Šetnjica u Galeriji na katu

Večernju šetnjicu sa svojim psom tog sam ponedjeljka započela i prije dolaska u galeriju. Jednako spontano kao što je nastala potreba i želja mladih kustosa za ovom izložbom, odlučila sam sjesti na tramvaj u Novom Zagrebu i otići do Trga. Brzim korakom, misleći da kasnim, stigla sam do KIC-a gdje se u Galeriji na katu održavalo otvaranje izložbe Šetnjica. Ispostavilo se da sam došla više od pola sata prije službenog početka pa sam imala priliku radove razgledati u miru, prije nego što se oko nas stvorila vreva. Iako sam se s nekim radovima već susrela, na ovoj su izložbi zajedno stvorili poznatu atmosferu svakodnevnice, onu istu koju kustoski tim, Buga Kranželić i Gregor Sirotić Marušić, postavljaju kao polazište izložbe.

Buga Kranželić i Gregor Sirotić Marušić / Izvor KIC

Buga i Gregor koncept za izložbu započeli su razmatrati „na putu od muzeja do stana, od stana do kafića“. Kako kažu, koncept su krenuli graditi od sebe jer im se činilo da je ono osobno ujedno i najvrednije što mogu ponuditi. Prvi trenutak bila je identifikacija, odnosno pokušaj da u vlastitom iskustvu pronađu uporište. U toj potrazi prepoznali su se u radovima Davida Bakarića Mihaljevića i Ane Stražičić, u njihovoj mapi fotografija i crteža naslovljenoj Polymerization, u kojoj se Bakarićev objektiv usredotočuje na krhke trenutke svakodnevice, dok crteži Ane Stražičić sadrže fantastične elemente, a zajedno tvore dijalog dvoje ljudi koji dijele prostor i vrijeme. Također su, primjećujući u njezinim radovima preokupacije slične svojima, odlučili izložiti radove Hane Belobrk, umjetnice koja na monumentalnim platnima kao da gleda kroz špijunku, slika vlastiti lik, interijer i mačku.

Nakon identifikacije, kustosi su se pitali što se događa s trenutkom kada, bez potrebe za monumentalizacijom identiteta, dolazi do individualizacije. Nije ih zanimao identitet kao zatvorena cjelina nego kao proces nastajanja. Glorija Lizde u radu Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja? slaže autoportret od fotografija članova obitelji te šije poplun od raznih materijala i motiva iz djetinjstva. Također izlaže i dva albuma kroz koje su njezini roditelji predstavili viđenje svoje kćeri. Njezin identitet nastaje, kako ističu kustosi, „poput kolaža onoga što je naslijedila“, odnosno kao slojevita kompozicija i intimna ispovijest.

Kora Rogina u svom radu ALL THAT IS SOLID MELTS INTO AIR 2026 također portretira sebe. Umjetnica skenira svoje tijelo, prostor i predmete oko sebe, a zatim u tehnici 3D printera reproducira te iste motive u šarene figurice. Kod nje nema idealizacije jer ona prihvaća greške i nesavršenosti tehnologije dok teži funkcionalnom optimizmu. Kustosi ističu: „Pojam individuacije uzeli smo od Bojane Cvejić i Ane Vujanović koje su pisale o plesu, ali mi ga koristimo na isti način, da izbjegnemo definiranje osobnosti kao individue – zatvorene, jedinstvene stvari. Individuacija je proces vlastitog ostvarivanja, a ako osvijestimo da svi prolazimo isti proces, otvaramo mogućnost za zajedništvo.“

Monogamija Luise Pascu i Tea Kiša

Premda u predgovoru pišu kako je izložba nastala iz „svakodnevne zbrke“, čini se da su Buga i Gregor dobro znali koji je njihov krajnji cilj, a on se najbolje prepoznaje u slici Monogamija Luise Pascu i Tea Kiša. Dva prepoznatljiva slikarska rukopisa stapaju se na jednom platnu, bez brisanja razlika. Slika prikazuje druženje, skupinu mladih ljudi koji zajedno tvore cjelinu. Zajedništvo, prema tome, nije jedinstvo nego nadopunjavanje.

Izložbu možemo promatrati kao šetnju kroz različite segmente mladenaštva, ali i kao šetalište – prostor koji kustosi uređuju, ali ne zatvaraju. Buga i Gregor ni u jednom trenutku ne pokušavaju postaviti čvrsti okvir interpretacije, nego dopuštaju da se mnogoznačnost radova u zajedničkom prostoru nadopunjuje. Moji kolege s kojima sam dijelila hodnike na fakultetu i s kojima se susrećem na otvorenjima izložbi, moji poznanici i prijatelji zajednički su stvorili izložbu koja može služiti kao skica zajednice mladih na umjetničkoj sceni.

U Šetnjici iščitavamo slične preokupacije i procese te potvrđujemo da u toj slatkoj muci nismo sami. Koncept šetnje, odnosno laganog kretanja bez konačnog odredišta, vrlo dobro opisuje taj trenutak u kojem još uvijek tražimo uporišta, ali ne odustajemo od zajedništva. To nije strogi, brzi korak kakvim sam te večeri stigla na otvorenje u Galeriju na katu, nego kretanje u kojem postoji prostor za susret, zadržavanje i povremeno skretanje s puta.