Poučno i uvijek aktualno

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život predstavilo je premijeru predstave Svi na sud!! koja se bavi ljudskim odnosima i sporovima. Svi na sud!! adaptacija je drame Pravdaši Jeana Racinea u kojoj se na komičan način uprizoruju disfunkcionalni odnosi i sporovi oko imovine i nasljedstva. Racine je svoju jedinu komediju napisao prema Aristofanovim Osama. Kako piše u popratnom tekstu redateljice Nikoline Do, „Svi na sud!! podsjeća nas da je sve što vidimo zapravo istinito, koliko god to pretjerano zvučalo ili izgledalo. Smijeh se stoga postupno pretvara u nelagodno prepoznavanje, jer takvi likovi i situacije zaista postoje u našoj blizini“.

Nikolina Do vješto je adaptirala i scenski osmislila predstavu / Snimio Jasenko Rasol

Zanimljiv je odabir, uvijek aktualna tema i hrabar potez mlade umjetnice Nikoline Dominković umjetničkog imena Nikolina Do, uhvatiti se ukoštac s adaptacijom, dramaturgijom i režijom Racineove jedine komedije Pravdaši, k tome s ansamblom kazališta Novi život. Nikolina Dominković dolazi iz svijeta glazbe, ali i kazališta, te nije profesionalna kazališna redateljica što se pokazalo jako dobrim izborom za rad s ovim ansamblom.

Poučnu i uvijek komičnu temu ljudi koji se vole suditi i dokazivati kako imaju pravo, Nikolina Do vješto je adaptirala i scenski osmislila, s dosta maštovitim naglascima na kostimografiju vrlo živahnih boja (scenografija i kostimografija Eva Milković) i lica koja su gotovo pa tipska, pravdaška. Neki jasniji redateljski koncept šarenih kostima nije naznačen, osim možda ideje da su takva lica i svuda oko nas, prisutna i živa, no mislim da u ovakvoj predstavi to i nije nužno. Likovi su igrani s pretjerivanjem i komično, kao u parodiji, no ne prelaze granicu klasicističke poučnosti koja se u ovome slučaju očituje kroz prepoznavanje i smijeh.

Naročito su efektni glazbeni brojevi, prepoznatljivo barokni (izbor glazbe potpisuje autorica Nikolina Do, premda izvori nisu navedeni), interpolirani na točnim mjestima, emotivno naglašavajući situacije, kao i koreografirani prizori sa zlatnim lepezama, vjerojatno aluzija na doba nastanka komedije. Scenski pokret (Branko Banković), kao i cjelina predstave vrlo su živahni, ali odmjereni, vjerujem i zabavni publici svojim komičnim situacijama i karakterima.

Što se glumaca kazališta Novi život tiče, kao ansambl su bili vrlo uigrani i dosljedni. Marijo Glibo kao naslovni lik Dandin i sudac, Igor Kučević kao Léandre i kor, Vojin Perić kao  Chicanneau i kor, Anita Matković kao Grofica i kor, Suzana Bliznac kao Isabelle i kor, te Ružica Drenski kao Petit Jean, L’Intimé i kor. Podjela na likove i dijelove kora osim što je dosljedna Racineovu izvorniku, zanimljiva je i kao faktor integracije svih glumaca na sceni, te podcrtava činjenicu da je kor, odnosno zajednica neodvojiva od pojedinaca koji je čine. No svakako treba spomenuti pogrešku koja se stalno događala tijekom izvedbe, a to je pogrešan izgovor (fonetski, kao što se pišu) svih navedenih imena iz Racineova izvornika. Ako je kazalište Novi život odlučilo koristiti kao predložak za predstavu tekst reprezentativnog autora francuskog klasicizma, onda se redateljica zaista mora raspitati, ukoliko ne zna, kako se izgovaraju imena likova. Činjenica kazališnog amaterizma tu je ne opravdava, dapače, kazalište Novi život ima dug i zapažen staž te mu se takvi propusti ne mogu tolerirati. Srećom, lako su popravljivi, već prilikom prve iduće izvedbe.

Osim ove zamjerke, radi se o zabavnoj predstavi i uvijek aktualnoj temi pa će, vjerujem, naći svoju publiku.