Iz zbirke „Uzgon”

Damavand, staronova planino, vulkanski vrući stožeru, okovan ledom i snijegom, smrznuta jezera u krateru; kralju Alborza - obzore Zaratustrinih junaka. Pjesmo isprekidana urlicima, ljepoto nastanjena sumnjama, mirnoćo otkinuta od rojeva i naleta oluja. Zasniježen glêd prati ždralove i panteru brdsku slijedi u rasjedima. Ja čeznem za Tobom, Damavand, spoju zemaljske i nebeske ljubavi. U sjećanju se vrte stogovi sijena, kano u novoj domovini; rječice bistre svladavaju kamene prepreke prema Zagrosu, k Perzijskom hitaju zaljevu i dostižu Hormuz; imaju ga na glinenom, naftnom dlanu i predmnijevaju pripremu nasilja; zatvaranje tjesnaca kano krvotoka, zabran prolaza tankerima uljenih utroba i garavih izdaha; početak je to sukoba međ’ svjetovima: jednoga koji se širi i drugoga koji bi da zadrži svoje ozemlje onakvim i onolikim kakvo jest. Surova je i pohlepna Zemlja; gospodari užurbano traže načine da je sapnu konopima i verigama. Plamti svijet, guta rijetke pravednike i crta pustoš na obroncima. Zahakova kob opčinjava arijsku rasu.

Teheran, 17. svibnja 2019.

(320. posljednja čestica, str. 336)
Izd. Zagreb, Školska knjiga, 2021.