Jedna od mojih dragih Vesni

Imam više dragih ljudi istog imena. Jedno je od njih Marina. A onda i Vesna. To je ime nekoć bilo mnogo češće i popularnije nego što je danas. Znam da smo u razredu uvijek imali nekoliko Vesna. Danas pitam svoje unuke imaju li koju Vesnu u školi ili u vrtiću, pa nemaju više ni jednu. I imena, kao i sve drugo, podliježu modi i duhu vremena.

Došlo mi je da danas pišem o Vesni Krmpotić (1932‒2018). Vrijeme je tmurno, s kišom koja prijeti da će prijeći u snijeg, s maglom (koju volim), s uglavnom prohladnim dlanovima i stopalima, dok ovo pišem, dani su još uvijek kratki, zimski (koje također volim), no kad tekst bude izlazio, već će se produljiti i do prvih proljetnih (a što je Vesna nego božica proljeća?!). No Vesnu Krmpotić doista sam upoznala jednoga zimskog dana, pa će me taj prvi dojam pratiti zauvijek. Godina je bila 1989. Negdje u veljači, zapravo u školskom polugodištu. O Vesni Krmpotić već sam pisala (epistolu o njezinu 80. rođendanu), no kako sam u ovoj rubrici već dobrano upala u književnost (Vidrić, Pupačić, Mihalić, Slamnig), nekako je bilo samo po sebi razumljivo da se još jednom dotaknem ove Vesne. 

Snimila Jelena Šporčić Prtorić

Zapravo ne znam ni kako sam je, a još manje zašto sam je, upoznala. Znam samo da sam kao bez duše letjela u njezin stan u Amruševoj 7 – kada to više i nije bio njezin stan nego stan njezina brata, no upravo je u tom roditeljskom stanu Vesna živjela do svojega otisnuća u svijet. Jedna bezazlena laž (no ipak laž!) mojega starijeg sina (da nema nikakvih jedinica u školi, a imao je) zapravo me na tom putu prizemljila i vratila u zbilju. Pred njezina sam vrata došla, doduše, pomalo ranjene duše, no uravnotežena. Kad sam pozvonila na zvonce prvoga kata, Vesna mi je otvorila vrata, a ja sam je umalo previdjela. Ona je, naime, bila niska rasta, a ja sam joj (premda prosječne visine) gledala iznad glave. Znam da su mi mnogi tadašnji detalji promaknuli, optimizam pamćenja ravnao se po svojim regulama, no ono čega se i danas sjećam – osjećala sam se kao da sam plast sijena koji slavonski drmeški sitno poskakuje. Nikad neću zaboraviti ni neku silnu provalu milja i dragosti u toj sobi – što je potom pratilo svaki tekst o njoj. Tako su se ti neki iskonski osjećaji zauvijek i amalgamirali.

Indiju nisam dijelila s njom. Ta mi je zemlja zauvijek ostala nekako daleka. Naravno, govorim o onim pomodnim komercijalnim Indijama. Vesna je do nje doprla već i samim svojim imenom; na sanskrtu vasantás znači proljeće, svitanje. Nije do nje doprla samo zato što je jednom iskoristila dvogodišnju indijsku stipendiju (na koju se otputila poluteretnim brodom Velebit 1962. godine), od koje su je svi, osim Vlade Gotovca, odgovarali, jer, eto, imala je dobar posao u Kulturnoj redakciji na Radio-Zagrebu u Jurišićevoj ulici, odmah iza ugla roditeljske kuće, pa u što se upušta?! A Vesni Indija nikad nije bila samo točka na globusu; njoj je Indija bila stanje duha, i to onoga s kojim se njezin mogao potpuno stopiti. Kao da ga je ondje konačno i pronašla.  

No bilo je drugih mjesta koja sam s Vesnom mogla dijeliti. Recimo, Egipat. A mnogo prije toga i Dubrovnik, njezin rodni grad, pa bile to urbano građene Pile ili još pomalo divlji park Gradac. Voljela sam po njezinim tekstovima hoditi istim onim mjestima kojima je i ona hodila, ti su krajolici, već prema kutu gledanja, poprimali kao u rastresenom kaleidoskopu posve nove vidike (one moje i Vesnine), pa sam shvatila da su, tako obogaćeni, neodvojivi.

U početku sve je teklo po poznatoj književničkoj liniji – okretnoj, dopadljivoj, mudroj (Poezija, 1956; Plamen svijeće, 1962; Dijamantni faraon, 1965, pa onda Indija, 1965), a onda je došla i Ljevanica za Igora, 1978; Vilin svlak, 1983; Orfelija, 1987. No nakon Brda iznad oblaka  koje je počela pisati 1981. u Gani, postala je i zauvijek ostala onakva kakva je oduvijek i bila: ne poetesa, nego (kako ju je jednom nazvao jedan drugi pjesnik i prijatelj Tonko Maroević) poezija sama. Brdu je naslov dao još njezin Igor, koji je umro kao osmogodišnjak (ganulo me kako je skupio sve svoje igračke i odnio ih dečku u susjedstvu, znajući da njemu više neće trebati). Glupo je reći da je ta knjiga ostavila na mene dubok dojam. Tu više nije riječ o dojmovima; ta se knjiga jednostavno utkala u mene i svako malo, kako bi me snašla kakva životna nedaća, nevolja ili smrt, neka krpica toga tkanja izronila bi poput neimenovane utjehe. To je tkanje mene i Vesnu držalo u vezi i u doba Domovinskoga rata, kad sam je znala dobiti na telefon u Beogradu preko sasvim neočekivanih bosanskih veza (Prijedor, Zenica, bilo je i drugih gradova). Razgovarala sam s njom u njezinu stanu na Miljakovcu, a ni tada ni sada nemam pojma gdje je to, u što taj stan gleda, što se iz njega sve vidi. Danas bih još samo voljela znati gdje joj
je grob.

S Vesnom sam imala neke sasvim nestvarne, a jake poveznice. One su me mijesile tako da stvari  i vidim i osjećam što dublje. Čini mi se kao da sam s njom doprla do same srži univerzuma (nije li to bit filozofije?). Vesni se npr. činilo da bogatstvo Košulje sretnog čovjeka (1987) leži u činjenici da taj čovjek uopće nema košulju, da 108 x 108 (102 knjige stihova) ne piše ona, nego da to kroz nju piše sama Providnost. Tehnički, ni tiskanje tih tekstova ne bi bilo moguće (kako reče, u tamo nekoj državici Litvi) da se nije našao prijatelj Ivan Glavina, koji je za to tiskanje uspio nabaviti i poseban papir. Jer to i nije bio samo tisak; bio je to u svemu pravi pothvat. Pa kao što si prema raspoloženju pustim za dušu koju od „svojih“ muzika, tako kadšto otvorim nasumce i koju od Vesninih knjiga – i sretna sam. Možda da je još ipak i jedna omanja ploča na Amruševoj 7?