K. Š. Gjalski, Na Veliki petak

Od silna straha bježalo je i bježalo siroče, da nije pravo znalo ni kud ni kamo, tek željelo je i hitjelo, da bude sto prije u gustoj šumi te će se moći da sakrije pred onom strašnom ruljom bijesne svjetine, što je navalila na logorište i rastjerala žene i djecu, a oca i sve druge ljude cigane svezala i nekamo dala tjerati. Oh, dijete je drhtalo po cijelom tijelu, ali je ipak oprezno i lukavo odabiralo puteljke i grmlje, kud se dalje odmicalo. U prvi je tren samo mislilo, da se spasi i da odbjegne bijesu ljudi; tek onda kad je tako daleko bilo te nije više dopirala do njega vika i žamor ljudi, uzme i dalje misliti i nagadjati, rašta je to bilo, kamo li će otjerati oca i djedu, što li se zbilo sa mamom i sa bratom i najmladjim djetetom, kamo li se razbježala ostala ciganska djeca, i čemu je stara Jana, inače tako dobrostiva mužača, bila toliko bijesna i baš ona najviše trgala majci kite i rušila pod šatorima sve, što joj dopalo ruku. Čemu? — pitalo se dijete, da mu se onda stane nadavati sve više i više drugih misli. Nagadjalo, da će to biti — sva ta velika nesreća — zbog onih konja iz sela, što su se svak dan i svaku noć pasli u blizini ciganskih šatora. I djed i otac i drugi cigani nešto si uvijek šaptali, gledajući konje, pak se napokon složili, da ih odvedu odavle nekuda dalje — onamo negdje k Savi. A svih ovih noći nije bilo prave prilike, da ih polove, makar i djeda i otac i ostali cigani ni okom ne trenuše, udilj na paski; tek jutros, prema zori, nadade se zgoda i poskočili ljudi na konje i zatjerali odmah u daljinu, ali — tek što je tako bilo i tako se slučilo, eto ti za kratak čas natrag i konja i ljudi, ali sa seljacima, koji su tjerali svezane pred sobom i konje i ljude-cigane.

Djetetu se na žao dalo i poradi konja i poradi cigana. Žalilo se, što ne će moći otac da kupi majci sve ono, što je obećao, ako sretno otpremi konje, a pitalo se takodjer u brizi, ne će li ondje zlo biti s ocem, kud ga tjeraju i kako će sad majka i ostale žene bez muževa-cigana moći da prolaze svijetom. Nu još se najviše žalilo poradi svinje, što ju baš na večer prvo nesreće našla majka za plotom seoskim, krepanu ali još svježu; trebalo je samo, da ovu noć bude u zemlji ukopana, a jutros bi se mogla već na ražanj staviti. Žaoba bude od časa do časa snažnija i jača, jer dijete je silno ogladnjelo. Dane već nije bilo prava zalogaja; mužače u selu slabo davale kruha, jer je bilo s proljeća, pak i seljački svijet nije obilovao brašnom. Uzeti ni naći nije se nigdje ništa dalo; na cesti prolazilo malo kočija i kolija, pak gotovo ni krajcare ne namoljakaše djeca — baš je zlo i naopako bilo — a sada čisto se svija želudac od glada i žedje. Napokon se dovine dijete šume i utisne se u prvu guštaru, koja se pokaza. Nije moglo više naprijed. Bude mu takodjer hladno. Uzme s toga grabiti najbliže suharke, što su ležali na okolo, nadje negdje medju prnjcima, što prikrivahu tijelo, nekoliko sumporača i dade se na posao, da si naloži i učini vatru.

Dijete je bilo žensko, od jedno osam ili devet godina. Crveni, modri i zeleni prnjci imali su zadaću, da mu služe za ono, što drugim ljudima pruža rublje i haljine. Potpuno nisu vršili te službe, naprotiv obratno, — slabo, od nevolje i divljačtva još više zapušteno tijelo virilo je svakud u hladno proljetno jutro, tmurno od kiše i magle, zagrizljivo od oštra sjeverno-istočnoga vjetra. Struk i cijelo tijelo još je oporo kao dječačko tijelo. Nije još u njem gipkosti i strojnosti djevojačtva. Ali zato lice — ! Pravo cigansko lijepo lice. Imalo je u sebi svu pravilnost i plemenitost južne ljepote u svojoj ovalnosti, u lijepo sadjelanom ravnom nosiću, u divnu zavoju usnica, sad već punih i sočnih, da pod sobom prikrivaju zubiće, lijepe kao onaj snijeg ondje pod grmeljkom i ne presitne i ne prevelike, sve upravo onakve, kako ih naša pučka pjesma sravnjuje biserju. Zagasita tamna put izazivlje i misao na baršun i na žarke južne krajeve. A k tomu krasnomu lišcu one krupne i tamne i duboke oči, zasjenjene dugim vlažnim trepavicama! Nad divnim onim djetinskim očima viju se guste obrve u neopredijeljenoj crti.

Za Vienac risao Robert Auer

Dijete još nije pravo uspjelo, da se vatra po kupu suharaka raširi, kad zamijeti tik za sobom nečije korake i glasove. Kako je zastrašeno bilo, pusti taj mah vatru i htjede već da skoči dalje, no plahi joj pogled spozna, da tu stoji za njom prosjak-slijepac sa svojim dječakom-vodičem. Činilo se djetetu, da ih je vidjela na vašarima ili na cesti, pa se strah slegne i dijete-ciganče ostane kod vatre, taj mah u kretnji, da osigura oganj za sebe.

Prosjaci se u prve časove nisu na ciganče ni obazirali. Mirno su posjedali kod vatre, a onda stao dječarac vaditi iz torbaka svakojake stvari, medju kojima prepozna ciganče, da ima tu nekoliko krumpira, jaja, luka — dapače i kost sušena mesa. Bez daljnjega pitanja latio se dječarac batine, da njom po vatri rasturi i uzeo piriti na plamen, a onda postavi na žeravicu krumpir i jaja.

— Ah — hoćeš li i meni dati? Tako sam gladna! — Molim, molim lijepo! — izlane djevojče, ne mogući više, da se suzdržava od žedje i glada.

— A što bi tebi, zamusano cigansko vižle! — odvrati grubo dječarac i učini kao da će ju oturati odatle.

— Ali ja sam naložila vatru, pak sam mislila, da bi — i gladna sam, nisam već nekoliko dana ništa toploga jela. Smiluj se, bit će i za mene. Daj mi barem onu kost — eto ovdje što imaš.

— Gle ti nje! Baš kost! — otpovrne sada dječak još više ljut i grub, no ili mu se dijete svidjalo ili u istinu smilovalo, nastavi onda nešto blaže i bolje: — Ti dakle hoćeš najbolje — to i ja ne ću dobiti — to spada eto striki kao starcu. Zar ne vidiš, da ima mesa još na njoj? Eto gledaj!

— Ja danas ne jedem mesa! – umiješa se slijepac. A i ti ne ćeš, Jakobe. Zar ne znaš, da je danas veliki petak, kad nam milostivi i dragi naš gospodin Bog Isus Krst — vječna mu slava i dika (— i starac se stao krstiti i glavom sniženo kimati i u prsa se udarati —) zabranjuje da jedemo mesa, već da postimo i da mislimo na naše grijehe, radi kojih je on danas raspet na križu, samo da nas spasi i izmoli u oca Boga milost za naše grijehe i oproštenje, da udjemo u diku nebesku! Hvala i slava, Isuse dragi! — dovršio starac i zapao u molitvu.

Dotle su djeca dalje pazila na krumpir i na jaja, pomno vrteći po žeravici. Uza to se raspleo medju njima razgovor. Dječak je htio znati, kako dolazi ciganče ovamo? Iz prvice nije htjelo djevojče da pripovijeda svoju nesreću. Ali momčić lukavo stavljao pitanje za pitanjem, dok nije curče unatoč lukavosti, straha i opreznosti ispripovijedalo cijelu nesreću.

— E — rašta su išli krasti — eto — pravo im je — sada će ih vješati. Što misliš – konje krasti! Nije to mala stvar — Zar ne, striko?

— Eh — moj djeda kaže, da cigani moraju tako da rade, da pravi ciganin i ne može drugačije, kad nema nigdje ništa. Tim nas hrane. Ah — bili smo već svi skupa veoma gladni — a od konja dobio bi bio otac novaca i bio bi majci dosta toga kupio — odvrati djevojčica.

— Eto sad će kupiti — valjda na vješalima! Pravo mu je, gle — i moj striko nema nigdje ništa — pa ipak ne krade. Krasti velik je grijeh. I ja ne kradem — jedva da uzmem gdje kakvu zaboravljenu koricu hljeba ili u ljetu šljivu ili krušku, i to kad smo već suviše gladni. A to nije kradja. Zar ne, striko?

Starac-slijepac napokon je prestao s molitvom. Sad se odazvao dječarcu i upustio se u razgovor s djecom. Umirio malu najprvo, da joj ne će oca ni djeda vješati, jer ako su i gospoda veoma stroga i nesmiljena pak suviše muče siromake, ipak ne smiju po volji vješati, jer kralj tako ne će, buduć je on od Isusa Krsta postavljen i s njegovom voljom vlada a Isukrst je prijatelj sirotinje, za nju se najviše zauzima; za nju je patio i za nju se dao na krst pribiti, jer mu je dodijalo kako su ondašnja gospoda — farizeji i publikani — suviše mučili siromašni gladni svijet.

— Blaženi oni, koji su tu progonjeni i mučeni i zabačeni, jer njihovo je kraljevstvo nebesko! Tako veli gospodin bog naš Isukrst. I on je pustio kraljevske dvorove u Jeruzalimu, makar je bio kraljevskoga roda i potomak kralja Davida. Uzeo je radje prosjački štap u ruke, pak je kao prosjak hodao po svijetu, prepuštajući božjoj milosti da se za njega brine kao što se brine za zvjerad u šumi i za ljiljane u polju. I najvolio je prosjake oko sebe, a situ i proždrljivu gospođu vazdan je psovao i bičem u ruci tjerao. Za to ga i pri biše na križ, ali on je drage volje patio, jer je tim pomogao nama siromasima, spasio nas i otvorio nam put u nebo, gdje ne ćemo morati da se potucamo od praga do praga već ćemo skupa s njim i sa svetim apostolima i svetim mučenicima gledati u božje lice — svi u zlatu i svi blaženi.

Starac je zašutio, a djeca se stala glavno zanimati oko krumpira i jaja. Dječak je uza to ulovio zgodu, da pripovijeda djevojčici, kako je slijepac-striko pametna glava, koji se razumije u svašta i možda toliko znade kao i kakav svećenik. Dapače navede starca, da priča sam o sebi i  svojoj mudrosti. I starac se zbilja razglagoljao, i ne mareći, da li ga djeca slušaju i razumiju. Pripovijedao tija onamo iz mladosti i djetinjstva svoga. Sjećao se roditelja, kako su još sasvim dobro stajali, a onda se po nesreći utopio otac, cijepajući i vadeći leda za svoga gospodina, pa je majka zapadala u sve veće siromaštvo, pogotovo pak, kad su njega uzeli u vojnike. Njemu je ondje išlo u početku zlo, jer je bio najsiromašniji u cijeloj kumpaniji, ali dobrom voljom pridigao se malo po malo, dapače naučio se pisati i čitati; zato ga načine frajtom, a poslije dapače kapralom. Dobro mu to došlo, jer je mogao odsada po koji krajcarak od vremena do vremena slati materi, koja je gotovo zapala u bijedu, jer su joj poradi duga prodala gospoda i kućicu i njivicu pa nije imala od šta da živi a nije više baš prejaka bila, da si može radnjom dosta zaslužiti. Nu velika prava nesreća imala je istom da dodje. Dogodilo se pak ovako. Blizu varoši, u kojoj je regimenta bila smještena, pobunili se ljudi. Nisu bili zadovoljni zaslugom, što im se plaćala od gospode za posao na polju i za posao u tvornici, u kojoj se svila pravila. Pobunili se tako silno, da su njihova gospoda bila već u velikoj stisci i neprilici. Da im se pomogne, naredila su gospoda iz varoši, da idu vojnici reda praviti. Poslali njegovu kumpaniju. Pobunjeni ljudi branili se i dočekali vojnike kamenjem, puškama i oružjem inim. Počelo se strijeljati. A onda — u jedanput pogodi njega nešto baš u oči, on se omamio, pao — a kad je bio donesen u bolnicu, rekli doktori, da je izgubio za uvijek oči. I zbilja ostao slijep. Otpustili ga od vojničtva. Onda se prihvatio štapa i dao se voditi kao prosjak — najprvo od matere, a poslije njezine smrti eto od tudje djece.

— I tako imam svoj križ! — dovrši slijepac.

Dok je starac pričao, ispekli su se krumpiri i jaja. Dječak uzeo jesti. Malo ga ciganče požudno i od glada lakomo gledalo. Gotovo je pravilo dijete usnama, kao da jede i micalo ih istim ritmom sa gibanjem dječakovih usnica i zubi. Starac tek se zadovoljio koricom hljeba. A kad je curče opet zamolilo dječaka, da bi mu dao krumpira, i lovilo lupine, što ih je momčić kod trećeg ili četvrtoga krumpira stao guliti, onda odluči starac, da i djevojče dobije koji komad. Pohlepno se baci dijete na vrući krumpir, ali i odmah zamoli, da bi mu dali kost.

Starac ju strogo ukori, pozivajući se na veliki post današnjega dana. Curče ga očito nije razumjelo. Udesi medju krpama i prnjcima slijepčeve torbe tako, da se je mogla neopaženo dočepati kosti i hitro ju sakriti kod sebe. Srećom se momčić zanimao glavno oko pečenih jaja, pa nije opazio ništa.

Slijepac je medjutim uzeo govoriti o velikom danu i o gospodinu našem Isusu Krstu. Djevojče je prvi glad utišalo i moglo sada da se zanima za starčevo pripovijedanje. Izazvalo je doista strašan smijeh i veliku porugu sa strane dječakove, kad se je svojim pitanjem izdalo, da nema prave misli o gospodinu našem Isusu Krstu te ga svrstalo u isti red s gospodom žandarima i gospodinom načelnikom, koji svakiput dolazi tjerati cigane s općinskoga pašnjaka. Nu slijepac ju mirno pouči, tko je naš gospodin Isus Krst i što se s njim danas — na veliki petak — zbiva. Uzeo pripovijedati tragediju s Golgote. Curica sada posvema zaboravila, da joj je u želudcu još uvijek praznina. Kosnulo joj se srca, što sluša povjest nekako sličnu sudbini, kojom se plašila za djedu i za oca. „I njih će smaknuti!“ — govoraše u sebi, da ponovno umoli slijepca, neka pripovijeda o Golgoti.

Za Vienac risala Slava Raškaj

Starac pak sve življe odgovarao i pričao. I njemu je bilo nekako drago i ugodno, da govori, kako sam bog mora trpjeti muke i istu smrt, jer su gospoda proti njemu. Čisto mu iz riječi provirivao osjećaj, da je on, jadni slijepac — bogac, mnogo i mnogo bliži Isusu Krstu nego li bogata i velika gospoda; — neka velika nada odjekivala iz njegovih riječi, da je sva neizrečna bijeda i nesreća, u kojoj živi, samo unaprijed plaćena dužnost za one velike slasti i časti, što mu ih pripravlja na nebu Isus Krst. Sve točnije i točnije pričao starac, upravo tako točno za svaku sitnicu, da se je malo ciganče u sebi pitalo, nije li taj slijepac takodjer ondje bio, opet uzalud se pitajući, kako može znati sasvim sigurno i sasvim točno, da će tako i tako izgledati na nebu i da će Gospodin Isus Krst zboriti takove i takove riječi. Ali starac je s takovom strogom ozbiljnosti i sigurnosti pripovijedao, da je malo curče bilo uvjereno, te će sve baš onako biti, kako on to priča.

Tako je prošao cio dan. Momčić htio nekoliko puta, da se malko sigra s djevojčicom, ali ona je voljela da ostane pokraj starca i da ga dalje pita o Isusu, o Golgoti, o nebu i o siromasima, koji će unutri biti.

Prije zahoda sunca odluči starac, da ide k božjemu grobu u najbližoj župnoj crkvi. Malo se ciganče kradom šuljalo za njim i za momčićem. Istom kod crkve spazi ju dječarac i ne htjede, da ide s njima unutra, ali ga slijepac ukori i svečano zovne ciganče sa sobom. U crkvi bilo već tamno, samo onamo od pokrajnoga oltara svijetlilo se sjajno i u mnogim bojama. U izdubini pod oltarom opazi djevojče medju cvijećem i medju krasnim svakovrsnim svjetlom gola mrtvaca iz kamena, iz česa li, s trnovom krunom na glavi.

Kako dječarac, a s njegovom pomoću i slijepac, tako i ona ponikne pred raspelom, koje je bilo na stubama pred oltarom i božjim grobom i uzme cjelivati kip Raspetoga. I slijepac i dječarac stadoše moliti — gotovo glasnim šaptom. Ciganče nije znalo tih molitava i nije razumjelo rasta i što to razgovaraju starac i dječarac. Nu — pripovijedanje starčevo u šumi sad joj se još življe stavilo pred dušu i sad je bolje i više razumijevala svu pripovijest o mukama gospodina našega Isusa Krsta i o sreći, što čeka siromake u kraljevstvu „od drugoga svijeta“. Iz polutame virili na sve strane u crkvi pozlaćeni kaputi svetaca, zlatni kolobari oko njihovih glava, ljeskala se svila sa velikoga oltara — i siroče cigansko bilo je začarano od vidjene ljepote, od gledana sjaja. I nije moglo da uzdrži na istom mjestu. I slijepac i dječarac sveudilj su molili i nisu na ništa drugo pazili. Djevojče je moglo kradom da se odšulja odatle i da se pusti u tamne kutove crkve, a da je pratnja njezina ne opazi.

Medjutim je nastala sasvim već večer. Došao crkvenjak da zatvori crkvu. Otjerao prvo slijepca s dječakom i zatvorio crkvu. Slijepac i momčić ili su mislili, da je ciganče otišlo ili se nisu sjetili djeteta, u kratko nisu o njem ništa spomenuli, pa se tako dogodi, da je dijete ostalo u crkvi.

I djevojčica ne primijeti, da je sama ostala u crkvi i da je crkva zatvorena. Šuljala se i smicala od oltara do oltara, jednako u misli, kako će to lijepo biti u kraljevstvu nebeskom, kako tamo ne će trebati, da trči za kolima i prosjači krajcare, a ne će ni trpjeti glada — ah — toga strašnoga užasnoga glada, jer ondje su svi dobri, svi se ljube i nitko ne skriva ništa pred drugim — svi imadu i daju si sve!

Za Vienac risao Vlaho Bukovac

Oj kako li se divne slike dizale sada pred djevojčicom! Nu ipak osjeti, da je silno obnemogla i od umora i od glada. Stala ju mučiti takodjer zima. Zato se prikuči onamo k božjemu grobu, gdje su gorjele svijeće i svjetiljke pa si je na plamenima topila prstiće. Od umornosti sjedne na prvu stubu, a jer je podaleko bilo do plamenova i do u grijanih svjetiljaka, povuče se više k Isusu, bliže grobu. I bude djetetu nekako neizrečeno voljko i drago. Lagodno se ispruži i neopazice spusti glavicu i položi baš uz glavu Isusova kipa, da su im se obrazi doticali. Od ugode poklopile se djetetu oči, a ručice se ovjesile za rame na Isusovu kipu.

I u jedanput nije više ovako. Jest još crkva i opet nije. Nekako je raširena, mnogo i mnogo veća — gotovo joj se ne vide skrajnji zidovi, kao što se i ne vide krajevi kakova pašnjaka. A sjajna je i divno lijepa, kamo godj pogledaš zelena kao u šumi. Pa i izraslo u njoj svakojako drveće, a na drveću vise prekrasne krupne jabuke, žute i zelene. I šljiva ima kud samo oko segne — dapače i kukuruza i to kukuruza pečenih već. Dijete se silno poraduje i htjede da segne za jednim klasom. Ali u isti čas opazi onamo daleko pred sobom, baš pod podnevnim suncem, visok križ, mnogo mnogo viši no što je križ pred crkvom i križ na oltaru. A na križu visi Isus — upravo onako, kako je pripovijedao starac-slijepac. Djevojče zaboravi na svoj klas, zaboravi sasvim i na glad, već morade jednako da gleda na križ i na Isusa. Nekako joj se u licu činio poznat. Duga crna kosa i duga crna brada i sjajne krupne oči, boje crne, sve joj se činjaše, kao da je to već bila vidjela. I bilo je mnogo, mnogo naroda oko križa, nu Isus je samo na nju gledao i zvao ju k sebi. A uz nju išla i druga takova siromašna djeca k njemu. Pak onda im je govorio, govorio onako, kako je starac slijepac bio rekao. Obećao im da ne će više trpjeti glada ni progona, ni zime ni oskudice, da će uvijek biti u njegovu kraljevstvu, gdje slobodno rastu i jabuke i šljive i kukuruzi, pak ih je slobodno trgati. I dok je tako govorio, sve se više ljudi siromaka stislo oko njega. A on sišao s križa i umiješao se medju ljude. Pa gle — ono onamo njezin je djeda, dalje ono njezin otac, uza nj starac-slijepac. Isus ide ravno k njima i ljubi se s njima. Zato i ne smiju ništa žandari s načelnikom, što stoje ondje sakriti pred križem. A dok Isus tako razgovara i grli sirotinju, nastaje sve veća i veća svjetlost. Ogromna crkva, kao da je u jednom plamenu — žarku i toplu plamenu, sva sjajna i prekrasna. Isus pak takodjer je okružen takovim ognjem, dok trga s drveća jabuke i daje sirotinji. Oh — njoj je dao baš jednu od najljepših jabuka. I opet u jedanput nije više tako. Tek svjetlo je i jasno sveudilj isto kao i prije. Nekakvo strano lice tek je nad njezinim licem i strašno viče i psuje, trga joj odjeću, a od toga ju peče kao od žeravice. Onda vidi i drugih svakojakih lica, vidi mnogo ruku s posudama, gleda kako bacaju vode na plamen i oganj, što je zahvatio sav oltar i božji grob. A velike boli režu joj i cijepaju po nogama i stegnima.

— Prava sreća, što sam prije počinka izašao iz kuće i htio vidjeti, kakvo će vrijeme biti sutra. I s praga svoje kuće opazim, kako se crkva silno svijeti. Odmah se dosjetim, da je naš crkvenjak bio pozvan nekamo na vino i da mu se za cijelo žurilo te nije na večer pogasio svijeće kod groba. Pohitim k njemu, srećom bili ključevi kod žene crkvenjakove — pa sam tako mogao ravno u crkvu. I imao sam što da vidim. Božji grob sav u vatri — isto tako i oltar — a na stubama do oltara leži i spava ciganče. A spava — bože moj — kao zaklano! Zaspalo je — i nogom valjda prevalilo svijećnjak — a onda se upalio sag — i tako dalje. A dim — sve već bilo u strašnu dimu! Da nisam ovaj čas došao, bilo bi dijete izgorjelo.

— Hm — baš ne bi za nj bilo krivo ni škoda. Ta — došlo lopovče za cijelo da krade — pak je zaspalo — i eto u snu prouzročilo vatru — a bome šteta — baš taj oltar bio najbogatiji i najljepši! — otpovrnu debeli došljak.

— Ja sam čitao novine i sav se udubio u njih — stoji u njima članak o velikom petku — o znamenitosti dana — o osnovanoj vjeri božjoj i zapovijedi, da ljubimo iskrnjega svoga — ta prekrasno — mogla bi propovijed od toga da bude — i eto onda čujem napolju gungulu. I tako eto mene ovdje! Treba da to ciganče svežemo i kotaru pošaljemo. Nema sumnje, da je tu po srijedi kakav zločin. Ta — dakako — čuo sam danas, da su jutros ondje u obližnjoj općini ulovili cigane u kradji. Krali su konje. Lako da su i na crkvu smjerali, a gospodin župnik morao u grad po sveto ulje. Na to su računali lopovi. Držite dijete — moći će se barem saznati.

Djevojče je razumjelo riječi debeloga gospodina i ogroman strah opklopi joj cijelu dušu. Ma da je trpjelo užasne muke od opeklina na nozi i stegnu, ipak se pridigne i htjede iz crkve. Ali debeli gospodin, zlovoljan i onako što je morao vazdan jesti posna jela, opazi kretnju cigančeta i ma da je bio težak, ipak u porivu velika jada i srditosti, skoči k djetetu i silnim ga svojim rukama zadrži.

Djevojče se htjelo otrgnuti, spustilo se k podu i ne pazeći na žeravice uhvatilo se za kip Isusov u grobu. U nedoglednu strahu nestalo prave svijesti u djeteta, nu činilo mu se, da je opet veliki križ s Isusom ovdje i da ga Gospodin postavlja k sebi na križ. Ali debele i teške ruke ovoga drugoga gospodina kao da i ovamo sežu — i opet se guši dijete od straha. Užasan se krik razdade crkvom. Malo se ciganče protegnulo — uzeo ga Isus k sebi — bilo je mrtvo.

Debeli gospodin nije toga opazio. Sjetio se da nije dočitao članka o religiji ljubavi iskrnjega, pak pohitio kući.