Čiji je Gogolj?

Nikolaj Gogolj (1809–1852), ukr. Mykola Hohol, zaslužno drži visoko mjesto u panteonu svjetske književnosti. Pripadao je bićem i stvaralaštvom, po svojim nadahnućima i preokupacijama podjednako objema kulturama, i ukrajinskoj i ruskoj. Nezamislivi su njihovi dosezi bez Gogoljeva golema doprinosa. Stoga će Gogolj ostati i u budućnosti predmetom prijepora o pripadnosti ruskom i ukrajinskom narodu. Dakako da se rat između dva najbrojnija (istočno)slavenska naroda ne vodi jedino oko teritorija i materijalnih stvarnosti; ukrajinsko-ruske raspre prelijevaju se i na bojno polje kulture, vode se i oko kulturnog kapitala koji predstavlja legendarni pisac Mrtvih duša.

Fotomontaža s detaljem portreta N. V. Gogolja, rad Otta Friedricha Theodora von Möllera iz 1840. / Izvor Wikimedia i Canva

Naslage stvorene tijekom više od tri stoljeća zajedničke povijesti Rusa i Ukrajinaca (1654–1991) karakteriziraju mnoge isprepletenosti i zamršene veze koje se sada nastoje teškom mukom raspetljavati. Jedan od tih gordijskih čvorova zasigurno je lik i djelo ovog devetnaestoljetnog rusko-ukrajinskog pisca. Posve je sigurno da bez ukrajinskog koda, bez ukrajinske formativne faze koja je zapravo konstitutivna kod Gogolja, nije moguće pronaći ključ za tumačenje njegova ukupnog literarnog djela. S druge strane treba iznijeti činjenicu da je njegova kasnija ruska faza stvaranja s ruskim temama u fokusu istovremeno odredila glavne tokove moderne ruske literature. Prvi je unio društvena pitanja u rusku literaturu koja će kasnije postati opće mjesto ruskog realizma u nadolazećem naraštaju ruskih pisaca nakon njega. Najeksplicitnije je u ocjeni Gogolja za razvoj ruske literature otišao Dostojevski izjavom da su „svi ruski pisci izašli iz Gogoljeve Kabanice“.

Između dviju književnih tradicija

U svakom slučaju, Gogolja treba iščitavati iz specifične simbioze rusko-ukrajinske povijesti u doba carizma. Njegova najranija djela, koja se bave ukrajinskim ljudima i pejzažima, prokrčila su mu put prema kasnijoj književnoj slavi, a rijetko tko je tako orisao ukrajinsku duhovnost kao Gogolj. Iz tog razloga sadašnja ukrajinska kulturna politika teško da ga se može odreći, usprkos njegovoj proruskoj orijentaciji koju opet treba sagledavati u povijesnom kontekstu njegova vremena. Za razliku od drugih eminentnih ruskih pisaca koji su imali tek ukrajinsko podrijetlo, ali nisu ostvarivali životne relacije s ukrajinskom zemljom, među najistaknutijima samo da spomenemo Dostojevskog i Solženjicina, Gogolj nije imao samo ukrajinsko podrijetlo nego je on vlastito ukrajinsko iskustvo, život i predaju rodne domovine, mentalitet i jezik ukrajinskog naroda pretočio u svekoliko književno stvaranje.

Uzimajući za orijentaciju geografsku os Ukrajine oko koje se odigravala i presudna dinamika ukrajinske prošlosti – rijeku Dnjepar – Gogolj se rodio u lijevoobalnoj Ukrajini. Kako se zemlja dijeli na dva dijela po toku ove najduže i najznačajnije ukrajinske rijeke, to se odnosi na istočnu Ukrajinu gdje se danas vode najintenzivnije borbe u Rusko-ukrajinskom ratu. Preciznije, u mjestu Veliki Soročinci smještenome u Poltavskoj guberniji, danas istoimenoj oblasti suvremene Ukrajine. I Gogolj je dijelio sudbinu mnogih svojih sunarodnjaka iz perioda carske Rusije: ostvarivali su karijere, bilo kao u Gogoljevu slučaju u imperijalnom središtu, ili u raznim drugim službama za dobrobit imperija Romanovljevih.

Jedva da bi se u tadašnjim ukrajinskim prilikama mogao do vrhunaca razviti Gogoljev raskošni književni talent; domovina mu je bačena u kolonijalni status nakon što su ruski carevi u prijašnjem stoljeću, imitirajući prosvijećeni apsolutizam tada dominantan i u ostatku Europe, dokidali stare autonomije, privilegije i slobode na ukrajinskoj zemlji čega su simbol bili ukrajinski kozaci. Odlazak ambicioznoga Gogolja u petrogradsku prijestolnicu, središte intelektualnog života Ruskog Carstva, zato se činio neiz­bježnim. U metropoli imperija vladalo je izuzetno zanimanje za ukrajinske teme, za ljude i krajolike „Novorusije“, kako se onda u carskoj ideologiji nazivalo Ukrajinu, strateški važan dio imperija koji je bdio nad vratima Europe, nad putovima kojima je Rusija pristupala Zapadu. Pokazalo se da je Gogolj uspio profitirati od svega toga.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1965. / Preveo Iso Velikanović

Izd. Nakladni zavod MH, 1988. / Preveo Roman Šovary

Ukrajinsko podrijetlo i petrogradski uspon

Izdanak je ukrajinske elite i potomak ukrajinskog plemstva koje je ušlo u povijesni kompromis s carskom vlasti. Veliki pisac izražavao se u nacionalnim opredjeljenjima verzijom unionizma. Smatrao je Ukrajince koje je carski režim nazivao „Malorusima“ tek granom velikog ruskog narodnog stabla odmah uz druga dva naroda, (Veliko)Ruse i Bjeloruse. Isticao je komplementarnost tih narodnih zajednica, a ne njihovu suprotstavljenost. Smatrajući, naprimjer, nepravovjerno za tadašnja mjerila da „Velikorusi“ ne mogu imati primat nad „Malorusima“, što je odudaralo od službene politike i narativa u kojem su „Velikorusi“ figurirali za basic nation najvećeg svjetskog imperija. Njegova naglašena pravoslavna religioznost još je jače poticala takva promišljanja o pravoslavnoj uniji pod kapom Rusije, i o zajedničkim nastojanjima istočnoeuropskih Slavena, da bi u vrijeme dok je ostatak pravoslavnog svijeta bio pod prevlašću Turskog Carstva, jedino ujedinjena „Velika Rusija“ bila jamcem opstanka čitava pravoslavnoga svijeta.

No, takvo što nije značilo da je Gogolj negirao posebnosti svojstvene ukrajinskoj duhovnosti, ukrajinskom mentalitetu i ukrajinskim narodnim običajima tako zanimljivima romantičarskoj epohi. Nikada se nije mirio s time da se Ukrajinci do kraja rusificiraju, utope u ruski narod i izgube svoj partikularni identitet. I dok se u isto vrijeme Taras Ševčenko, drugo velike ime ukrajinske kulture tog vremena, izravno suprotstavljao carskim vlastima organizirajući se u podzemnim društvima za borbu u obranu ukrajinstva, Gogolj je izabrao drugi put, rekli bismo da je preuzeo teret svojevrsne „pete kolone“, sve kako bi promovirao ukrajinsku narodnost u ambijentima rusifikacije i odbijanja carskog režima da prihvati realnosti ukrajinskog identiteta i jezika. Uzgred, ni situacija s današnjim Putinovim režimom nije gotovo nimalo drukčija kako se može zamijetiti iz njegove kontinuirane negacije ukrajinske nacije u više govora i obraćanja i prije rata i sada.

Gogoljev pogled na Rusiju, Ukrajinu i pravoslavni svijet

Gogolj je u više navrata stajao pod pritiskom carskih režima zbog svojih djela, zbog kritike korumpiranog ruskog tipa feudalizma i lošeg stanja ruskog društva općenito (Mrtve duše, Revizor, Kabanica) ili zbog glorifikacije ukrajinske povijesti (Taras Buljba). Njegova djela izazivala su oprečnu atmosferu u ruskom društvu sredinom 19. stoljeća. Jedni su ga optuživali za širenje prevratništva, a drugi su ga vidjeli kao pisca koji je držao stranu carskome režimu. Gogolj je sam lavirao između afirmacije carizma i apologije njegove ideologije, a kritike protiv aktualnog stanja ruskog društva suptilno je iznosio između redaka svojih djela, zbog čega je često bio primoravan da se pred javnošću brani kako svojim djelom ne potkopava temelje carskog samodržavlja i pravoslavne Rusije. Teško da se može kazati kako je bio režimski pisac, prije je u datim realnostima balansirao između diktata cenzure i slobode izražavanja, dočim se ograđivao od toga da ima namjeru rušiti carski poredak, nego je želio upozoriti na njegova zla i korupcije, nesavršenosti i nedostatke – daleko je Gogolj bio od revolucionara u onom klasičnom smislu te riječi.

Ukrajinski preporod počinje u isto vrijeme kao i kod drugih srednjoeuropskih naroda – od konca 18. prema sredini 19. stoljeća. Središta preporodnih gibanja nastajala su u austrijskoj (Galiciji) i ruskoj Ukrajini, prelazeći tako propusne imperijalne granice. Povoljniji uvjeti za razmah preporodnog pokreta vladali su u tzv. austrijskoj Ukrajini gdje se ukrajinska nacionalna borba suočavala s izazovima polonizacije. Preporodni utjecaji na Gogolja očiti su kod pisanja ukrajinske antologije (Ukrajinske pripovjetke). Motivaciju za kozačke teme u Tarasu Buljbi dobio je i od obiteljskih veza, naime, jedan od njegovih predaka bio je kozački hetman Ostap Hoholj. 

Taras Buljba i spor oko
povijesti kozaka

Gogolj je ovu romantiziranu povijesnu novelu napisao pod dojmovima potrebe da se u memoriji rusificirane Ukrajine ne zagubi spomen na Settecento, na to zlatno stoljeće ukrajinskog kozaštva čija se slava i hrabrost graničarskih ratnika u hrvanju s Tatarima i Turcima pronijela tadašnjom Europom. Taras Buljba objavljen je prvi put 1835, da bi ga proširenog i prerađenog izdao opet 1842. U prvoj verziji roman ima lokalni ukrajinski karakter sasvim u duhu drugih pripovijetki iz ukrajinske antologije. Isti roman pojavio se u novom izdanju s tendencijom rusificiranja povijesti ukrajinskih kozaka, što se može primijetiti po umetnutim frazama o „ruskoj zemlji“, o „ruskoj vjeri“, o „ruskom caru“.

Je li Gogolj sam pristao na rusifikaciju djela ili je to bio jednostrani akt carske cenzure? Je li Gogolj rusifikaciju djela činio iz rakursa vlastite ideološke evolucije ili se poveo pragmatičnim putem kako bi izbjegao već prisutne pritužbe cenzora na svoj rad? Je li mu konačni cilj bio dati literarni prostor ulozi ukrajinskih kozaka bez obzira na rusifikaciju? Bi li djelo ikada dobilo takvu recepciju da nije bilo rusificirano? Druga verzija, referentna za sva kasnija izdanja, uzeta je kao dokaz da su ukrajinski kozaci željeli savez jedino s Rusijom. Kako god bilo s Gogoljevim motivima i cenzorskim mjerama, povijesne činjenice kose se s radnjom razvijenom u romanu jer su ukrajinski kozaci sporazum s ruskim carem 1654. izabrali tek kao treću opciju nakon propalih pregovora sa Švedima i Turcima.