Pripovjedački imperij o našoj civilizaciji

Iznimno plodna i popularna britansko-turska spisateljica Elif Shafak poznata je po borbi za prava imigranata, doseljenika, odnosno manjinskih kultura u kolopletu politike i povijesti. Životi i jezici ugnjetavanih naroda, borba „malih“ i „velikih“, etnička čišćenja, kolektivne i osobne traume, zajedničko povijesno nasljeđe… sve je to utkano i u njezin velebni roman I nebom teku rijeke. Roman je objavila izdavačka kuća Hena com, koja potpisuje i mnoge druge prijevode njezinih knjiga, a s engleskoga ga je prevela Mirna Čubranić.

Roman I nebom teku rijeke pravi je pripovjedački imperij koji se proteže od Mezopotamije do današnjih dana, a događa se u četiri vremenska ciklusa, odnosno poglavlja: Uz rijeku Tigris, u stara vremena, Uz rijeku Temzu 1871., Uz rijeku Tigris 2014., Uz rijeku Temzu 2018. Sve vremenske dionice povezane su kolosalnom pričom o ljudskoj civilizaciji koja u romanu započinje velebnim kraljevstvom posljednjega asirskog kralja, učena monarha Ašurbanipala, bezdušna krvnika, ali i suptilna osnivača znamenite najveće knjižnice, u kojoj su bile pohranjene i glinene pločice s Epom o Gilgamešu.

Izd. Hena com, Zagreb, 2025.
Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Čovječanska je odiseja u romanu obilježena snagom vode (rijekama Eufrat i Tigris), a voda simbolizira i sam život koji se kroz stoljeća vazda napaja i isušuje. Voda je i filozofija (Tales je rekao da je počelo svega voda), ali i životni element i objekt ekoloških katastrofa. Poglavlja se stalno izmjenjuju, radnja kao da se giba poput vode, uzvodno i nizvodno, u svim smjerovima i rukavcima. Reljef svijeta spisateljica prikazuje izrazitom epskom snagom kroz različite događaje, iz vizura brojnih likova, a u romanu vješto prožima kulturu, povijest, politiku, religiju, sjaj slavnih i intimu anonimnih. Elif Šafak kreirala je višedimenzionalnu, svevremensku priču, s izrazitom dinamikom opisa i dijaloga, s dirljivom ljepotom i dubokom jezom ljudskoga roda.

Provodna nit svih poglavlja jest Ep o Gil­gamešu, koji sadrži i priču o potopu, a čije glinene pločice nisu bile sastavljene u jedinstveni spjev sve do 19. stoljeća. Tada će istraživač Arthur, rođen kao siromah uz rijeku Temzu, u tiskari u Londonu doći u posjed knjige Niniva i njezini ostaci koja će mu otvoriti drevne mezopotamijske tajne. Arthur će s vremenom dešifrirati klinopis i nastaviti potragu za glinenim pločicama spjeva, putujući iz Londona u Ninivu, tražeći arheološke ostatke epa, sakupljajući s patosom tragove ljudskoga pisma i kulture. 

A ono što povezuje sve gudure vijugave civilizacije jest obična, mala kap.

Prije no što će učeni asirski kralj Ašur­banipal na početku priče izazvati krvoproliće, na njegovu je glavu pala jedna kap. Kišna kap ishlapjet će, opet se popeti u nebo i ponovno pasti. Desetljećima, tisućljećima penjala se u nebo i vraćala na zemlju. „Voda je najveći imigrant zarobljen u tranzitu, nikad sposobna skrasiti se“, piše Elif Shafak. Mogli bismo se nadovezati: i čovjek je stalni imigrant u povijesti, nesposoban skrasiti se u svojoj svrsi.

U ovome romanu, malom spomeniku povijesti, kulture i duha, autorica je spretnom pripovjedačkom križaljkom povezala tisuće civilizacijskih godina, i mira i rata, i ljubavi i mržnje, i bogatstva i siromaštva. U kolijevci stare i nove civilizacije stvorila je bujnu i detaljiziranu priču te galeriju različitih likova, od političara, krvnika i aristokrata do filantropa, istraživača, knjižničara, bogova, vidovnjaka i sanjara.

Svijet je u romanu stvaran i transcendentan, povijest je pozornica i magične ljepote i zločina. A zločini nisu počinjeni samo nad ljudima, gradovima i spomenicima, nego i nad vodom koja simbolizira i naše sudbine, nekada mutne, nekada bistre, nekada polagane i vijugave, nekada bujne i strmoglave. Elif Shafak u ovom ekspresivnom i liričnom romanu posebnu empatiju pokazuje prema prognanima – ženama, manjinama, doseljenicima imigrantima, prognanicima, svima onima koji su stvarali male pripovijesti u „velikoj“ povijesti što ih je gazila uz gromke osvajačke koračnice.

Rijeke su jedan od najsnažnijih motiva romana, stvarne i mitske rijeke, zagađene i isušene rijeke ispod kojih su ostale razne naseobine. Čovjek uništava vlastitu povijest koja ga je izgradila. Kako kazuje Elif Shafak u bilješci na kraju, od deset država koje imaju manjak pitke vode sedam ih se nalazi na Bliskom istoku, gdje su smišljene najstarije priče posvećene rijekama i poplavama. Eufrat i Tigris, nekoć kolijevka civilizacije, imaju najniže vodostaje u povijesti. Rijeke se izlijevaju iz korita, grade se brane koje izazivaju poplave, evakuacije stanovnika, uništavanje selâ i raseljavanje ljudi, zajednica i kultura.

Trebalo je mnogo interdisciplinarnog rada da bi se sastavio ovako intiman i globalan roman koji nas u vrijeme biotehnološkog autističnog društva suptilno vraća korijenima i evoluciji čovjeka i svijeta. A k tome je struktura romana jako slojevita i cjelovita. Znanje, mašta i zanat (umjetničko trojstvo) skrojili su ovu knjigu koja zasigurno ostaje u pamćenju čitatelja.