(Ne)shvaćeni vizionari

U neveliku kinu zagrebačkog Kulturno informativnog centra, dvorani koja se, već prema prigodi, naziva Surogat (zamjena za pravo kino) ili Dokukino (kad se u njemu prikazuju dokumentarni filmovi u distribuciji kuće Restart), od 17. do 21. veljače održana je 8. Arteria, tjedan filma o umjetnosti, s programom od šest dokumentarnih filmova o umjetnicima i umjetničkim djelima iz područja književnosti, likovnosti, filma i kazališta. Projekcije su popraćene razgovorima filmologa i stručnjaka iz određenih područja, a ulaz na sve događaje bio je slobodan. 

Prizor iz dokumentarno-lutkarskog filma Tarasa Tomenka
o redatelju i likovnom umjetniku Sergeju Paradžanovu

U središtu zanimanja bili su švicarsko-francuski kipar i slikar Alberto Giacometti, francusko-američka likovna umjetnica Louise Bourgeois, francuski literat André Breton, britansko-novozelandski glumac Richard O’Brien (najpoznatiji kao autor mjuzikla The Rocky Horror Show iz 1973. koji je izrastao u filmski mjuzikl The Rocky Horror Picture Show iz 1975), britanski književnik George Orwell te armensko-sovjetski filmaš Sergej Paradžanov. Kako su posrijedi umjetnici i djela što su najznačajniji trag ostavili prije više desetljeća, pa i čitavog stoljeća, i filmovi su mahom bili zagledani u prošlost, a svoje su subjekte, žive i nežive, predstavljali u raznovrsnim interpretacijskim ključevima, od onih klasičnijih do razmjerno pomaknutih, iskošenih u skladu s bȉlom osobnosti ili stvaralaštva umjetnika o kojemu je riječ.

Peckov doks inspiriran je
Orwellovim romanom 1984.

Ukrajinski sineast Taras Tomenko (1976) pripovijest će o redatelju i višemedijskom likovnom umjetniku Sergeju Paradžanovu (1924‒1990) rođenom u Gruziji, a najvećim dijelom života nastanjenom u Ukrajini, koji je sebe smatrao Armencem, a gotovo sav vijek proveo kao žitelj SSSR-a, ostvariti kao dokumentarno-lutkarski film Sentimentalno putovanje na planet Paradžanov (Sentimentaljna podorož do planeti Paradžanova). Zato što je Paradžanov bio i strastveni samouki izrađivač lutaka i srodnih skulptura, što mu je bio materijalno jalov hobi kojime je kratio vrijeme i izražavao svoje nezaustavljive umjetničke porive u razdobljima u kojima mu je bilo onemogućeno snimati filmove. Osebujan, navlastit redatelj kojem su divljenje javno iskazivali velikani iz iste struke poput Michelangela Antonionija, Luchina Viscontija, Federica Fellinija, Jean-Luca Godarda, Andreja Tarkovskog, Ingmara Bergmana, Martina Scorsesea, Francisa Forda Coppole u domovini nije bio osobito poželjan predstavnik socijalističkih vrijednosti te je nemali broj godina, čak i nakon stjecanja svjetske slave, proveo u okrutnim zatvorima gdje mu se zamalo izgubio trag.

Iako Tomenko obuhvaća Paradžanovljevu storiju od rođenja do smrti te načelno prati kronologiju njegova života, cjelinu gradi poput kakve bajke razmjerno opora okusa, jer, općenito uzevši, njezin se protagonist, po naravi čeljade velikoga životnoga elana, uglavnom ćutio sputanim, obespravljenim i neshvaćenim. Čovjekom kojega sustav tare, ponižava i ne dopušta mu da bude svoj i da najbolje od sebe. Što je i bilo točno, mada mu je taj isti sustav ipak omogućio da bude filmašem koji je iza sebe ostavio desetak cjelovečernjih filmova, među njima i stilski uistinu izvansustavne Sjenke zaboravljenih predaka (Tini zabutkyh predkiv, 1965) i Boju nara (Sayat nova, 1969) koje mnogi svrstavaju u najviše domete svjetske kinematografije.

Tomenko Sentimentalnim putovanjem oblikuje posvetu duhu koji je državna represija uspjela prigušiti, ali ne i posve ugasiti, zrcaleći žar na svoj način dječje naivno neobuzdane, ekstravagantno šarolike maštovitosti uparene s nezgrapnošću, ali i pronicljivošću, vještinom i izvornošću koji rese Paradžanovljeve kasnije, najbolje filmove, kao i njegove likovne i kostimske radove.    

Sličan omjer biografsko-kronološkog i slobodno interpretacijskog, opet posve prikladno duhu osobe i djela koje promatra, ostvario je i haićanski redatelj međunarodne karijere Raoul Peck (1953) u dokumentarcu Orwell 2+2=5 građenome na promišljanju političkog romana 1984 Georgea Orwella. Odnosno, na sagledavanju distopijske vizije toga klasika iz današnjice koja, prema Pecku, otjelovljuje sve ono najgore o čemu je Orwell pisao drugom polovicom 1940-ih, zamišljajući daleku mu, a nama već davnu 1984. godinu.

Kolažno, mozaički, kroz obilje bljeskovitih, raznorodnih kratkih kadrova i prizora što hitro, skokovito, arhivskim materijalom svih kvaliteta palucaju na sve strane svijeta, Peck pretežno prikazuje zlo i naopako 21. stoljeća, grozu moralne i fizičke destrukcije kojih u novom mileniju ne manjka, sve praćeno Orwellovom riječi, onom iz dotične knjige i onom iz njegovih dnevničkih i drugih zapisa nastalih u vrijeme pisanja tog, piščeva posljednjeg romana. Rastrzan, brz, kaotičan, eksplozivan, uzbuđen, a istovremeno smiren, skladan, polagan, liričan, Orwell 2+2=5 mogao bi asocirati, a svakako jest izvedbeno povezan s načinom na koji je svoje dokumentarističko-esejističke slikopise snažnog političkog naboja izrađivao Jean-Luc Godard. Peck tog velikana ne oponaša (koliko je poznato, njegovi mu se filmovi uglavnom niti ne sviđaju, iako ih visoko cijeni), no doseže i snagu i strast koje je gorostasni Godard znao utisnuti u ekran.