Čuvari hrvatskog identiteta u Norveškoj

Jedan od rasutih tragova hrvatskog iseljeništva u svijetu su i Hrvati na dalekom sjeveru Europe. Usprkos teškim klimatskim uvjetima, Norveška je uspjela osigurati dobre uvjete života i rada. Pojedinačna doseljavanja u 19. stoljeću ponajprije su bila uvjetovana pomorskim zanimanjima naših mornara, koja su ih tijekom dugih plovidbi dovodila u ove krajeve, gdje su se neki od njih trajno nastanili i započeli novi život. Prvu skupinu Hrvata u Norveškoj sačinjavalo je nekoliko stotina ratnih zarobljenika koji su tijekom Drugoga svjetskog rata bili zatočeni u njemačkim radnim logorima. Dio preživjelih trajno se nastanio u Norveškoj.

Kasnije su se Hrvati u Norvešku doseljavali u sličnim migracijskim valovima kao i u druge zemlje, ali u znatno manjem obimu. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća prevladavala je ekonomska i politička emigracija; Norveška je postala privlačna zbog viših primanja, raznolikosti poslova, tehnološkog napretka i razvijenog sustava socijalne sigurnosti. Prvi imigranti lako su pronalazili zaposlenje, a okupljali su se oko hrvatske župe i Caritasa. Danas veći dio Hrvata živi i radi u Oslu, ali ih ima i u udaljenim manjim mjestima, pa i u Arktičkom krugu. Službena statistika bilježi oko 6000 Hrvata u Norveškoj, no vjerojatno ih je i više. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i otvaranjem granica dolazi i novi val mladih obrazovanih obitelji koje rade za međunarodne tvrtke.

Danas veći dio Hrvata živi i radi u Oslu, ali ih ima i u udaljenim manjim mjestima, pa i u Arktičkom krugu. Službena statistika bilježi oko 6000 Hrvata u Norveškoj / Izvor Unsplash

Putovi doseljavanja: od pomoraca do novih generacija

Hrvati su uspješno integrirani u norveško društvo, ali kao i svi migranti često osjećaju da domaćini uživaju određene privilegije. Uspjeh imigranata u Norveškoj zahtijeva sustavan i dugotrajan napor, no unatoč postignućima, oni su i dalje percipirani kao dio migrantske zajednice, uključujući i potomke rođene u Norveškoj. Unatoč proklamiranom egalitarizmu, u stvarnosti je društvo klasno strukturirano. Politička i ekonomska moć u Norveškoj koncentrirana  je unutar etabliranih društvenih i institucionalnih mreža, kojima useljenici i njihovi potomci pristupaju u ograničenoj mjeri. Suočeni s takvom stvarnošću, Hrvati u Norveškoj uglavnom se druže međusobno. Kroz kulturne, obiteljske i vjerske aktivnosti i dalje njeguju i čuvaju specifičnosti vlastitog identiteta. Paralelno s procesom integracije, održavaju veze s rodnim krajem i obitelji koja je ostala u domovini.

Još 1973. godine naši su iseljenici osnovali u Oslu nogometni klub, koji su nakon mnogo napora uspjeli registrirati pod imenom „Croatia“. S manjim prekidima klub djeluje i danas, sudjeluje na turnirima te predstavlja okosnicu okupljanja iseljenika bez političkog predznaka.

Pastoralna skrb za migrante u svijetu počela je još 1960-ih. Hrvatska katolička misija u Oslu osnovana je 1972. godine te kontinuirano djeluje i danas. Izdavani su razni časopisi i kalendari. Redovite mise u Oslu održavaju se nedjeljom i blagdanima, dok se mise i vjeronauk na hrvatskom jeziku povremeno organiziraju u Askimu, Drammenu, Mossu, Tønsbergu, Kristiansandu, Stavangeru i Bergenu. Prvi voditelj misije bio je fra Vrdoljak, a danas tu dužnost obavlja don Marinko Pervan. Hrvatska je dala i jednog biskupa, mons. Berislava Grgiãa, koji je od 2009. do 2023. godine sluþio kao biskup u Troms¸u. Hrvatska katolièka misija znatno je pridonijela oèuvanju jezika, kulture i religijskog identiteta Hrvata u Norveðkoj, a njezino djelovanje ima i vaþnu sociološku dimenziju, jačanjem socijalne kohezije i olakšavanjem integracije unutar migrantske zajednice.

Zajedništvo kroz župu, udruge i sport

Tijekom godina djelovalo je više udruga, među kojima su najbrojnije bile sportske, kulturne i folklorne, pri čemu je najveći broj osnovan u Oslu. Godine 1989. osnovana je krovna udruga Hrvatska zajednica u Norveškoj / Kroatisk forbund i Norge (HZN) koja je i danas, nakon više od 35 godina, nositelj društvenih aktivnosti. U počecima djelovanja lobirali su za međunarodno priznanje neovisne Hrvatske, organizirali prosvjedne skupove 1991. godine, provodili dobrotvorne i humanitarne akcije te uredili prostorije današnjeg hrvatskog veleposlanstva. Kasnije su kroz različite ogranke aktivno promicali hrvatski jezik, kulturu i običaje. U okviru Zajednice osnovano je folklorno društvo, društvo mladih, ogranak žena te druge povezane udruge koje su dodatno osnažile zajedništvo i očuvanje kulturnog identiteta. Potaknuli su i osnutak Hrvatske dopunske škole koja je djelovala od 1996. do 2012. Hrvatska zjednica u Norveškoj je ujedno i podružnica Hrvatskog svjetskog kongresa za Norvešku.  

Godine 1991. osnovano je Društvo hrvatsko-norveškog prijateljstva, čime je dodatno institucionalizirana suradnja i promicanje kulturnih veza između Republike Hrvatske i  Kraljevine Norveške. Brojni hrvatski i norveški intelektualci značajno su pridonijeli  osnivanju i radu udruga te predstavljanju Hrvatske u norveškoj javnosti. Njihova je uloga bila osobito važna tijekom procesa osamostaljenja Republike Hrvatske, kada je bilo nužno pravodobno i sustavno informirati norvešku javnost te pridonijeti dubljem razumijevanju složenih političkih i društvenih okolnosti. Svojim radom razotkrivali su pojednostavljene prikaze bivše Jugoslavije, i sudjelovali u oblikovanju realnije percepcije Hrvatske u međunarodnoj javnosti, naglašavajući njezin suverenitet i pravo na samostalno odlučivanje u složenom političkom okruženju. 

Veleposlanstvo RH u Norveškoj nastoji dobar dio svojih aktivnosti usmjeriti prema iseljeništvu: u smislu promocije kulture, dovođenjem hrvatskih umjetnika, organizacijom izložbi, projekcijom hrvatskih filmova, poticanjem projekata za iseljeništvo, sudjelovanjem u njihovim aktivnostima, a osobito poticanjem zajedništva u radu

Aktivnosti udruga uključivale su organiziranje predavanja i tribina, slanje informativnih priopćenja medijima te suradnju s katoličkim i kulturnim organizacijama, čime su hrvatsku zajednicu u Norveškoj učvrstili kao važan most između domovine i međunarodne javnosti. U sklopu tih aktivnosti pokrenut je humanitarno-dobrotvorni projekt SOS Kroatia sa zadatkom prikupljanja i slanja humanitarne pomoći u ratom pogođenim područjima Hrvatske, pri čemu je iz Norveške upućeno oko 30 teretnih vozila s potrepštinama. Tijekom tog razdoblja, dvadeset petero djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja dobilo je potrebnu podršku i skrb zahvaljujući angažmanu zajednice.

U ranim godinama svog djelovanja Hrvatska zajednica u Norveškoj iznajmila je prostor koji su pažljivo uredili i nazvali Hrvatski dom. Taj je prostor ubrzo postao središte okupljanja tadašnjih Hrvata, mjesto druženja i kulturnih aktivnosti. Nakon nekoliko godina vlasnik zgrade odlučio je prodati objekt, čime je završilo jedno važno poglavlje u povijesti zajednice.

Danas Hrvatska zajednica djeluje s obnovljenom energijom i entuzijazmom. Smjena generacija i dolazak novoga vodstva donijeli su svježe ideje, poticaje i snažnije usmjerenje prema suvremenim oblicima komunikacije, uključujući društvene mreže, uz poseban naglasak na rad s djecom. Nedavno su počeli djelovati i nogometna grupa za djecu te dječji zbor, čime se zajednica dodatno osnažuje. Unatoč brojnim preprekama, udruge su djelovale kontinuirano i ustrajno, a njihova postignuća i doprinosi itekako zaslužuju našu snažnu potporu i posvećenost toj maloj, ali iznimno vitalnoj zajednici.

Na poticaj i uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Oslu udruge su se počele aktivnije prijavljivati na natječaje hrvatskih institucija za financiranje kulturnih aktivnosti hrvatskog iseljeništva, posebice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Kvaliteta i potreba predloženih projekata prepoznata je te danas RH uspješno podržava aktivnosti Hrvata u Norveškoj. Zalaganjem veleposlanstva RH u Oslu i hrvatskog Ministarstva znanosti 2022. obnovljen je rad Hrvatske dopunske škole. Nastava i radionice organizirani su uživo, i to u nekoliko norveških gradova, ali i online te se u rad uključilo oko 70 djece iz cijele Norveške.

Razvoj diplomatskih i gospodarskih odnosa Hrvatske i Norveške

Tijekom 34 godine odnosi između Hrvatske i Norveške postupno su se razvijali, da bi danas dosegnuli razinu koja se u političkom žargonu ocjenjuje iznimno dobrom. Prvi politički kontakti ostvareni su zalaganjem hrvatskih iseljenika, susretima hrvatskih političara s norveškim kolegama, suradnjom s organizacijama za ljudska prava te predavanjima i informativnim inicijativama, kojima je norveška politika i javnost postupno senzibilizirana za događaje koji su se kasnije odvijali na prostorima bivše Jugoslavije.

Diplomatska prisutnost Republike Hrvatske u Norveškoj započela je 7. rujna 1991, otvaranjem Informativnog ureda u Oslu s ciljem promicanja međunarodnog priznanja Hrvatske, informiranja o stvarnom stanju u zemlji te uspostavljanja prvih poslovnih kontakata. Voditelj ureda bio je Ivan Poljac, koji je i prije osamostaljenja Hrvatske aktivno zastupao interese svoje domovine u Norveškoj. Kraljevina Norveška priznala je Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1992, čime su započeli službeni diplomatski kontakti. Ubrzo je Informativni ured prerastao u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Oslu, a hrvatski iseljenici volontirali su na uređenju i opremanju prostorija, u kojima naša diplomatska misija djeluje i danas.

Godine 2017. Republika Hrvatska dodatno je ojaèala svoju prisutnost u Kraljevini Norveðkoj uspostavom Poèasnih konzulata u tri velika norveðka grada – Bergenu, Trondheimu i Troms¸u. Time je hrvatskim građanima koji žive i rade u tim dijelovima zemlje olakšan pristup konzularnim informacijama i podršci. Istodobno su imenovani i počasni konzuli koji u tim gradovima djeluju kao predstavnici Republike Hrvatske te pružaju potporu Veleposlanstvu Republike Hrvatske u njegovu radu. Njihova je uloga pomagati u zaštiti prava i interesa hrvatskih državljana, promicati gospodarsku i kulturnu suradnju te doprinositi jačanju ukupnih bilateralnih odnosa između Hrvatske i Norveške. Uspostavom počasnih konzulata u Bergenu, Trondheimu i Tromsøu dodatno je unaprijeðena dostupnost konzularnih usluga, kao i vidljivost hrvatske zajednice u Norveškoj.

Hrvatska nastava u Trondheimu

Gostovanje hrvatskog kazališta za djecu s predstavom Lisica bez repa

Prvo desetljeće bilateralnih odnosa bilo je obilježeno intenzivnim razvojem institucionalnih i društvenih veza. Tijekom tog razdoblja osnovane su organizacije Hrvata i društva prijateljstva, provedene su brojne humanitarne akcije, a aktivnosti su bile posebno usmjerene na lobiranje i međunarodno zastupanje hrvatskih interesa. Istodobno, norveški su dužnosnici posjećivali Hrvatsku i druge zemlje jugoistočne Europe s ciljem pružanja potpore mirovnim inicijativama i stabilizaciji regije. Norveška je Hrvatskoj kontinuirano upućivala političku i humanitarnu potporu, potvrđujući tako svoju predanost miru, sigurnosti i razvoju. Ipak, potrebno je naglasiti kako je dugotrajna propaganda tadašnje jugoslavenske diplomacije, oblikovana kroz međunarodne političke i medijske kanale, ostavila trag u percepciji Hrvatske, pa je u početnom razdoblju država morala dodatno ulagati diplomatske napore kako bi predstavila vlastite stavove i izgradila prepoznatljiv međunarodni identitet, što je posljedično utjecalo i na dinamiku ranih bilateralnih odnosa.

Drugo desetljeće donijelo je intenzivniju suradnju parlamenata i ministarstava te jačanje suradnje na području sigurnosti. Gospodarski odnosi poprimaju novu dimenziju, norveške tvrtke naručuju prve brodove u hrvatskim brodogradilištima te započinje snažnije i dugoročnije povezivanje dviju pomorskih tradicija. Hrvatska brodogradilišta potvrđuju svoju konkurentnost u specijaliziranoj gradnji, dok norveški partneri u Hrvatskoj pronalaze pouzdanog i stručnog industrijskog saveznika. Time se otvara prostor i za suradnju u drugim segmentima pomorske industrije, uključujući opremanje, projektiranje i tehničke inovacije.

Istodobno raste i interes norveške javnosti za Hrvatsku. U norveškim medijima pojavljuju se sve opsežniji i informiraniji članci o hrvatskoj obali, prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini i turističkoj ponudi. Hrvatska se postupno pozicionira kao atraktivna mediteranska destinacija, ali i kao zemlja bogate povijesti i sigurnog okruženja za putovanja. Uspostava prvih izravnih zračnih linija između dviju zemalja dodatno potiče turističke dolaske, olakšava poslovne kontakte i učvršćuje međuljudske veze.

Otvaranje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Norveškoj u Oslu 1994; Godišnji sastanak u Veleposlanstvu: Ivan Turkalj, predsjednik Hrvatske zajednice u Norveškoj,
Danijela Pavićevac-Krajač, diplomatkinja u Veleposlanstvu, don Marinko Pervan, župnik Hrvatske katoličke misije i Nj. E. Andrea Gustović-Ercegovac, veleposlanica

Na političkoj razini razmjenjuju se visoki državni posjeti koji dodatno osnažuju međusobno povjerenje. Posjet hrvatskog predsjednika Norveškoj, kao i uzvratni dolazak norveškog kralja i kraljice u Hrvatsku predstavljaju snažnu diplomatsku potvrdu zrelosti i stabilnosti odnosa.

Treće desetljeće karakterizira snažna suradnja između dviju država temeljem hrvatskog članstva u NATO savezu i ulaskom u Europsku uniju. Hrvatska ulazi u Europski gospodarski prostor, čime se za nas otvaraju i norveški grantovi. Norvežani sada već u velikom broju ljetuju u Hrvatskoj i slika o Hrvatskoj potpuno se mijenja. Osnovan je CroNoMar – hrvatsko-norveško partnerstvo na projektima izgradnje brodova te je otvoren pomorsko-inovacijski centar iNavis u Šibeniku s ciljem povezivanja hrvatskih i norveških tvrtki i institucija iz pomorskog sektora. Rezultat je oko 200 brodova izgrađenih u Hrvatskoj za potrebe norveške marikulture.

Jezik, identitet i izazovi očuvanja hrvatske kulture

U Norveškoj je pitanje položaja vidljivosti i samostalnosti hrvatskog jezika i dalje aktualno. Razlozi tomu dijelom se mogu pronaći u povijesnom kontekstu bliskih odnosa Norveške i bivše Jugoslavije, kao i u dugogodišnjem utjecaju jugoslavenske jezične politike. Pitanje jezika od samih je početaka imalo i političku dimenziju, a dio norveških slavista bio je sklon jugoslavenskoj koncepciji, pri čemu je u akademskoj zajednici godinama prevladavao koncept zajedničkog jezika. Zahvaljujući sustavnom radu i zalaganju, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Oslu uspjelo je osigurati mogućnost polaganja ispita iz hrvatskog jezika u norveškim školama. Riječ je o važnom pomaku, budući da je prethodno postojala samo opcija tzv. BHS modela. Na norveškim sveučilištima ne bilježi se značajniji interes za studij južnoslavenskih jezika. Dosadašnji razgovori o pokretanju lektorata hrvatskog jezika zasad nisu rezultirali konkretnim pomacima.

Veleposlanstvo RH nastoji dobar dio svojih aktivnosti usmjeriti prema iseljeništvu: u smislu promocije kulture, dovođenjem hrvatskih umjetnika, organizacijom izložbi, projekcijom hrvatskih filmova, poticanjem projekata za iseljeništvo, sudjelovanjem u njihovim aktivnostima, a osobito poticanjem zajedništva u radu. Nastavlja se rad Hrvatske dopunske škole u kojoj djeca uče hrvatski jezik, njeguju svoju kulturu i upoznaju hrvatsku tradiciju. U okviru obrazovnih i kulturnih aktivnosti Hrvatske dopunske škole u Norveškoj priređuju se programi na hrvatskom jeziku, među kojima je bila i predstava Lisica bez repa, kao vrijedan doprinos učenju jezika izvan redovite nastave. Ovakvi sadržaji istodobno potiču razvoj jezičnih vještina, njegovanje hrvatske kulturne baštine te učvršćivanje zajedništva hrvatske zajednice.

Iseljeništvo je u Norveškoj zadržalo svoj identitet i jezik, između ostalog i zbog jakog norveškog identiteta, koji nije otvoren prema drugima, a s druge strane zbog čestog posjećivanja domovine. Hrvatska zajednica u Norveškoj je kao najbolja hrvatska udruga u iseljeništvu 2023. godine dobila nagradu Večernjakova domovnica, 2024. godine i nogometni klub IL Croatia. Uspjesi hrvatskih sportaša na svjetskoj sceni dodatno su učvrstili osjećaj nacionalne pripadnosti te najmlađim naraštajima pružili snažne uzore, potičući njihovo poistovjećivanje s hrvatskim sportašima. Hrvati iz Norveške prvi put su sudjelovali na Hrvatskim svjetskim igrama, i to u velikom broju u raznim sportovima. Malo je reći da su se vratili – oduševljeni. Sport u iseljeništvu igra ključnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta, okupljanju svih generacija te jačanju osjećaja pripadnosti zajednici. Dijeljenjem uspjeha hrvatskih sportaša na društvenim mrežama, Hrvati u Norveškoj dodatno promiču prepoznatljivost svoje zemlje u međunarodnom okruženju.

Danas, kada je Hrvatska suverena država koja je ostvarila ključne vanjskopolitičke ciljeve, snažno povezivanje s iseljeništvom i njegovo aktivno uključivanje u život domovine postaje jedan od najvažnijih nacionalnih interesa. Započinjanje života u novoj sredini, bez mogućnosti izražavanja na svom jeziku stvara osjećaja ograničenosti, povlačenja u sebe i zbijanja života oko užeg kruga obitelji. Povratak u domovinu, s druge strane, otvara prostor za osobni razvoj i osnažuje osjećaj slobode. Iako je životni standard u Norveškoj visok, neke obitelji žele svoju djecu odgajati u sredini u kojoj su sami odrasli, smatrajući da norveški obrazovni sustav ponekad ne pruža dovoljno slobode, te je, po njihovu doživljaju, ideološki obojen.

Projekt povratka nosi u sebi i emotivnu i racionalnu dimenziju, jer obje oblikuju motivaciju za povratak, odnosno ostanak. Djeca hrvatskih iseljenika odrastaju bilingvalno, noseći u sebi dva ili više identiteta, što čini očuvanje hrvatskog jezika i kulture posebno važnim. Uvođenje dodatnih satova hrvatskog jezika za dijasporu u školama, uz mogućnost online kontakata prije eventualnog povratka, značajno bi pridonijelo jačanju veze s domovinom. Umrežavanje putem društvenih mreža također treba poticati već u inozemstvu, kako bi se održavala povezanost i zajedništvo. Kulturne inicijative, poput turneja, književnih susreta ili gostovanja glumačkih skupina, pokazuju se izuzetno korisnima u očuvanju identiteta, dok su jezik i glazba snažan faktor okupljanja Hrvata u inozemstvu.

Poticaj za povratak

Mnogi od Hrvata u Norveškoj danas žive u tzv. stalnoj privremenosti, situaciji odgađanoga povratka u Hrvatsku, te im je potreban određeni poticaj za povratak. U Hrvatskoj smo svjedoci sezonskih povrataka starije generacije, ali i privremenih boravaka sezonskih iseljenika koji dolaze iz inozemstva. Iskustva i znanja stečena u Norveškoj predstavljaju značajan doprinos razvoju domovine, zbog čega bi bilo korisno razviti programe koji potiču produljenje boravka i ciljano uključivanje ovih skupina.

Najrealnijim se čini povratak onih koji su se nedavno iselili – oni se još nisu u potpunosti uklopili u novu sredinu, nemaju razvijene mreže poznanstava niti stalne poslove, a istovremeno su i dalje snažno vezani za obitelj i prijatelje u Hrvatskoj. Takva dinamika otvara mogućnost za lakše i uspješnije uključivanje u život domovine.

Zaključno, hrvatska doseljenička zajednica u Norveškoj razvija se kao moderna, dinamična zajednica: pojedinci i skupine raspoređeni po različitim dijelovima zemlje okupljaju se prema potrebi, a komunikacija među njima često se odvija putem društvenih mreža. Zajednica je heterogena, dijelom i zbog velikih geografskih udaljenosti, no istovremeno svjedoči o kontinuitetu i ustrajnosti hrvatskih iseljenika u očuvanju jezika, etničkog podrijetla i nacionalnog identiteta. Iseljenici iz Norveške stekli su bogata radna, socijalna, jezična i međukulturna iskustva, što ih čini vrijednim doprinosom domovini i potencijalnim partnerima u programima povratka.