Josip Horvat Međimurec, narodni neprijatelj

Široj i stručnoj javnosti ime Josipa Horvata Međimurca nije sasvim nepoznato. Povijesni portreti i prizori ovoga, kako se ističe, posljednjega predstavnika historijskog slikarstva u Hrvatskoj redovito nalaze svoje mjesto u privatnim salonima od sredine 20. stoljeća, a osobito nakon stjecanja hrvatske neovisnosti početkom devedesetih godina. Ipak, zbog političkih, ali i umjetničkih animoziteta, njegova likovna pojava ostaje izolirana i nedorečena. Nije stoga čudno da se još i danas, sedamdeset godina nakon smaknuća, javni diskurs na temu Horvatova slikarstva svodi na političku diskreditaciju najniže vrste, lišenu bilo kakvih istraživačkih aspiracija i povijesnoga konteksta. Situaciju ne čini ništa lakšom ni slabiji stupanj obrađenosti fenomena, odnosno nepostojanje obimnijega monografskog teksta, kao ni viši stupanj ideologizacije međuratnog, a napose ratnog razdoblja.

Na društvenoj i likovnoj margini

Iako fragmentarne, informacije o ranoj fazi života i školovanja u Hrvatskoj i inozemstvu pružaju dostatne obrise za neku buduću iscrpniju analizu. Josip Horvat Međimurec rođen je 18. veljače 1904. godine u Čakovcu gdje je završio pučku školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u gimnazijama u Velikoj Kaniži i Pešti, da bi po vlastitom svjedočenju upisao studij slikarstva na Akademiji (Visokoj školi) likovnih umjetnosti u Beču. Pod čijim je profesorskim klasama učio i kakvim se slikarskim okruženjima ondje inspirirao, ostaje nejasno. Od sredine dvadesetih godina nalazi se u Zagrebu gdje djeluje sve do smrti 1945. godine. Dva slikarska desetljeća, obilježena društveno-političkim i ekonomskim turbulencijama, nisu predstavljala osobito plodno tlo za likovnu afirmaciju. Tim više jer je Međimurec bio sklon historijskom slikarstvu, specifičnom likovnom žanru koji je već za njegova djetinjstva bio pred utrnućem. U hrvatskom slučaju povijesne okolnosti donekle su još išle na ruku razvoju nacionalnih tema i motiva u umjetnosti, ali takav angažman najčešće je podrazumijevao ideološku prisnost bilo s lokalnim bilo s državnim vladajućim krugovima, mahom integralnoga jugoslavenskog usmjerenja. U prvoj fazi djelatnosti do 1941. godine Međimurec se naime smatrao protivnikom monarhijskoga političkog uređenja pa je i krug potencijalnih javnih naručitelja bio uvelike limitiran, posebice od uvođenja Šestosiječanjske diktature.

Josip Horvat Međimurec, Autoportret, Zagreb, 1943. / Izvor HPMPMH-14001  / snimila Ivana Asić

Po dolasku u Zagreb radio je i izlagao djela pod pokroviteljstvom poznatoga galerista Antuna Ullricha, a slikarski atelje bio mu je smješten u potkrovlju kuće obitelji Ullrich u Mesničkoj 25. Prvi značajniji interes hrvatske javnosti privukao je djelom Smrt kneza Zdeslava predstavljenim na izložbi 1929. godine. Bilo je to i po odabranom sadržaju i po formalno-stilskom izričaju arhaično likovno ostvarenje, u mnogočemu svojstvenije minuloj umjetničkoj epohi, negoli sve snažnijem prodoru modernih strujanja. Horvat, koji je početkom tridesetih godina svome prezimenu dodao atribut „Međimurec“ ne bi li se lakše razlikovao od istoimenoga novinara Josipa Horvata, time je već prvim izložbenim istupima dao naslutiti pripadnost svojevrsnoj margini. Uzalud su ga tadašnji kritičari, ponekad i zlovoljno, pokušavali usmjeriti ka suvremenijem shvaćanju linija i boja, tumačeći kako je riječ o crtački umješnom, energičnom talentu. Uz povremene izlete u portretistiku i pejzaž, mladi zanesenjak ipak nije htio dići ruke od povijesnih inscenacija, unijevši ih u težište vlastitoga slikarstva, ali i ilustracija za književne tekstove.

Potonja ostvarenja, rađena za knjige Dragutina Nemeta, Marije Jurić Zagorke, Marka Šeparovića i Milutina Mayera razotkrivaju razmjere Međimurčeva talenta, uza sve oscilacije u kvaliteti, kakvima njegov opus inače obiluje. S time na umu valja naglasiti da varijacije u izričaju ne potječu tek od nedostatnoga razvitka crtačkoga ili slikarskoga umijeća, nego su također produkt sve teže životne situacije. Osim što je zarana ostao društveno-politički izoliran pa nije uspijevao pronaći javno namještenje u nekoj od gradskih i državnih ustanova, Horvat Međimurec već je od 1929. godine bolovao od težega oblika koštane tuberkuloze koja će kulminirati amputacijom noge 1942. godine.

Dolazak Hrvata na Kosovo, Zagreb, 1936. / Snimila Ivana Asić

Svečana dvorana ozaljskoga dvorca

Stoga je manje izlagao. Proći će, primjerice, sedam dugih godina do iduće izložbe 1936. godine na kojoj će pozornost iznova privući povijesna tematika, odnosno slika Dvoboj Jurja Zrinskog s osmanskim begom. Dio stručne javnosti kritizirao je sraz megdanžija kao odviše staromodno i fabuliranju sklono rješenje, dok je dio javnosti već uobičajeno glorificirao sami sadržaj, ne zamarajući se previše formalno-stilskim nagnućima autora. Uočljivo je ipak i na ovome primjeru da Međimurec umije naći zanimljiva kompozicijska rješenja koja u krajnjoj provedbi ipak zahtijevaju dodatni rad i umijeće, budući da doista podsjećaju na predimenzionirane kolorirane razglednice.

Dvoboj Jurja Zrinskog s osmanskim begom, Zagreb, 1936. / Izvor HPMPMH-17808 / snimila Ivana Asić

Sličan je slučaj i s djelima rađenima za svečanu dvoranu ozaljskoga dvorca koja jasno demonstriraju da slikar zalaskom u svoje tridesete godine nije dao stilski preinačiti ili radikalnije preoblikovati svoj ustaljeni likovni izričaj. Ustrajni zdravstveni i egzistencijalni problemi, a povrh svega policijski pretresi ateljea i obavijesni razgovori, nisu k tome predstavljali olakotnu okolnost. Tračak nade proizlazio je prvenstveno iz kontakata vezanih uz Družbu „Braća Hrvatskoga Zmaja“ i njihova člana Antuna Resa koji je angažirao Međimurca u izradi monumentalnih prizora kao što su: Krunidba kralja Tomislava, Dolazak Hrvata na Kosovo i Smrt kralja Petra Svačića. Scene predviđene za velika platna samo su djelomično realizirane, budući da je daljnji rad na ozaljskome ciklusu prekinuo Drugi svjetski rat. Dio ideja zaživio je na drugim platnima kao što su pejzaž Stari grad Sisak (svojevrsna studija za Bitku kod Siska) iz 1940. godine ili popularni portret Kralj Tomislav na prijestolju dovršen 1941. godine.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske Međimurec je dočekao narušena zdravstvenog i materijalnog statusa. Po pitanju namještenja sreća mu se prividno osmjehnula početkom kolovoza 1941. godine. Na preporuku Emilija Laszowskoga, nekadašnjega velikog meštra Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, zaposlen je kao činovnik u Ministarstvu hrvatskoga domobranstva. Novo radno mjesto osiguralo je stalnije prihode, ali domobranska uniforma i kasnija zaduženja u sklopu Ministarstva trajno su zapečatila njegovu sudbinu u očima partijskih dužnosnika. Od ožujka 1942. godine djelovao je u novinarskom odjelu Ministarstva u pododsjeku za slikarstvo, da bi u siječnju 1943. godine prešao u odgojni odjel – kao izvjestitelj za ratno slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti. Ondje su pod izgovorom različitih likovnih angažmana, a zapravo bježeći od mobilizacije na bojište, dospijevali kulturnjaci najrazličitijih profila.

Premda aktivnosti tamošnjih studenata i domobrana nisu dostatno istražene, dosada poznati dokumenti i svjedočanstva jasno upućuju da ni u ovome razdoblju nije moglo biti riječi ni o kakvome inkriminirajućemu postupanju, posebice ne o onome koje bi zavrijedilo najtežu – smrtnu – kaznu. Dapače, ironija života htjela je da Međimurec pomogne nizu likovnjaka, poput Andrije Maurovića, prilikom prelaska u partizansku ilegalu. Ni to međutim nije bilo od pomoći. Dočekavši kraj rata kao invalid s drvenom protezom, odveden je iz stana u Deželićevoj ulici i pod naletom komunističke represije strijeljan na nepoznatoj lokaciji.

Narodni neprijatelj

Pokušaji legitimacije slikareva smaknuća i konfiskacije imovine ogledni su primjeri tadašnjih pravnih akrobacija i sudskih obrazaca ophođenja pa ih svakako vrijedi zasebno istaknuti. Međimurec je pogubljen 2. lipnja 1945. godine kao „narodni neprijatelj“. Zbog likvidacije velikoga broja osuđenika „Vojni sud Komande grada Zagreba“ nije sastavljao presude osuđenicima, već je u kratkim postupcima tipkao dopise, svojevrsne obavijesti, o smaknućima. Zakonom o konfiskaciji pljenidba imovine mogla se provesti samo na temelju prijepisa presude pa je predsjednik Vojnoga suda Vlado Ranogajec zatražio od ministra pravosuđa prihvaćanje dopisa kao pravovaljanih akata, što je na konkretnom primjeru rezultiralo navođenjem „presude“ tri mjeseca nakon egzekucije, 7. rujna 1945. godine.

Da travestija bude veća, Međimurčeva imovina, o kojoj je nakon likvidacije skrbila supruga Marija, naposljetku nije bila ni zaplijenjena. U pogledu stana u Deželićevoj ulici utvrđeno je kako se „sastoji samo od jedne sobe i kuhinje sa dosta skromnim namještajem“ pa oduzimanje imovine nije dolazilo u obzir. U pogledu dvaju ateljea u Mesničkoj ulici ustanovilo se, pak, da je u jednome pronađeno šest metara slikarskoga platna i nekoliko tuba raznih boja koji su razdijeljeni „šestorici slikara-partizana“, dok je drugi „odmah nakon oslobodjenja dodjeljen jednom studentu umjetničke akademije“, pri čemu su sve stvari „odnesene“ u nepoznatom pravcu. Ipak, kako se naposljetku naglasilo, konfiskaciju će biti moguće protegnuti i na njih, ukoliko se naknadno pronađu. U međuvremenu je mjesto ukopa posljednjega predstavnika povijesnoga žanra ostalo skriveno, a jedna zagrebačka ulica dobila je naziv njegova krvnika.