„Papučarska“ solidarnost

Dramsko pismo Mire Gavrana, osim što je trajno popularno i iznimno zanatski vješto, moglo bi se označiti još jednim, možda isprva za estetske odrednice neuobičajenim epitetom – pouzdano. Koje god da se svakodnevne situacije uhvati, Gavran je zna komički vješto raspisati i njome se narugati. Bez pretjerane želje za pozom koja bi, navodno, emanirala neku novost ili drukčijost, te izlizane razlikovne elemente suvremene dramaturgije. Svjesno se (nije na počecima bilo tako, ali danas je jasno kako se radi o trajnom odabiru) izostavljajući iz svakog strujanja koje bi odgovaralo onome što je u suvremenom kazalištu en vouge, Gavran je pouzdan dramatičar posvećen svojim likovima i svakodnevnim situacijama u koje ih dramski pozicionira, izbjegavajući isprazno fraziranje i inoviranje radi sebe samog. Umjesto toga, dramsko pismo Mire Gavrana okrenuto je publici, ali ne u smislu podilaženja, već pružanja one komike, istovremeno plemenite i jednostavne, koja je odlika autorske vještine.

Svi likovi u Papučarima zahtijevaju glumačku kondiciju i osobit osjećaj za komičarski takt troje glumaca, Kristine Krepela, Jakova Gavrana i Vedrana Komeričkog / Snimio Renato Branđolica

Predstava Papučari, premijera Gavranova „kućnog“ kazališta, Teatra Gavran, nastala je prema tekstu koji je praizveden još 2007. i od tada je uspješno igrao u produkciji istog kazališta. To je i u novoj predstavi vidljivo. Naime, godina u koju je smještena dramska radnja je 2009, no mogla bi biti bilo koja. Riječ je o svevremenskoj komediji situacije temeljenoj na pomaknutom, pomalo i bizarnom zapletu. Ana, profesorica u školi, živi s Markom, svojim partnerom (i ravnateljem škole) s kojim, naoko, uživa skladan odnos. Taj sklad nenadano poremeti Ivo, Anin bivši suprug, koji se iz zatvora, oslobođen optužbi za koje nije bio kriv, vraća u njihov zajednički stan (gdje Ana sada živi s Markom), što Anu, naravno, užasne. No, ne i Marka, koji se s Ivom, kako prinudni zajednički život teče, sve više zbližava, pronalazeći zajednički nazivnik u „muškoj solidarnosti“ na temi crte koju dijele u odnosu prema Ani (obojica se smatraju „papučarima“). Zaplet se dodatno usložnjava dolaskom Ivine nove djevojke, Marije, za koju se ispostavi kako je Markova nekadašnja partnerica Micika…

Vješto pisana, komedija Papučari postavljena je na stalnoj zagrebačkoj adresi Gavranova kazališta – u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog – bez mnogo okolišanja. Glumica i redateljica Mladena Gavran mizanscenu je oblikovala jednostavno, s naglašenim promjenama, jasno odjeljujući prizore, što je na premijernoj izvedbi izazivalo opetovani pljesak publike između scena. Takvo rješenje naglasilo je komički potencijal pojedinih prizora više nego cjeline. Nju, međutim, okuplja funkcionalna scenografija stambenog ambijenta (Marta Dogan), istovremeno mimetički vjerna i utilitarna za svrhu čestih gostovanja kakva karakteriziraju produkcijski model Teatra Gavran. Kostimi (Đurđa Janeš) također su svakodnevni i svevremenski, upotpunjujući dojam svatkovićevskog ambijenta, karakterističnoga za Gavranove likove i dramske situacije u kojima se nalaze.

Kristina Krepela, u dvostrukoj ulozi Ane i Marije/Micike (promjena je signirana perikom) ima zahtjevan zadatak kreirati dva karaktera koja bi trebala biti u isti mah slična i različita. Jakov Gavran kao Marko također je u vlastitim suprotnostima, čas je zbunjeni „papučar“, čas uvrijeđeni partner kojemu sve izmiče kontroli. Najčvršće je utemeljen lik Ive, jedini bez karakterne ambivalencije, persona promijenjena onime kroz što je prošao i odlučan nastaviti život, rezultirajući smjesom solidarnosti i ambivalencije, što je Vedran Komerički znao iskoristiti u oblikovanju uloge. Svi likovi u Papučarima zahtijevaju glumačku kondiciju i osobit osjećaj za komičarski takt te, onako kako su izvedeni, pokazuju potencijal za napredak daljnjim ritmom (čestih) izvedbi.

Odvjetak sigurnoga niza, Papučari su još jedna predstava koja pokazuje sve specifičnosti obiteljskog kazališta Gavran. Njegova uloga, kakva je ocrtana u ovoj predstavi, postavljena je jasno, po receptu koji funkcionira dugo i ne posustaje. Ispunjen kalendar gostovanja, predstave koje su dostupne širokom krugu publike, no bez pustog nasmijavanja po principu skečeva i karikatura, okrenute građanskoj komici koja ne želi osobito inovirati, no to joj nije ni potrebno. Umjesto traženja, Gavranova dramaturgija pokazuje sve odlike pouzdanosti, što u suvremenom trenutku nije oznaka „srednjeg puta“. Nakon Škole, praizvedene prije nešto više od mjesec dana prema tekstu Glorije Lujanović, čime je Teatar Gavran donekle iskoračio iz svog uobičajenog ritma, Papučari su povratak iskušanim produkcijskim uvjetima. Oni će predstavi, po receptu koji je i ovaj put upotrijebljen, osigurati bogat i ispunjen scenski život.