Izvanredan klavirski recital

Koncert o kojem pišem bio je i za mene novost i čudo što sam ga uopće uspjela organizirati. Naime, posrećilo mi se što sam 12. ožujka uspjela organizirati recital nizozemske pijanistice Regine Albrink u Zagrebu, a to sam željela već godinu dana. Dvoranu za taj koncert ustupila mi je Matica hrvatska, što mi je posebno drago. Ipak je Matica moj vjerni izdavač, objavila mi je dosad šest knjiga. Tako je ovim koncertom i naša dugogodišnja suradnja dobila novu dimenziju.  

I dok ovo pišem, pokraj mene još stoji dio dopisivanja s gospođom Albrink kako da sastavi program koji neće trajati predugo, a bit će lijep i zanimljiv šarolikoj zagrebačkoj publici. Odlučeno je da koncert počne „kaubojski“, točno u podne, i da traje otprilike 60‒70 minuta bez pauze. To smo uspjele naštimati u minutu. A zašto u podne? Moju „klijentelu“ čine mahom stariji ljudi koji ili navečer dobro ne vide, ili ne izlaze noću jer klimavo hodaju i sl., pa sam se zato odlučila za bijeli dan. Naravno, bilo je i mnogo mlađe publike.

Prvi zagrebački koncert Regine Albrink u prepunoj dvorani Matice hrvatske / Snimio Mirko Cvjetko / MH

No osim priprema za sam programski dio, pokraj mene još je i podulji popis ljudi koje sam namjeravala pozvati (i koje i jesam pozvala jednog po jednog) na Reginin koncert te popis restorana u koje ću je odvesti. Da su došli svi ljudi s tog popisa, ne znam kamo bi stali, jer su u Dvoranu Jure Petričevića nahrupili toliki da su morali biti doneseni dodatni stolci, a bilo je i ljudi koji su stajali. Znam da je među mnogima lebdjelo pitanje: zašto ona, tj. ja, to radi? Na to sam odgovorila u kratkom obraćanju publici (zahvaljujući joj na dolasku): ja obično kad čujem, vidim ili doživim nešto lijepo, poželim to podijeliti s dragim osobama. Takvih doživljaja imam od rane mladosti, a ni sada me to nije još napustilo. Dakle, pozvavši tolike ljude na Reginin koncert, poželjela sam da i ta odabrana publika doživi barem dio onoga što sam doživljavala i ja otkrivajući je slušanjem njezinih interpretacija na internetu. To opetovano slušanje njezine svirke zapravo je i dovelo do toga da je lani Regina bila gošća Zavičajnog muzeja Našice na sam smrtni dan Dore Pejačević (5. ožujka), gdje je održala klavirski recital, a ove godine, 12. ožujka, u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Ne moram govoriti da joj je to bio prvi koncert u Zagrebu, jer do lanjskoga gostovanja u Našicama nije nikad bila ni u Hrvatskoj.

Program je bio zamišljen tako da na njemu bude za svakoga ponešto. Otvorila ga je ­Suita br. 3 u d-molu Georga Friedricha Händela (1685‒1759), koji se nakon dobivanja engleskoga državljanstva pisao George Frideric Handel. Ta suita, kao i svaka druga, ima više plesnih stavaka, neki od njih imali su i varijacije, a Regina je izvodi češće na svojim recitalima. Volim što je njome počastila i nas.

Nakon te suite na red dolazi dragi Franz Schu­bert (1797‒1828) sa svoja dva Impromptua: op. 142, br. 2 u As-duru i op. 90, br. 3 u Ges-duru. I ta sam djela čula na Regininim snimkama u više navrata, pa sam ih (po već otkrivenom načelu da nešto lijepo čuju i drugi) željela podijeliti s ovdašnjom publikom. Prvi je Impromptu smiren s kantilenom u sredini, a drugi prpošan i nestašan, razigran i lepršav, ali i taj kontemplativan kao i sva Schubertova djela. Regina svira uvijek poštujući epohu kojoj djela pripadaju, ostajući maksimalno vjerna i stilu kompozitora koji ih je napisao.

Na gotovo svaki svoj koncert uvrsti i pokoje djelo Frédérica Chopina (1810‒1849), a za Zagreb odlučila se za Grande Valse brillante op. 34, br. 1 u As-duru i Scherzo op. 31, br. 2 u b-molu. Chopina dokazano voli publika diljem svijeta, pa ga je dobila i ova zagrebačka. Regina ga svira s nervom, energično, punim tonovima, nikad lupajući, a u polaganim pasažama gotovo paučinasto delikatno. Publika u dvorani dotle se već dovoljno zagrijala da provali silan pljesak.

A onda je na red došla naša Dora Pejačević (1885‒1923). Njezinu Uspavanku svirala je Regina  lani u Našicama, a za ovaj koncert odabrala je prekrasnu Pjesmu bez riječi op. 5. Sva su Dorina djela duboko kontemplativna, pa je dobro kad tu crtu otkriju i njezini interpreti. Znam mnoge koji jesu. I Regina je među njima.

I na kraju skladatelj koji je meni bio na samome početku. Naime, preko njega sam Reginu kao umjetnicu i otkrila. To je Louis Moreau Gott­schalk (1829‒1869), Amerikanac, suvremenik Chopina i Liszta, kojemu su i oni proricali veliku pijanističku karijeru. Njegova djela za klavir traže izvanredno vješta izvođača. Souvenirs d’Andalousie kao završna točka Reginina recitala opravdano je zapalila zagrebačku publiku, pa nam je za „bis“ darovala još jednoga Gottschalka – njegov Banjo. Moram reći da Gott­schalka, premda sam dugogodišnja posjetiteljica koncerata klasične glazbe, u Zagrebu nikad nisam čula uživo. U svijetu, dakako, nije tako već dugo. Sama Regina snimila je prije nekoliko godina CD s Gottschalkovim klavirskim djelima, pa je nešto od toga došlo u ruke i zagrebačkim slušateljima. Nakon koncerta razgrabili su sve njezine snimke koje je donijela, tako da sam i ja ostala kratkih rukava, no nije mi žao. Ja znam kako do njih mogu doći.

Koncert Regine Albrink u Zagrebu bio je po svemu izniman – i po samoj izvedbi i po reakcijama publike, kao što i priliči tako duboko emotivnom činu. Evo samo dijela reakcije jedne Ive, moje bivše studentice: „Draga Nives, današnji koncert ganuo me na više razina. Pokazalo se da je to bio jedan od najdirljivijih koncerata u mom životu. Ovo je danas bila prava utjeha u vremenima totalne i odvratne seljačizacije. Hvala Vam!“ Nije mi trebala reći ništa. No bila je tako silno potaknuta da iskaže nešto duboko svoje i iskreno. Kao i mnogi koji smo toga četvrtka u Matičinoj dvorani osjećali gotovo opipljivo zajedništvo.