost, bez obzira na društveno uređenje.

Glumcima to daje mogućnost za energičnu kolektivnu igru, u brzom tempu izmjenjivanja različitih uloga, gdje nemaju svi podjednake mogućnosti za detaljniju karakterizaciju svojih likova. Ipak, neki su se istaknuli i to ponajviše zbor prirode uloga koje utjelovljuju: već spomenuta Ksenija Pajić u ulozi Boga, Tena Nemet Brankov kao Vrag, Bojana Gregorić Vejzović kao suvremena Inkvizitorica, te izvrsni Sven Šestak i Hrvoje Klobučar kao Kralj i Svećenik. Svi ostali, naročito Kristijan Petelin kao Vitez, Anja Matišić kao Djeva bajna, te Antonija Stanišić Šperanda, Matija Gašpari, Laura Kaliger, Ivan Simon, Anja Matišić i Marko Petrić dio su živog, vrlo vizualnog i spektakularnog scenskog mehanizma i sigurno je da srednjovjekovna glumačka kola ne bi funkcionirala bez i jednoga od njih.

Dojmu spektakularnosti, naglašene vizualnosti i organičnosti kolektivne scenske igre, a naročito temeljne redateljeve ideje da uključi publiku u zbivanje i ostavi joj slobodan izbor, doprinose scenski pokret Damira Klemenića, vrlo važna scenografija Irene Kraljić te kostimi Marite Ćopo.