Juran i Sofija na vodi, a Turci pod Starim gradom Siskom

Ne znam kako to, no u zadnje vrijeme napisala sam za razne listove nekoliko članaka o Sisku, a svaki drugim povodom. U Sisak me dovodila i glazba, i likovna umjetnost, i književnost. Po naslovu reklo bi se da je i za ovaj povod „krivac“ bila književnost, što je točno, jer je brod o kojem je ovdje riječ ime dobio po djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci pod Siskom. Taj manji riječni brod plovi u ljetnoj sezoni Kupom uzvodno (kadšto i do Zibela), pa se okrene i opet po Kupi klizi ispod staroga ciglenog mosta, pokraj Staroga grada, sve do utoka Kupe u Savu (i još malo po njoj). Nakon dvosatne vožnje vraća se na ponton odakle je i pošao. Naravno, mojoj unučadi brod je bio jači mamac od Kukuljevićeva djela. Nije im zamjeriti: curice su još u osnovnoj školi, a dečec u vrtiću. 

Naša kolumnistica u Sisku je zaplovila Kupom
na brodu Juran i Sofija

Već je i vožnja vlakom djeci bio doživljaj, jer se današnja više voze autima nego vlakovima, što je razumljivo. Roditeljima je tako lakše, a i jeftinije. Pa premda vožnja vlakom od Zagreba do Siska inače teče glatko, ovaj put je bilo malo drukčije. Naime, zbog popravka pruge svi su putnici morali u Lekeniku prijeći u autobuse, jer drukčije do Siska ne ide. Podnijeli smo sve, samo da se djeca voze brodom po rijeci, jer jednom nam se takav pokušaj već bio izjalovio (prenizak vodostaj), pa nismo željeli da se takvo što ponovi. Ovaj put došli smo kad je brod mogao ploviti. Dok smo (prvi) sjedili na brodu (do kojega put vodi po terenu punom odvaljenoga kamenja i bez ikakva rukohvata, pa ljudi mogu lako polomiti noge – a samo jedna široka daska riješila bi problem, no nju nitko nije postavio), mogla sam u miru misliti o književnom naslovu na strani broda.

Kukuljevićev prvijenac Juran i Sofija ili Turci pod Siskom napisan je najprije na njemačkom jeziku, a potom ga je sam autor (poznat kao svesrdan borac za hrvatski jezik u javnoj upotrebi) preveo na hrvatski. Kako je bolje plivao u kajkavskom, dao ga je redigirati poznatom ilirskom jezikoslovcu, Slavoncu štokavcu Vjekoslavu Babukiću. Djelo su praizveli 2. listopada 1839. sisački amateri (a agilni vodič na brodu upozorio nas je na mjesto gdje se to događalo – u zgradi Biskupije, dok smo se pokraj nje provozili), a 10. lipnja 1840. toga su se posla već primili profesionalci (Domorodno teatralno društvo) i izveli djelo u Zagrebu, a onda i u Karlovcu. Naravno, djelo govori o nastojanju Juranove žene da iz turskoga zarobljeništva izbavi svoga muža, inače sina hrvatskoga bana Tome Erdödyja, a sve pod kapom glasovite bitke s Turcima kod Siska, koja se odigrala 22. lipnja 1593. Bila je to važna bitka koja je cijelu Europu štitila od osmanskih prodora. Sisak je opsjedao Hasan-paša Predojević (rođen kao kaurin), koji je – da bi lakše osvojio hrvatske krajeve nakon pada Bosne – podigao i Novigrad (Yeni Hisar), što je današnja Petrinja. No napadajući Sisak s rijeke, nije uspio osvojiti jaku utvrdu, nego se čak pred njom i utopio. Siščani su obično govorili djeci neka što prije nauče plivati da se ne utope kao taj turski vojskovođa. Prilikom prolaska našega broda ispred zgrade Biskupije na obali je bilo nekoliko samotnih kupača, nekoliko ribiča, među njima i jedan Indijac.

U našim obiteljskim višekratnim vožnjama Kupom do ušća u Savu i natrag svaki put smo vidjeli nešto novo. Jednom je bilo više ptica (sivih i bijelih čaplji, kormorana, galeba), drugi put više kornjača, pa i jedan čagalj; jednom više kupača po pješčanim sprudovima, drugi put ih uopće nije bilo. No ovaj put (20. srpnja 2025) vidjeli smo što nismo nikad prije: lađe koje se inače natječu na Maratonu lađa na Neretvi. Žene veslaju od Metkovića do Opuzena (10 km), a muški od Metkovića do Ploča (32,5 km). Te su specifične brodice malo veslale uz naš brod, malo mu se sklanjale, pa smo ih mogli dobro promotriti. Tada još nismo znali ishod prošlogodišnjega Maratona lađa ni za žene ni za muškarce, a ispalo je više nego izvrsno. Naime, u ženskom maratonu 6. kolovoza pobijedila je upravo Udruga lađarica iz Siska, s kojima smo si na Kupi veselo domahivali, a u muškoj konkurenciji Udruga lađara Zagreb (četvrti put zaredom). Svi su oni na Kupi krvavo trenirali, pa kad sam čula ishod i muškog i ženskog maratona na Neretvi, sjetila sam se tih vedrih veslača i veslačica s Kupe i od sreće radosno zapljeskala pred televizorom što su upravo one i njihovi kolege iz Zagreba ove godine pobijedili. 

Uz sisačku šetnicu, kao konstanta, nalazi se i prvi susjed Jurana i Sofije, brod Biokovo. On je ovdje otkako dolazim u Sisak. Porinut je u more još 1960. u Piranu te je Jadranskim, Egejskim i Crnim morem te Dunavom doplovio iste godine u Sisak. Do 1980-ih prometovao je europskim rijekama, a nakon obnove u sisačkom Brodocentru, jedinom riječnom brodogradilištu u Hrvatskoj, doplovio je na lijevu obalu Kupe kod Maloga kaptola i tu se ukotvio. Još od 2017. slušamo kako će se na njemu nešto opremiti i popraviti, no od toga ne vidim ništa.

Ostaci nekoć zahuktalog industrijskog grada Siska vide se na obje obale Kupe: razne dizalice i tek pusto spominjanje kemijske industrije, rafinerije i željezare. Ode mast u propast. 

Prošli smo pokraj Staroga grada (ondje bar na krovu nešto rade), mirno pristali uz Biokovo i opet se po onoj kvrgavoj stazi uzverali na šetnicu. Ondje obično malo prisjednem uz Matoša na njegovoj klupi (ista je i na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu), pogladim sisačkoga slikara Slavu Striegla, no gladna dječja usta ubrzo mi postanu preča od umjetnosti.