Pjesnik koji se prolaznosti suprotstavio vedrinom i ljepotom

Dezső Kosztolányi (1885–1936), pisac, pjesnik, esejist, novinar, književni prevodilac i kritičar, jedan je od velikana mađarske proze i lirike 20. stoljeća. Bio je iznimno priznat od kritike i popularan među čitateljima. O čitalačkoj publici Nyugata, vodećega književnog lista prve polovice 20. stoljeća govorilo se da je Endreom Adyjem (1877–1919) bila zanesena, Mihálya Babitsa (1883–1941) je poštovala, a Kosztolányija je voljela. Popularnost njegovih djela potvrđuje i činjenica da je na temelju njegovih romana i pripovjedaka snimljeno gotovo 20 filmova.

Kosztolány u hrvatskim
prijevodima

Hrvatska recepcija Kosztolányijevih djela počela je davne 1931. godine kad je Krvavi pjesnik: historijski roman (A véres költő, 1921) ugledao svjetlo dana u hrvatskom prijevodu Gize Mamužić. Roman je preveden na desetak jezika, među prvima na njemački. Zanimljivo je da je predgovor drugom mađarskom izdanju napisao Thomas Mann koji je tijekom jednog od posjeta Budimpešti upoznao mađarskog pisca s kojim se i dopisivao. Drugo izdanje romana 1929. dobilo je naslov Nero, a véres költő. Hrvatski prijevod romana zadržao je prvobitni naslov, ali mu je dodan predgovor Thomasa Manna. Nakon 1931. međutim izostao je bilo kakav nastavak recepcije: trebalo je čekati više od sedamdeset godina, do 2008. kada je objavljen prijevod njegove zbirke pripovijedaka Kornél Esti (Esti Kornél 1934). Potom su objavljeni romani Ana Édes (Édes Anna, 1926) 2015. i Ševa (Pacsirta, 1924) 2017, sve u prijevodu Kristine Peternai Andrić.

Izd. ArTresor naklada, Zagreb, 2025. Prevela Lea Kovács

Nakon što su neke njegove pjesme u hrvatskom prijevodu sporadično objavljivane u antologijama i časopisima, napokon je osvanuo i ukoričeni izbor Kosztolányijevih najznačajnijih i najreprezentativnijih pjesama. Tim hvalevrijednim potezom izdavačke kuće ArTresor čitatelji imaju priliku upoznati Kosztolányija i kao pjesnika. ArTresor u biblioteci Spone hrvatskim čitateljima nudi izbor najegzotičnijih, ali i najrazličitijih djela svjetske književnosti, od trubadurskog pjesništva preko zbirke indijske lirike napisane na klasičnome sanskrtu do američkog pjesnika Roberta Frosta, u ponečemu sličnog Kosztolányiju. U tom šarenom i nadasve uglednom društvu s pravom se našao i velikan mađarske lirike Dezső Kosztolányi. Na početku izdanja nalazi se predgovor U susret Kosztolányijevim pjesmama Zsófije Szilágyi, profesorice Univerziteta u Segedinu, nakon kojega slijede prijevodi pjesama. Kao i ostala izdanja biblioteke, i ovo je dvojezično, na jednoj stranici nalazi se izvorni tekst, a na stranici do prijevod, što osim sadržajne omogućuje i vizualnu usporedbu prijevoda s izvornikom. Na kraju knjige, prije sadržaja, nalaze se kratka kronologija života i djela, te abecedna kazala prvih stihova, odnosno naslova pjesama.

Homo aestheticus

Pjesničko djelovanje Dezsőa Kosztolányija počinje nakon prekinutoga studija mađarskog i njemačkog jezika i književnosti u Budimpešti, te kratkog studija njemačke književnosti u Beču, gotovo istovremeno kada i povijest naprednog književnog časopisa Nyugat (Zapad), 1908. Njegova prva zbirka pjesama, objavljena 1907, bila je lijepo primljena, jedino mu je Endre Ady zamjerio da se ne bavi dovoljno dokumentaristički životnim temama. Adyjeve pjesme upravo su u to vrijeme dostigle fazu revolucionarnog pjesništva, pa je njegovo mišljenje o nedovoljnoj društvenoj angažiranosti Kosztolányijevih pjesama kod nekih kritičara prevladavalo još desetljećima nakon njegove smrti, čak i za vrijeme socijalizma. Kratkotrajnu Mađarsku Sovjetsku Republiku nastalu nakon Prvog svjetskoga rata pozdravili su mnogi pisci i pjesnici, no nakon njezina pada oni su bili razočarani te su okrenuli leđa komunističkim idejama. Kosztolányijevo neslaganje s proleterskom diktaturom kao i s ideologijom boljševizma zasigurno je potvrdila i zgoda koja je ostala zabilježena u memoarima njegove supruge. Naime, 1919. Kosztolányi je posjetio Bélu Kuna, vođu Mađarske Sovjetske Republike, donedavno piščeva bivšeg kolegu u listu Budapesti Napló. Na pitanje što će u novom društvu biti s piscima, Kun je odgovorio: „Za tobom nema nikakve potrebe u proleterskoj državi. Pjesme nisu potrebne. Naučit ćeš neki zanat, a budeš li mudrovao, smaknut ćemo te.“ Kosztolányi je bio uvjeren da politička narav pjesništva pripada 19. stoljeću i da pjesnik nema mogućnosti za oblikovanje društva.

Kao i ostale moderne pjesnike 20. stoljeća, i njega su zanimala pitanja života i smrti, postojanja i bivanja. Tema prolaznosti pojavljuje se već u prvoj objavljenoj zbirci, a pjesma Stabla na putu Üllői, napisana 1906, nagoviješta ne samo misao kojom je pjesnik zaokupljen nego i nastojanje da nađe odgovor na tajne prolaznosti i način kako to učiniti: ljepotom. Osjetna, naglašena muzikalnost, čak i naslov, kao i drugi stih te refren – koji je hrvatskom čitatelju nemoguće izgovoriti – vlada cijelom pjesmom i time je prolaznost, koja ovdje još nije tragična, potisnuta. Prolaznost života, postojanja, te strah od smrti i umiranja vjernicima je lakše prihvatiti, no Kosztolányi nije imao vjeru koja bi te njegove strahove odagnala, pa se osjećaju uznemirenosti i nemoći suprotstavio i pobijedio ga melankoličnošću, vedrinom i u konačnici ljepotom. Ne samo u pjesmama, nego i u svakodnevnom životu. Stoga nije čudno što su Kosztolányija u mađarskoj književnosti smatrali čovjekom, suštinski estetskim bićem: on je Homo aestheticus. Poznato je kako su on i njegov prijatelj, istomišljenik i humorist Frigyes Karinthy (1887–1938) zbijali šale na tuđi, ali i na svoj račun. Kosztolányi je 1933. saznao da boluje od raka, ali unatoč liječenju za njega nije bilo lijeka. U posljednjoj zbirci Polaganje računa objavljenoj 1935. još jednom promišlja o životu i smrti, te stvara najpotresnije i ujedno najljepše pjesme misaonog pjesništva. U jednoj od posljednjih, naslovljenoj Opijenost u svitanju, u čudesnoj, veličanstvenoj viziji nazire rješenje vječne enigme, a time i duševni mir i spokojnost.

Prijevod dostojan velikana
mađarske lirike

Lea Kovács za svoj dosadašnji prevodilački rad s mađarskog i francuskog jezika dobila je više nagrada. Za prijevod zbirke pjesama Szilárda Borbélya s mađarskog na hrvatski dodijeljene su joj Posebna pohvala Odbora za dodjelu Nagrade Iso Velikanović i Nagrada János Sziveri. To dokazuje iznimno umijeće prevođenja sadržajno i formalno zahtjevne poezije. Uz pjesme brojnih klasičnih i suvremenih mađarskih pjesnika, prevela je i nekoliko Kosztolányijevih pjesama obavljenih u književnom časopisu Quorum (1/2/3–2017/2018). Prijevod izbora iz Kosztolányijeva pjesnička opusa dospio je, dakle, u prave ruke. Njezina naobrazba i prevoditeljsko iskustvo jamče poznavanje i ljubav, ali i znalački pristup pjesnikovu opusu. Prijevodi nisu samo sadržajno dosljedni izvornim pjesmama, nego su i vjerni u pogledu stila, versifikacije, rimovanja te ritma, pomno su dotjerani i do najsitnijih pojedinosti cizelirani. Time upućuju na duboko promišljene prevoditeljske postupke i donose rješenja dostojna velikana mađarske lirike. S Kosztolányijevim pjesmama u prijevodu Lee Kovács sada i hrvatsko čitateljstvo ima mogućnost opaziti ljepotu življenja, „tračak odsjaju / te velike drevne tajne, spoznaju“ da „bal je na nebu, bal je svako veče“.