Potez perzijskim lavom

Roditelji Karla Maya bili su siromašni saski tkalci, od trinaestero braće i sestara devetero ih je umrlo u ranom djetinjstvu, s 12 godina radio je u kuglani, s 14 su ga izbacili iz škole jer je ukrao pola tuceta svijeća, prebacili su ga u učiteljsku školu u Plauenu, ali je cimeru maznuo sat pa su ga zatvorili u Chemnitzu i oduzeli mu licencu za podučavanje. S 23 godine završio je u radnom zatvoru u dvorcu Osterstein u Zwickauu, gdje su ga zbog dobrog vladanja postavili za knjižničara, pa je četiri godine čitao i planirao romane. Bio je maštovit prevarant, lažno se predstavljao kao policajac, liječnik ili što drugo, pobjegao je u Češku, ali je u 28. opet dolijao, no sada ga je u pržunu katolički kateheta Johannes Kocht izveo na put poštenja – May je od tada lagao samo u književnim djelima i tek ponekad u javnosti, kada je tvrdio da je sve to istina što je napisao i da se dogodilo njemu.

Prva tiskana knjiga o šahu Luisa Lucene iz 1497.

Na fotografiji iz Reykjavika 1972. Boris Spaski, Bobby Fischer i Lothar Schmid

Tako je, recimo, u tekstu Brodnik. Putnička iskustva na dva kontinenta Karla Maya, objavljenu 1880. u katoličkom tjedniku Deutscher Hausschatz in Wort und Bild napisao da je tijekom skitnji po Rusiji (izmišljenih) marljivo igrao šah. Na temelju toga je 1903. u Bečkim šahovskim novinama Max Ignaz Weiß, odvjetnik, šahovski autor i suradnik Karl May Verlaga, razvio imaginarni razgovor s velikim mistifikatorom. May se u tom šaljivom feljtončiću predstavlja kao čudo od djeteta koje je već s pet godina igralo šah, i da je u San Franciscu igrao simultanku sa 753 protivnika koje je obilazio jašući mustanga, zbog čega je jednu partiju i izgubio jer je konj repom pomeo figuru. Šahu je u Americi podučio i Winnetoua, u Teksasu je u partiji osvojio vagon zlata, a u Transvaalu igrao za rudnik dijamanata. Među inim šahovskim podvizima, u Perziji je uveo novu figuru – lava, koji se kretao kao lovac i skakač, zbog čega je ondje počasni član svih klubova.

Dogodi se da fikcija postane stvarnost, a u obitelji koja je naslijedila Karl May Verlag, rodilo se 1928. baš takvo čudo od djeteta. U Dresdenu – 12 godina nakon što je u obližnjem Radebeulu umro glasoviti pisac – došao je na svijet Lothar Schmid koji je i sam i u državnoj šahovskoj reprezentaciji postigao niz uspjeha, svrstavši se među tri najbolja velemajstora svoje zemlje, a k tome je bio i vrlo tražen sudac. Stručan, nepristran i hladnokrvan, usto pravnik po struci, sudio je Bobbyju Fischeru i Borisu Spaskom 1972. u naelektriziranoj situaciji u Reykjaviku, a tu je tešku zadaću obavio tako uspješno da je poslije sudio Karpovu i Korčnoju 1978, Kasparovu i Karpovu 1986. te Fischeru i Spaskom na egzibiciji 1992. u Beogradu. Vlastoručno napisani i potpisani zapisnici Spaskog i Fischera s islandskog meča stoljeća, kao i drugi suveniri iz tog hladnoratovskog okršaja, bit će idući mjesec ponuđeni na dražbi u Londonu, zajedno s drugih 50.000 predmeta. Lothar Schmid skupio je vjerojatno najveću šahovsku zbirku na svijetu, koju sad njegova djeca prodaju, i u kojoj se nalazi jedan od samo deset primjeraka prve tiskane knjige o toj igri, Luisa Lucene iz 1497, a u Sotheby’su procjenjuju da će samo ona postići cijenu od 70.000 funti.

Nema sumnje da je Schmid dobro poznavao djela Karla Maya u kojima se šah nerijetko spominje. U Žezlu i čekiću Manu-Remusat igra ga sa svojom kćeri Ayeschom, dok njezina sestra Sobeïda, koju otme Hamm-Barak, za nj nema smisla; u Divljoj ruži poručnik Von Platen i Kurt Helmers igraju šah u časničkoj menzi, čime je prvi priznao drugoga, običnog civila, sebi ravnim; u Ulanskoj ljubavi Hugo von Königsau poziva navodnog slikara Hallera u svoj dom gdje se igra šah, čita i čavrlja; u Bludnom sinu Robert Bertram sa zamamnom Fanny von Hellenbach čita, muzicira, šahira, igra dame i prati je na izletima. Uz šah krate vrijeme putnici s broda Dog-fish u Blagu Srebrnog jezera, kao i Kara Ben Nemsi dok je gost Hulama na putu od Bagdada do Istanbula.

Kara Ben Nemsi igra šah i u Ardistanu i Djinnistanu, i to s Jirbanijem koji za to vrijeme razmišlja naglas: „Upravo mi se učinilo da vidim svog oca kako, kao toliko puta u prošlosti, sjedi za kraljevskom igrom. Uvijek je tvrdio da je šah laž i potpuno neprikladan kao metafora za rat. U šahu se mora žrtvovati pješake, lovce, kule i mnogo veće figure da bi se postigla pobjeda. Međutim, na kraju partije obje su vojske opustošene, ne samo poraženog, nego i pobjednika. Kad nasilnici vode rat, on sliči ovoj drevnoj igri. Ali plemeniti čovjek, kojeg svi čekamo, vodit će rat na koji ga nagoni nužda tako da ga pobjeda neće stajati ni jedne žrtve.“

U Babilonu i Bibliji Abu Kital izaziva Marah Durimeh – živopisnu kurdsku princezu i književnicu koju smatraju čarobnicom – na partiju šaha koju će umjesto figura igrati živi ljudi. May je Weißu ispričao da je u Teksasu igrao upravo takav šah sa živim ljudima, na strani naftnog magnata bili su njegovi uposlenici Kinezi, a za pisca su igrali Apači, i u kojoj je svaku žrtvovanu figuru trebalo zbilja ubiti, no May je tako vješto planirao poteze da nijedan Indijanac nije stradao. Ta se igra u miroljubivoj verziji trebala upriličiti tijekom Šahovske olimpijade 2008. u Dresdenu, ali je otkazana u zadnji čas. Lotharov sin Bernhard Schmid kaže da je njegov otac bio najpomirljiviji čovjek na svijetu, i u njegovu su ga domu posjećivali zakleti protivnici Spaski i Fischer, dakako
odvojeno.