Hrvatska i jedinstvo Europe u viziji Antona Wurstera (1)

Za cjelovito razumijevanje hrvatske kulture 20. st. od najveće je važnosti upoznati i javno djelovanje naših intelektualaca u iseljeništvu, osobito nakon 1945. Među mnogima istaknutim u tim poratnim godinama bio je znanstvenik i publicist sociolog i politolog doktor znanosti Anton Wurster, rođen 1913. u Rijeci. Filozofiju je studirao u Gorici, zatim na isusovačkom učilištu Aloizianum u Gallarateu kod Milana te u Zagrebu i Münchenu. Od 1942. radio je kao tajnik pri neformalnom izaslanstvu Nezavisne Države Hrvatske u Vatikanu, ujedno doktoriravši iz kanonskog prava na Lateranskom sveučilištu.

Anton Wurster, mislilac jedinstvene Europe

Ostavši u emigraciji, bio je u timu svećenika Krunoslava Draganovića, koji je na stranim jezicima izvješćivao crkvene prelate o stanju u Hrvatskoj i među izbjeglicama. Došavši 1946. s Lukom Brajnovićem u Madrid, obojica se, uz preporuku šefa prelature Opus Dei, danas Svetoga Josemarie de Escrive, uključuju u znanstveni život. Radeći u knjižnici Višeg vijeća za znanstvena istraživanja te kao suradnik na kolegiju Povijest etike, zajedno s Nevenkom Belić-Dragičević i Pavlom Tijanom osnovao je Slavenski odsjek pri Odjelu za moderne kulture u sklopu Zavoda za filozofiju. Od listopada 1960. u Pamploni je bio profesor Instituta novinarstva tadašnjeg Općeg studija Navarra, gdje je predavao informacijsku sociologiju i odnose s javnošću te s Lukom Brajnovićem, koji će ga naslijediti, udario temelj studiju komunikologije. Umro je 1961. u Pamploni.

Objavljivao je u španjolskim revijama i novinama te u vatikanskome dnevniku L’Osservatore Romano. U uglednom madridskom časopisu Osoba i duh objavio je nekoliko zapaženih eseja, studija i rasprava, a 1954. knjigu članaka i predavanja Los Balcanes del Meditérraneo – Balkan Mediterana, u kojoj, kako je to napisao Pero Vukota, još jedan od naših zapaženih intelektualaca u emigraciji, „nastoji afirmirati avangardistički duh i borbenost Hrvata u obrani vrijednosti Zapada“. Dao je, uz ostalo, prijedlog Dunavsko-jadranske federacije, smatrajući da kulturno razgraničenje između europskog Zapada i Istoka, koje, prema Wursterovu sudu ide crtom Kotor – Varšava, nalaže ponovnu uspostavu čvršćih političkih veza između država na toj liniji, neovisno o trenutačnom ideološkom poretku. U popisu njegovih španjolskih radova ističe se i oveći pregledni članak o filozofiji u Hrvatskoj La filosofía en Croatia, tiskan 1947. u Revista de Filosofía.

U ovome i sljedeća dva broja, s obzirom na aktualnost geopolitičkih previranja i rekomponiranje projekta europskog jedinstva, donosimo izvatke iz njegove, prema našemu sudu, višestruko aktualne rasprave Jedinstvo Europe, objavljene 1949. g. (br. 8. i 9.) u spomenutom časopisu Osoba i Duh, dakle prije osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik, začetka buduće Europske zajednice, a danas Europske unije. U trenutku kada Europa hvata dah preživljavanja pred osionim naletima triju imperijalizama, neka njegova zapažanja dana u tome tekstu nedvojbeno imaju aktualnost. Tekst donosimo u autentičnom izričaju, uz manje pokrate.

„Je li opravdano“ – započinje Wurster – „govoriti o Europi i njezinoj sudbini isključivo apokaliptičkim rječnikom! Čini se kao da postoje samo dvije alternative za one što se bave našim zlosretnim kontinentom i njegovim udesom; udariti u nostalgične elegije ili preuzetnom samosviješću propisivati lijekove i ustupke. No misaoni promatrač europske stvarnosti ne smije samo u Jeremiji ili Galenu tražiti svoja nùmina. Treba svratiti pogled i na Platona i Aristotela, tj. na one koji prije no što zaplaču ili stanu propisivati lijekove nastoje utvrditi uzročnu podlogu plača ili liječenja. U tom smislu želimo o Europi stvoriti čist i jasan pojam, bez kojega je uzaludno raspravljati o bilo kojem aspektu europske problematike.

Ne obazremo li se na zemljopisni kriterij – tako varav uza svu prividnu adekvatnost – preostaju nam dva druga kriterija po kojima možemo omjeriti dubinu i širinu sadržaja svega onoga što nazivljemo Europom. Prvi kriterij je genetički: počiva na iskonskim ingradijentima što stvoriše europsku stvarnost te polazi, ispitujući sve do njezinih zadnjih povijesnih izvora. Drugi kriterij nazvali bismo rezultativnim; njegov je temelj skup svih duhovnih i tvarnih vrijednosti koje je europska zajednica tokom svog opstanka stvorila.

Genetička formula Europe lako je shvatljiva: Europa je organički i jedinstveni spoj određenog niza različitih elemenata, do kojeg je došlo međusobnim uklapanjem i nadopunjavanjem tih elemenata po nekom kronološkom redu. Helenska kultura dala je Europi sposobnost apstrakcije i opće pojmove – počelo univerzalnosti, udarivši time temelje europskim intelektualnim i estetskim habitusima. Povrh toga je i ideal slobode, tako bitan u europskoj idejnoj baštini – dar Helade. Rimski imperij svojim istančanim i praktičnim smislom za pravo – ius, stvara preduvjete političke konvivencije na osnovama koje prelaze uskoću raspršenih i nepovezanih grčkih polisa. Grci dakle namriješe Europi formaciju njezina duha, dok joj je Rim ostavi pravni okvir njezine politike sudbinske zajednice.

Ova dva elementa ne bi dostajala. Izgradnja i konsolidiranje Europe tražili su kao elemenat trajne kohezije još i duhovno jedinstvo u jednom vjerovanju, i trebalo je da ‘barbarin’ – čovjek što čeka na pragu povijesti – bude uveden u veliku kontinentalnu obitelj. To je djelo kršćanstva, koje antikne duhovne vrijednosti podiže u nadnaravni red. Obzorje Europe se širi; otvaraju se neslućene perspektive. Narodi s Rajne i s onu stranu Dunava pružaju novi biološki substrat. Nova, svježa krv počine ključati žilama tijela što u sebi već nosi klice raspadanja.“