Sadržajno, ambiciozno i umjetnički uvjerljivo

Festival Papandopulo obilježio je 120. obljetnicu rođenja Borisa Papandopula na način dostojan skladateljeva imena; sadržajno, ambiciozno i umjetnički uvjerljivo. Tijekom dviju festivalskih večeri Rijeka je slavila skladatelja koji je, kao dugogodišnji direktor Riječke opere, snažno oblikovao njezin poslijeratni umjetnički profil. Festival je bio koncipiran u dvije jasno profilirane cjeline – komornoj i simfonijskoj – čime je publici omogućeno sagledati Papandopulov opus u njegovoj širini, od intimne, koncentrirane komorne misli do raskošne orkestralne geste.

Goran Končar, Valentin Egel i Riječki simfonijski orkestar

Monografiju su predstavili Dubravka Vrgoč, Goran Končar, Zoran Juranić, Valentin Egel i Katarina Mažuran

Komorni Papandopulo

Prve večeri predstavljen je Papandopulo kao majstor komorne forme, skladatelj čiji je izraz otvoren folklornim impulsima i različitim tehnikama 20. stoljeća, zbog čega njegova komorna djela i danas djeluju raznoliko i interpretativno zahtjevno. Djela su izveli mladi Riječani, danas afirmirani umjetnici s međunarodnim karijerama: pijanist Filip Fak, violončelist Vid Veljak, pijanist Ivan Vihor i violinist Ivan Graziani čime je večer dobila dodatnu dimenziju; simbolički kontinuitet između skladateljeve riječke ostavštine i nove izvođačke generacije. Sonata za violinu i klavir, Contradanza te Rapsodia concertante za violončelo i klavir pokazale su širinu Papandopulova izraza – od ritmičke pokretljivosti, detaljne motivske razrade do lirskih dionica. Osobito snažan odjek imala je interpretacija Vida Veljaka i Filipa Faka koju je publika nagradila dugotrajnim pljeskom.

Anamarija Knego, Valentin Egel
i Riječki simfonijski orkestar / Izvor HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

Poseban trenutak večeri bio je nastup Gorana Končara koji je s publikom podijelio osobna sjećanja o skladatelju. Končar je izveo kadencu iz Koncerta za violinu i orkestar, op. 125, kadencu koju je Papandopulo napisao upravo za njega, čime je večer dobila autentičnu povijesnu dimenziju.

Simfonijski Papandopulo

Simfonijski Papandopulo potvrdio je puni potencijal riječkog ansambla. Riječki simfonijski orkestar pokazao je visoku razinu koncentracije, homogenosti zvuka i stilističke sigurnosti, osobito u zahtjevnim orkestralnim slojevima Papandopulovih partitura. Posebno su se istaknuli puhači, čije su solističke dionice bile tehnički precizne i izražajno profilirane, pridonoseći jasnoći polifone strukture i dinamičkoj razvedenosti cjeline.

Koncert je započeo Koncertom za violinu i orkestar, op. 125, koji je izveo Goran Končar. Riječ je o najopsežnijem i tehnički najzahtjevnijem djelu hrvatske violinske literature 20. stoljeća. Djelo pred izvođača postavlja značajne izazove već samim opsegom te strukturnom gustoćom. Presudna je ritmička stabilnost i jasnoća artikulacije zbog dijelova u kojima je solist u poliritmiji s orkestrom. Končar je svoju izvedbu usmjerio na jasnoću solističke dionice.

Najizraženiji solistički dojam večeri ostavio je, pak, Goran Filipec u Fantaziji za klavir i orkestar, op. 14. Pijanist čija se briljantnost najčešće povezuje s interpretacijama Liszta Papandopulovu je partituru oblikovao tehničkom sigurnošću i virtuoznom lakoćom. Njegova izvedba bila je snažna i precizna, ali istodobno muzikalno uravnotežena, s jasnim osjećajem za strukturu i dramaturgiju djela. Baletna suita Zlato zaokružila je večer dramaturški razvedenom orkestralnom slikom. U stavku Zora nastupila je Anamarija Knego, čiji je vokal unio lirski kontrast i tonsku punoću u orkestralnu teksturu.

Završni Sveopći ples orkestar je izveo energično i kompaktno, s jasnim dinamičkim gradacijama i snažnim ritamskim impulsom. Valentin Egel interpretaciji je pristupio s naglaskom na preglednost strukture, preciznu ravnotežu sekcija i kontrolu tempa, čime je omogućio da Papandopulova orkestracija zazvuči transparentno i sadržajno. Rezultat je bila izvedba visoke profesionalne razine, tehnički sigurna, stilski ujednačena i umjetnički uvjerljiva, kakvu ovaj opus i zahtijeva.

Izd. Cantus, Zagreb, 2026.

Prije simfonijskog koncerta u foajeu Zajca predstavljena je i monografija Boris Papandopulo autorice Erike Krpan i urednice Sande Vojković. Više o životu i djelu Borisa Papandopula na predstavljanju su rekli intendantica Dubravka Vrgoč, violinist Goran Končar, skladatelj i dirigent akademik Zoran Juranić te ravnatelj riječke Opere Valentin Egel. Nakon predstavljanja monografije službeno je otvorena i izložba prenesena iz Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Glazbeni jezik Borisa Papandopula

Papandopulov skladateljski jezik obilježen je jasnim oblikovanjem forme i izrazitim osjećajem za razvoj glazbenog materijala. Tematske jezgre kod njega nisu statične; iz njih se gradi čitav stavak kroz variranje, kontrast i ritamsku transformaciju. Ritam pritom nije samo pokretač, nego nosivi element konstrukcije; on određuje tok, napetost i karakter. U djelima koja posežu za folklornim idiomom Papandopulo ne ostaje na razini citata. Folklorni motivi podvrgnuti su motivskoj razradi, često u kontrapunktu s drugim tematskim materijalima. Neoklasicistička komponenta njegova izraza očituje se u jasnim oblicima i formama, preglednoj tematskoj organizaciji i dosljednom vođenju glasova. Oblik je čvrst, ali ne statičan; tematski materijal podvrgnut je razradi koja proizlazi iz unutarnje logike stavka.

Harmonijski jezik ostaje unutar proširene tonalitetnosti, uz kromatiku i povremene modalne otklone, no bez napuštanja tonalnog središta. Time se ostvaruje kontinuitet s tradicijom, ali bez stilskog konzervativizma. I kada koristi suvremenije postupke, oni su podređeni jasnoći oblika i dramaturškoj logici cjeline. Zbog takve kompozicijske građe Papandopulova djela postavljaju pred izvođače specifične zahtjeve. Solističke dionice nerijetko su utkane u kontrapunktsku strukturu orkestra, što traži iznimnu intonacijsku sigurnost, ritmičku ujednačenost i tehničku spretnost. Izvođač mora istodobno održavati linearnu jasnoću vlastite dionice i integrirati je u cjelinu orkestralnog zvuka. U protivnom se gubi prozirnost teksture i unutarnja napetost forme.

Upravo u tom spoju neoklasicizma, slojevite polifonije i poliritmije te zahtjevnih stilskih postupaka 20. stoljeća leži trajna izvedbena zahtjevnost Papandopulove glazbe, ali i njezina umjetnička snaga.

Papandopulo i Rijeka

Papandopulov riječki angažman nadilazi administrativnu funkciju ravnatelja Opere. U dvama mandatima (1946‒1948; 1953‒1959) sudjelovao je u oblikovanju repertoarne politike i profesionalnog standarda ansambla, ali i u uspostavljanju stabilnog umjetničkog sustava unutar kazališta. Njegov dirigentski rad obuhvaćao je operni, baletni i simfonijski repertoar različitih stilskih razdoblja, čime je pridonosio širini i razini izvedbene prakse kuće. Već činjenica da je 1946. ravnao prvom opernom predstavom novoosnovanog riječkog Narodnog kazališta – Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinjskim – daje njegovu djelovanju trajnu povijesnu dimenziju.

Odnos skladatelja i grada bio je dvosmjeran. Rijeka je bila i mjesto izvedbi te praizvedbi pojedinih njegovih scenskih djela, među kojima se ističu opera Rona i balet Dr. Atom, a za svečano otvorenje obnovljene kazališne zgrade 1981. skladao je kantatu Mantinjada, kojom je i ravnao. Kao skladatelj i dirigent djelovao je unutar iste institucije u različitim razdobljima, sudjelujući u njezinu umjetničkom profiliranju i repertoarnom razvoju. Njegovo ime ostalo je vezano za ključne trenutke kazališne povijesti, ali i konkretne izvedbene projekte koji su nadživjeli svoje vrijeme.

Stoga Festival Papandopulo ne predstavlja tek obljetničku gestu, nego svjesno ponovno vraćanje njegova opusa kazalištu u kojem je djelovao. Izvođenje Papandopulovih djela u riječkom HNK vraća njegov opus u instituciju čiju je umjetničku povijest i sam ispisivao.