Mistična dramatičnost Uskrsnuća Krista

U povijesti slikarstva malo je velikih umjetničkih djela sakralne tematike koja na inventivan način objedinjavaju likovno estetsku kvalitetu kompozicije s teološkom mišlju o mističnom događaju kakvo je Kristovo uskrsnuće. Slika u kojoj se ove dvije komponente prožimaju u harmoniji njihovih značenja jest El Grecova kompozicija Uskrsnuće Krista. Naslikana oko 1595. godine smatra se remek-djelom majstorova kasnog perioda stvaranja. Ovo je monumentalno platno bilo zamišljeno kao jedna od slika velikog retabla koncipiranoga za Colegio de Doña Maria de Aragon u Madridu.

El Greco, Uskrsnuće Krista, 1595.

Ekstatični spektakl čuda

Ostale El Grecove kompozicije ovog sakralnog ansambla predstavljale su teme Navještenja, Poklonstva pastira, Krštenja Kristova i Raspeća. Po nekim proučavateljima slikareva opusa retablu su pripadale i kompozicije Duhova i Uznesenja. Slika Uskrsnuće Krista danas se nalazi u madridskom muzeju Prado. Na monumentalnoj okomici kompozicije zasniva se mistična dramatičnost svetog događaja. U El Grecovoj slikarskoj manirističkoj buktinji sve je ustreptalo. Objedinjeni su svjetlost uskrsnuća i zemaljska tama. „Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo lance smrti i kao pobjednik ustao iz pakla, noć u kojoj su nebeske stvari združene sa zemaljskim, a božanske s ljudskim.“

U dramatičnosti prizora svetoga događaja dominira figura uskrsloga Krista. Sveti korpus „prvorođenog od mrtvih“ svjedoči o vizualnoj teologiji uznesenja i slave. Strogo zadana vojnička dužnosti čuvara Kristova groba pretvorena je u ekstatični spektakl čuda. U treperavoj svjetlosti uskrsnuća čuvari groba pokretima izduženih tijela nemoćno se izvijaju i ustremljuju prema Spasitelju. Jedan od njih, s isukanim mačem u donjem dijelu kompozicije stvara efektan kontrast Kristovoj mirnoći. Nemoćno pada na leđa, kao da se strmoglavljuje u ambis. Posljednjim naporima pokušavajući zaustaviti pad i oslanjajući se lijevom rukom o tlo, vojnik je glavu usmjerio prema Uskrslome čiji je grob netom čuvao. Slikar uspostavlja jasnu teološku os simboličkog značenja: dolje i gore – zemaljsko i nebesko. Samo jedan od vojnika koji za razliku od ostalih još ima kacigu na glavi, ne gleda u Krista skrivajući rukom lice od bljeska uskršnjeg svjetla. Čuvari groba postali su svjedoci čudesnog uskrsnuća.

Kao da se u El Grecovoj kompoziciji novozavjetnoga događaja projiciraju misli svetog Augustina po kojemu Krist ustaje da povuče čovjeka za sobom prema nebeskim visinama. Maniristička izduženost naslikanih tijela rimskih vojnika efektno sugerira lakoću Kristova izlaska iz groba. Tako dramatičnost naslikanog prizora postaje mistična fluidnost, lakoća ili neusiljenost koja teži ka uzvišenom. „Christus totus“ u augustinovskome smislu jest spoj mističnog značenja u kojem je Krist „Glava crkve, a čovječanstvo tijelo“. ­Resurrexit Dominus caput; Resurgent et Corpus. Uskrsnuće se također doživljava kao unutarnje čovjekovo preobraćenje.

Snaga El Grecova izraza

Slika je u religijskom smislu posebno značila za duh protureformacije u čemu je Španjolska imala ključnu ulogu. Kralj Filip II. bio je percipiran kao „branitelj katoličke vjere“ za koju su od posebne važnosti bili utjecaji mistika Ignacija Loyole i svete Terezije iz Avile. Treba napomenuti da španjolski suveren nije imao sklonosti prema El Grecovim mističnim vizijama – od Grecove uzbudljive spiritualnosti kralja su više privlačile Boschove bizarne maštarije.

Bez obzira na osobne preferencije, snaga Grecova izraza imala je poseban učinak u duhu vremena u kojem je stvarao. Njegov maniristički misticizam na specifičan način odražava umjetnikovu kreativnu prirodu. Grecovo slikarsko izražavanje karakterizira objedinjavanje nasljeđa bizantske umjetničke tradicije s Michelangelovim sugestivnim kiparskim i slikarskim izrazom te s Basanovim, Tizianovim i posebno Tintorettovim specifičnim koloritom venecijanskog rafinmana. Sve su ove značajke na virtuozan način demonstrirane na slici Uskrsnuće Krista.

U mnogim prizorima s temom uskrsnuća, posebno kod renesansnih slikara, Kristovo je tijelo najčešće prikazano obasjano zrakama ili okruženo svijetlom aureolom, dok na El Grecovoj kompoziciji Kristov korpus obnovljene puti poput boje hostije prosijava božanskim osvjetljenjem. Inventivnost kompozicije španjolskog majstora, za razliku od većine drugih slikara i njihovih djela istoga motiva, ogleda se u činjenici da je izostavljen jedan tipičan ikonografski element. Grob s odvaljenom grobnom pločom. Međutim, bilo kakav geometrizam u strukturi El Grecove kompozicije mogao bi poremetiti njezinu dinamičnu manirističku okomitu vitalnost. U tom smislu čak ni aureola oko Kristove glave nije kružnog oblika, već je četvrtaste, romboidne „dijamantne forme“. Sve je formalno i simbolički usmjereno ka nebeskoj visini.

Mesijino poslanje u slici

Kompoziciji Uskrsnuće Kristovo nije potrebna formalna stabilnost donjeg zemaljskog plana. Njezina je koherentnost izražena upravo u dominantno okomitom smjeru akcentiranom spomenutim kontrapunktom Kristove uzvišenosti i tijela vojnika koje se obrušava na zemlju. Izostankom groba na slici, osim formalno-estetske koncepcije kompozicije, sugerira se ono što se označava kao „nova ontologija“, posebno kada se ima na umu da je monumentalni retabl bio namijenjen augustinovskom kolegiju u Madridu. Jer prema autoru Ispovijesti, za razliku od uskrsnuća Lazara kojeg je Krist čudom oživio i vratio u život, Isusovo uskrsnuće jest pobjeda nad smrću i mistični prijelaz u besmrtnost. „Ustao je da više ne umre“, kako piše sveti Augustin u Civitate Dei.

Onaj spomenuti osjećaj sjedinjenja zemaljskog i nebeskog čini simboličnu izuzetnost ovog djela. Ta se izuzetnost ogleda i u čudnovatoj Kristovoj kretnji. Mesija uskrsava, iznad zemlje je i vojnika. Uspinje se na nebo, a istovremeno se čini kao da će zakoračiti prema nama. Takav dojam sugerira cijeli Spasiteljev korpus. Opuštenom lijevom rukom kao u bestežinskoj lakoći pridržava zastavu pobjede nad grobom Crux longa, dok poluispruženom desnom rukom svjedoči svoju istinsku nazočnost pozivajući nas k sebi. Također, čini se da su na dvosmislen način naslikana Spasiteljeva stopala. Lijevo stopalo pokriva desno kao da se promatrača slike treba ponovno podsjetiti na Golgotu, na Kristovo žrtvovanje na raspeću. Jer bez smrti na križu ne bi bilo uskrsnuća.

El Greco je bio umjetnik složene kreativne individualnosti, visoke kulture i duboke duhovnosti. Uskrsnuće Krista svojim mističnim manirizmom sugestivno upućuje na bit Mesijina poslanja. Riječ koja je postala tijelom, koja je stradala i uskrsnula u El Grecovoj umjetničkoj viziji sugestivno progovara nijemim jezikom slike: „Ja sam put, istina i život“.