Ostati u mraku s utopijom

„Bila jednom četiri brata…“ početak je koji se poigrava stereotipom, jer tako može početi i veliki povijesni ili obiteljski roman, ali i najobičniji vic, ali može i predstava koja jest i veliki roman i zbirka svakodnevnih viceva. Među kojima mnogi (više) nisu smiješni, ne samo izvođačima iz čijih je improvizacijama temeljenim na osobnim pričama i iskustvima predstava nastala, nego ni gledateljima, njima čak možda i više nego gledateljicama.

Alban Ukaj, Boris Ler, Kemal Rizvanović
i Josip Stapić donijeli su neke svoje priče

Bila, dakle, jednom četiri brata, i sjeli oni da naprave predstavu sa svojom kolegicom i profesoricom Selmom Spahić, koja je pak pozvala Eminu Omerović za suautoricu i dramaturginju, pa kompozitora Draška Adžića, pa su još došli i Paola Lugarić Benzia da osmisli scenografiju, Manuela Paladin Šabanović da izmisli kostime, Ana Kreitmeyer da braći posloži scenski pokret i Dario Družeta da ih osvijetli baš onako kako valja. I bila četiri brata sretna pod nebeskim svodom. Točnije bila bi, da nisu rođeni upravo kao braća, a ne kao nešto drugo, možda sestre, možda plišanci, čupavci, mekušci… Nositi sve uloge koje im je društvo namijenilo, od ratnika i krvnika do šutljivog i strogog oca, otuđenog partnera, onoga koji može uvijek više jače i bolje i u tome očekivano pretjeruje, ali se time hrani i brani samo pred onima koji su u istoj zamci kao i on. I naravno, ne pali žmigavac kad skreće, jer zašto bi, to rade samo p…. Da, papci.

Meko kuhana istina predstave Mekoća, koprodukcijskoj suradnji Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a i Istarskog narodnog kazališta u Puli, kako posljednja u mandatu tamošnjeg umjetničkog voditelja Matije Ferlina, u svakoj od svojih epizoda ili priča, počiva na vicu, ali kao što vic ne postoji bez istine, ne postoji ni ona bez njega. Alban Ukaj, Boris Ler, Kemal Rizvanović i Josip Stapić donijeli su neke svoje priče, koje su vjerojatno istinite, ali su osobne i stoga je njihova autentičnost nevažna. Njima, nažalost, ne grade nego opisuju svijet već odavno izgrađen, onaj u kojem živimo i koji jest utemeljen na mitološkoj konstrukciji rodnih zadanosti, gdje se zna što je čiji posao, kako se to biva muško i kako se to muško ispoljava, čak i ako se i to treba glumiti. I njih četvorica glume da glume, dopuštajući si pritom različite strategije izostanka, ispadanja, nestanka, ali i aktivnog otpora. Od svakodnevnih situacija do ratnog „biti ili ne biti“, njihov je uzmak poetski i metafizički, on nije tek fizički bijeg ili odustajanje, neizvršavanje zadatka i izdaja nego je istodobno i odmak, najprije mentalni, a onda i fizički. Sve dok i uzmak i odmak ne postanu bajkovito transformativni, onako kako to jedino kazalište može dočarati.

Iznimno složena u svojoj jednostavnosti, jer se služi najjednostavnijim naratološkim alatima kako bi izgradila ono što će radikalno zanijekati, Mekoća ulazi u onaj sklop vizionarskih predstava u kojima se Selma Spahić pokušava izdići iznad i kazališta i zbilje i stvoriti drukčiji svijet. I u njezinim realističnijim radovima postoje takvi trenuci, ali kad dopusti da upravo oni budu okosnica, nastaju predstave koje žive ne svojom porukom nego svojom začudnošću, a upravo je ona zalog mogućnosti mišljenja drukčijeg svijeta. Hrabrost i dosljednost kojima izvođači slijede tu viziju dajući sebe, također oblikovane u svijetu koji mekoću ne potiče, a ponekad niti ne oprašta, nije nužno zapanjujuća, ali je iskrena u svijesti o potrebi za njoj. I to je već veliki početak.

Ovdje, naime, nije riječ o uobičajenim glumačkim zadacima, koji se mogu obaviti koktelom zanata, travestije i igranja na publiku, jer su upravo ti postulati glumačkog habitusa iskorišteni kako bi im učinak bio suprotan. Stoga Ukaju, Leru i Rizvanoviću kao već etabliranim izvođačima te Stapiću koji će to tek postati, ne treba zavidjeti na budućim klasičnijim ulogama, kad će ponovno trebati igrati velike očeve i braću, vojskovođe, bogove, pravednike i junake. No, u kazalištu se uloge ionako nešto lakše odbijaju.

Utopijska misao koja pogoni ovu predstavu inzistira upravo na tome da zadani koncept muškosti, a onda i patrijarhata s kojim se ona uzajamno podupire, može biti zamijenjen radikalizmom druge vrste, poetičnom asocijacijom, gotovo dječjom, ali ne i djetinjastom. S obzirom na to koliko su patrijarhalni uzusi zapravo djetinjasti, nezreli ili barem nedozreli, zamisao uopće nije pogrešna ili promašena. Dječaci koji se igraju rata, obijesno uništavaju i lažu dok međusobno mjerkaju veličinu svojih oružja, ionako su dio one zbilje izvan kazališta, nažalost, tragične po mnoge i sve brojnije. Ostati u mraku dvorane s utopijom jest čin neprihvaćanja takve zbilje, sve dok je niz takvih činova ne promijeni i natjera da „počne ispočetka“.