Od Maslinske gore do Golgote

I

Maslinsku je goru grlila tišina,

mrki su oblaci punili se zebnjom;

grozomorni odjek poljupca Judina

pritisnuo duše olovnom je strepnjom.

Prokurator podli reče: „Ecce homo!“

Ne našavši na njem’ nikakve krivice

te opravši ruke udalji se tromo,

al’ za vječnost crno ostade mu lice.

„Propni ga, propni“, vikali su drsko,

a do jučer su ga slavili k’o kralja;

što držahu svetim, postade im mrsko.

I dok zadah mržnje dolinom se valja,

u strahu od Onog što po pravdi mjeri,

utihnuli svi su i ljudi i zvijeri.

II

Utihnuli svi su i ljudi i zvijeri

jer presuda bješe nepravedna, stroga.

Na smrt osudiše zlobni licemjeri

Onog što za sina biran je od Boga.

Preteški križ bolno savija mu leđa,

ali još ga gore, k’o ognjena mora

grijeha naših smrtnih živa rana vrijeđa

što svakim je krokom sve žešća i gora.

Zmijsku kožu grijeha ti sa sebe svuci

jer pobjeći nećeš posljednjemu sudu

ni ponoru crnom ni paklenoj muci.

Neka do spasenja putokaz ti budu

čistije i bjelje od najljepšeg krina

krepke, svete riječi od Božjega sina.

III

Krepke, svete riječi od Božjega sina

slušali su mnogi koji sad ga pljuju

i povjerovaše da sve je istina,

a sad najstrašniju smrt mu priželjkuju.

Noseći grijehe i podlosti svijeta,

pod križem pokleknu i prvi put pade,

ali sjetivši se svog svetog zavjeta

smogao je snage i s bolom ustade.

Pao je da mi se dignemo iz blata

i da ne tražimo nad pogačom kruha

te da bližnjeg svoga ljubimo k’o brata.

Kad dođemo pred zid slomljenoga duha,

razmišljanja kako doć’ pred rajske dveri

alejama nade vraćaju nas vjeri.

IV

Alejama nade vraćaju nas vjeri

tuđe suze kad nas iz snatrenja prenu

i kad izloženi životnoj neveri

tuđu bol shvatimo kao opomenu.

Kroz mutnu zavjesu od krvi i znoja

spazi uplakano lice svoje majke

što mu uli kapi snage i spokoja

te nadom ojača olovne korake.

Do kada će majke pregorkim suzama

puniti jezera izdubljena zlobom

i kidati srca sinovskim mukama?

Kada borimo se sa samima sobom

jedna kap mudrosti sujetu nam blaži:

iskupljenje duše tešku žrtvu traži.

V

Iskupljenje duše tešku žrtvu traži;

žrtva za drugog je Bogu drago djelo.

U pomoć priteci, čovječnost pokaži,

potporu i tvoje zatrebat će tijelo.

Tako je i Šimun, premda preko volje

zamijenio na čas iznemoglog Krista.

Otvoreni kad smo za tuđe nevolje

duha smo iskrena i obraza čista.

Spremno nevoljniku ti ublaži jade,

iza leđa na njeg’ ne nabacuj ljagu

pa ćeš doći na put spasenja i nade.

Ono što nas krijepi i ulijeva snagu

i od čega bježi sa savjesti griža

skriveno je često pod teretom križa.

VI

Skriveno je često pod teretom križa

svjetlo raja za kim ljudsko biće žudi.

Kad križ ponesemo srcu je najbliža

ruka koja pomoć u očaju nudi.

Dok lice gorješe pod krvavim velom,

rubac bijeli pruži Veronike ruka;

prijeđe njime bolom izbrazdanim čelom

te nakratko stiša stravična se muka.

Zahvalnosti pečat i milosti dokaz

pokaza vrativši rubac brižnoj ženi

i na njemu krvlju izrezbaren odraz.

U susret patniku punog srca kreni,

nevoljniku svakom samilost pokaži

umjesto prijetvornih obmana i laži.

VII

Umjesto prijetvornih obmana i laži,

kojima su mnoge zatrovane duše

Božja milost srca neka nam osnaži

da ceste ka nebu u prah se ne sruše.

Pod teretom zlobnih djela, riječi , misli...

po drugi put pade i opet se diže.

Razvrate grešnika što su ga pritisli

ponese skrušeno Kalvariji bliže.

Muka Krista kralja nek’ nam bude znamen,

neka nam ulije duhovne jačine

i temeljni postavi obraćenja kamen.

Jer je zbog težine zla i opačine

granica morala sve tanja i niža,

sljubljenost s čovjekom nek’ nam bude bliža.

VIII

Sljubljenost s čovjekom nek’ nam bude bliža,

odagnajmo s duša sebičnosti moru,

što od svih je ljudskih podlosti najniža

i vuče besramno paklenom ponoru.

Nad patnjom Kristovom plakao bi kamen,

kako ne bi sjetne i pobožne žene?

Sudbe je njegove pržio ih plamen,

na lica im teške nalegoše sjene.

„Žene izraelske, ne plačite za mnom,

nego s duša svojih saperite zlobu

i svjetla dolijte malodušju tamnom.

Jer kada ponesu hladnome vas grobu,

duše će vam u raj biti izručene,

ako dobrim djelom budu izmučene.“

IX

Ako dobrim djelom budu izmučene

i stresu sa sebe težinu zle ćudi,

duše bit će sjaju neba privedene

pred pravedno lice Onog koji sudi.

Ali grešnih duša nositi težinu,

smrtnih grijeha breme i slabosti mnoge,

preteško bijaše i Božjemu sinu;

treći put klekoše iznemogle noge.

Isus je padao pod grijesima stada,

a mi propadamo i tijelom i duhom

lutajući cestom poroka i jada.

Kad pustinjom zala prašnjavom i suhom

oluja pokore prodorno zapuše

kruh Kristove muke okrijepit će duše.

X

Kruh Kristove muke okrijepit će duše

i uliti hrabrost presahlim žilama

kad stupovi vjere počnu da se ruše

i duh kad podlegne nečasnim silama.

Sotonski sinovi uz sve grozne muke

bestidno skidoše sa Krista odijelo

te okrvavivši zločinačke ruke

ruglu izvrgnuli presveto su tijelo.

Kad su Božjeg sina sramno obnažili

mislili su da će prizemljiti vjeru;

samo su joj krila više osnažili.

U životu svemu pronađimo mjeru

i ako cvijet nade u duši ne svene,

radost će života tutnjati kroz vene.

XI

Radost će života tutnjati kroz vene

kad god se sjetimo žrtve kralja Krista

kojeg prikovaše na križ i zbog mene

da mi duša u dom njegov dođe čista.

Pribijanja na križ ti zamisli boli

što i tvoja ih je pojačala pakost.

Krv što Otkupitelj na križu je proli

nek’ za novi život daruje ti jakost.

Opačina raznih i grijeha smo puni:

lijenosti, bludnosti, mržnje, oholosti...

svaki od njih trn je u Kristovoj kruni.

Dok orkani vjere razdiru podlosti

i stupove laži u ponore ruše,

amfore istine nikad ne presuše.

XII

Amfore istine nikad ne presuše,

nit’ milosti Božje isprazni se vrelo.

Pravednost grijesima u laž kad preruše,

otkrit će je vječno Uskrsnuća svjetlo.

Zadnjim kucajima plemenitog srca

za boli i muke on oprosti svima.

Dokaza da zalud nije tekla krvca,

samo uz praštanje pomirenja ima.

„Svršeno je“, reče i smrti se preda,

pokazavši pute što istini vode

na kojim se ljubav u muci ogleda.

Kada u dušama vrline se rode

i protiv razvrata kada se pobune,

ljubavi i nade bit će uvijek pune!

XIII

Ljubavi i nade bit će uvijek pune

duše okrenute ka patnjama bližnjeg

koje kao ubod od trnove krune

na srcima nose tuđih suza biljeg.

Očajni krik majke što stijene razdire

lomio je strašnu tišinu Golgote

dok ocean tuge na oči navire

gonjen činom ljudske mržnje i pohote.

Sveto tijelo mačem grijeha posječeno

i žeđi za krvlju rulje izvrgnuto

gorkim je suzama majke posvećeno.

Ljudsko srce bit će do neba vinuto

a dušu će rajska zvona da ispune

ako vijencem žive žrtve se okrune.

XIV

Ako vijencem žive žrtve se okrune,

srcima je u raj otvorena cesta.

Sve nebeske tada zasvirat će strune,

iz krvi će vrele nestat’ bol i sjeta.

Grobnica kamena neće biti hladna

ako puni vjere koračali svijetom

nit’ će duša biti umorna i gladna

obasjana ljudstva i poštenja svjetlom.

Svojom smrću Krist je stao na put smrti

pokazavši da su muke i trpljenja

putokazi k nebu nedvojbeni, čvrsti.

Dok se svršavao svet čin otkupljenja

i Božje se riječi slutila silina,

Maslinsku je goru grlila tišina.

XV

Maslinsku je goru grlila tišina,

Utihnuli svi su i ljudi i zvijeri.

Krepke, svete riječi od Božjega sina

Alejama nade vraćaju nas vjeri.

Iskupljenje duše tešku žrtvu traži,

Skriveno je često pod teretom križa.

Umjesto prijetvornih obmana i laži,

Sljubljenost s čovjekom nek’ nam bude bliža.

Ako dobrim djelom budu izmučene,

Kruh Kristove muke okrijepit će duše;

Radost će života tutnjati kroz vene.

Amfore istine nikad ne presuše,

Ljubavi i nade bit će uvijek pune,

Ako vijencem žive žrtve se okrune.

Snažan prikaz Kristove muke

Piše Darija Žilić

Sonetni vijenac Od Maslinske gore do Golgote Ivice Kesića zanimljiv je prikaz Kristova puta u kojem pjesnik dojmljivo dočarava atmosferu Maslinske gore i sveg onog „zadaha mržnje“ koji je zavladao dolinom. Kesić, dok opisuje presudu i okrutnost prema Kristu, naglašava i onaj dio ljudske prirode, „zmijsku kožu grijeha“ koja je u ljudskom biću, i koju treba posve svući sa sebe. Vijenac o Kristu ujedno je i upozorenje čovjeku danas, slika svijeta današnjeg, jer se alegorijski sve prožima. Spasenje čovjeka, soteriološka bit pjesama nalazi se upravo u „svetoj riječi Božjeg sina“. Njegova žrtva je ono što je važno, da je budemo svjesni „i da ne tražimo nad pogačom kruha / te da bližnjeg svoga ljubim k’o brata“.

Kesić u svakome sonetu supostavlja dionicu križnoga puta, kretanje Krista, ali odmah potom prenosi je na čovjeka i na unutrašnju borbu koja se zbiva u svakome od nas: „Kada borimo se sa samima sobom / jedna kap mudrosti sujetu nam blaži.“ Šimun koji je načas zamijenio Krista primjer je današnjem čovjeku da bude otvoren za tuđe nevolje, u svemu pronađe mjeru, osvijesti se i preda vrlinama, jer ako puni vjere koračamo svijetom, kako je divno rečeno u stihu „amfore istine nikad ne presuše“ na tom „putu spasenja i nade“. Tu je i Veronika koja pruža Kristu bijeli rubac, ujedno nagovor čovjeku: „nevoljniku svakom samilost pokaži“. I ovaj je sonetni vijenac iznad svega otpor obmanama i lažima, kao pjesma osnaživanja koja „neka nam ulije duhovne jačine“, kako ističe pjesnik.

Ivica Kesić rođen je 1966. u Kreševu (BIH) i autor je više pjesničkih knjiga. Tako je 2014. godine objavio knjigu Ispod našeg neba, u kojoj dominiraju zavičajne, misaone i ljubavne pjesme. Potom slijede zbirke Svjetionik i Odbljesci praskozorja, koja sadrži više soneta. Pišući o poeziji Ivice Kesića književnica Miljenka Koštro ističe da je autor poseban kad piše o svojim čežnjama i nadama te da s lakoćom piše rime koje daju dinamiku pjesmama. Pisac Ivo Mijo Andrić ističe kako je riječ o tradicionalnom obliku lirike koju karakterizira bogat leksik i istančan stil. I doista, Kesić u svojoj lirici vrlo nadahnuto, posebnim sintagmama i slikama dočarava Golgotu, a svojim sonetnim vijencem je prikazao Kristovu muku, te kroz nju dao alegorijski pogled na suvremeno doba, ističući važnost morala i sućuti.

Valja podsjetiti da je pisac Mladen Vuković u Vijencu 2019. odabrao sonete o Kristovoj muci, o četrnaest postaja Križnog puta. U izbor je uvrstio i pjesme iz knjige Put križa koja je darovana papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegova apostolskog posjeta Hrvatskoj 2003. Vuković je skupljao zvonjelice Kristove muke, i uočio je da je u hrvatskoj književnosti te godine na sonetnom nebesju 20 soneta iz pera 18 autora. Među njima su Zoran Jurišić, don Branko Sbutega, Lujo Medvidović, Drago Čondrić, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi, a sada im se pridružuje i pjesnik Ivica Kesić.