Odlazak filozofa konsenzusa

Vijest o smrti Jürgena Habermasa poslao mi je SMS-om ravnatelj Goethe-Instituta Arpad-Andreas Sölter koji je također po struci filozof: „Umro je Habermas. To je veliki gubitak. Jedno veliko poglavlje Savezne Republike Njemačke time je završilo.“

Zapravo, Habermasovo ime nije vezano samo za državu u kojoj je rođen i djelovao, nego primarno za cjelinu Europske unije koju je zdušno zagovarao. Habermasov „ustavni patriotizam“ zapravo je bio i ostao zagovor postnacionalne konstelacije Europske unije koja postaje u sve većoj mjeri utopijska kao i njegova teorija konsenzusa.

Habermas je rođen 1929. godine u Düsseldorfu, u uglednoj protestantskoj obitelji. Njegov djed Friedrich Habermas bio je ravnatelj bogoslovije u Gumersbachu, a otac Ernst direktor Kölnske komore za industriju i trgovinu u vrijeme nacističkog režima, pa je razumljivo da je Jürgen Habermas pripadao Hitlerovoj mladeži.

Jürgen Habermas / Snimio Wolfram Huke Izvor Wikipedia

Doktorirao je 1955. na Sveučilištu u Bonnu temom Apsolutno i povijest – podvojenost Schellingova mišljenja kod Ericha Rothackera koji je također bio simpatizer nacističkog režima. Međutim, daleko veću pozornost njemačke javnosti Habermas je zadobio recenzijom Heideggerovih predavanja iz 1935. Uvod u metafiziku koju je objavio u Frankfurter Allgemeine Zeitung 25. srpnja 1953. nego vlastitom disertacijom. Habermas je u recenziji naslovljenoj Filozofirati s Heideggerom protiv Heideggera s pravom postavio pitanje „kako je moguće da autor Bitka i vremena, najznačajnijeg povijesnog događaja od Hegelove Fenomenologije, da mislitelj ovakvoga ranga zapadne u otvoreni primitivizam“ bez sposobnosti kritičke distance osam godina nakon pada nacističkog režima.

Habermasov oštar ton protiv Heideggera otvorio mu je put u lijevim filozofskim krugovima, posebice kod predstavnika Frankfurtske škole pa je 1956. postao asistent na Centru za kritičku teoriju pri Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu gdje je šefovao Max Horkheimer. Između Habermasa i Horkheimera dolazi sve više do razmimoilaženja, štoviše, Horkheimer nije prihvatio Habermasov habilitacijski rad Strukturalna promjena javnosti jer mu je izgledao preradikalno marksistički strukturiran. Horkheimer je smatrao da je Habermasovo politiziranje filozofije zapravo voda na mlin političarima u Istočnom Berlinu.

Sukob na ljevici je riješen Habermasovim odlaskom u Marburg gdje se habilitirao kod marksista Wolfganga Abendrotha. Nakon Horkheimerova odlaska u mirovinu 1964. posebnim Adornovim zalaganjem Habermas postaje profesor u Frankfurtu na Majni.

U početku je Habermas kao marksist zdušno podržavao studentski pokret u Njemačkoj koji je kulminirao 1968. masovnim štrajkovima i radikalnim zahtjevima demonstranata. Uočivši da je Pandorina kutija otvorena, Habermas i Adorno distanciraju se od radikalizma studentskih zahtjeva i odlučuju stati u obranu demokracije. Habermas je u raspravi s njemačkim studentima radikalne ljevice upotrijebio izraz „crveni fašizam“ kako bi upozorio na opasnu i destruktivnu ulogu tadašnje izvanparlamentarne oporbe u Saveznoj Republici Njemačkoj, no kasnije je naglasio da je pokret 1968. predstavljao značajan doprinos demokratizaciji društva.

Habermas je primarno filozof moderne, koja po njegovu sudu počinje Hegelovim shvaćanjem da je odgovorna sloboda najveća društvena vrijednost. Habermasov doprinos filozofiji sastoji se u prvom redu u njegovu poimanju istine kao konsenzusa koji nastaje međusobnim dijalogom, uvažavanjem i razložnom argumentacijom. Od marksizma se konačno distancirao tek u djelu Između činjenica i normi: doprinos diskurzivnoj teoriji prava i demokracije (1992), dakle nakon sloma totalitarnih komunističkih režima u istočnoj i srednjoj Europi, zamijenivši marksističku paradigmu „rad – produkcija“ novom teorijom diskursa i deliberativne demokracije u kojoj će građani razložno birati najbolje osobe u sustave demokratske vlasti.

Habermas je zdušno zagovarao Hegelov koncept filozofije u kojem je primarna zadaća mislitelja dati sud o vremenu u kojemu živi. No, Habermasov sud bio je ponekad jako problematičan kao na primjeru početka rata nakon raspada bivše Jugoslavije, kada Habermas nije htio izražavati svoje mišljenje o zločinima u Vukovaru i Dubrovniku, gdje je osobno sudjelovao na simpozijima. Postao je „inostrani član“ SANU 15. prosinca 1988, dakle u vrijeme nastanka zloglasnoga Memoranduma SANU. U intervjuu za tjednik Globus 2014. izrazio je svoje žaljenje za raspadom Jugoslavije: „Jugoslavija je bila divan projekt. Uvijek sam mislio da je trebalo da ostane takva. Hans Dietrich-Genscher je napravio strahovitu grešku s preranim priznanjem Hrvatske.“ S druge strane opravdavao je bombardiranje Beograda 1999. kao „legitimnu pomoć u nevolji“. Kritičari mu također prigovaraju da je uvijek davao podršku Izraelu, bez ikakvih ograda i analiza zločina počinjenih prema Palestincima.

Prosudba duha vremena u kojemu je živio ovaj ugledni i uvaženi filozof zaslužuje također podrobnu analizu i potencijalnu distancu. U tom kontekstu nameće se pitanje hoće li u bliskoj budućnosti demokratsku disenciju s umijećem pregovaranja zamijeniti Habermasov konsenzus.