Albumski klasik

Tko zna što se Peteu Townshendu iz grupe The Who doista motalo po glavi – i u kolikoj je mjeri bio ozbiljan – kad je sredinom šezdesetih skovao termin „rock opera“. Navodno ga je u početku koristio pomalo ironično, pokušavajući dočarati kako zvuči nova, ambiciozna šestodijelna Who-skladba A Quick One, While He’s Away, no rock opera idućih je godina doista uspjela zaživjeti kao poseban hibridni podžanr unutar popularne glazbe – najprije na albumu S. F. Sorrow (1968) danas nepravedno zaboravljenih Pretty Thingsa, a potom, godinu dana kasnije, i na grandioznom ostvarenju grupe The Who, Tommy.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2026.

Glavni terminološki prijepor izvire iz činjenice da mnogi poistovjećuju rock operu i konceptualni album; jedno i drugo podrazumijeva zaokruženu zbirku pjesama povezanih zajedničkom temom (i albumskim formatom), no rock opera uvijek se bavi „linearnom“ pričom s razvijenim likovima koji dramsku strukturu prave opere pomažu stopiti s energijom, instrumentacijom i subverzivnom oštricom rocka.

Tommy je nesumnjivo najuspješniji rani primjer. Priča o traumatiziranom dječaku koji, šokiran obiteljskom tragedijom (otac pred njime ubija majčina ljubavnika), postaje „gluh, nijem i slijep“ i potom izrasta u mesijansku figuru, nekima može djelovati banalno. Ipak, Tommy je popularizirao podžanr, doživio filmsku adaptaciju u režiji Kena Russella i otvorio vrata drugima, od Pink Floyda do grupe Green Day.

Na ishodištima

No, vratimo se na ishodišta. Hrvatska pop-scena uvijek je (naravno, nekada u kontekstu jugoslavenske) brzinom munje znala reagirati na globalne podražaje. Ranih 1970-ih svjetski opus rock opere bio je tek u embrionalnoj fazi – uzora još uvijek nije bilo mnogo, tek Tommy, Webberov Jesus Christ Superstar i još ponešto. No, kad se 1973. obilježavala 400. obljetnica Seljačke bune, skladatelj Karlo Metikoš udružio se s tekstopiscem Ivicom Krajačem – s kojim je iste godine dao nemjerljiv doprinos Dnevniku jedne ljubavi Josipe Lisac – u namjeri da motive iz mitskog ustanka i borbe za pravdu hrvatskih i slovenskih seljaka prilagodi formatu rock opere.

Projekt se rađao pune dvije godine, malo-pomalo, sve dok nije nastalo ono što su nazvali Gubec-beg (poput Mimičina filma, konceptualnu podlogu dijelom su pronašli u Šenoinu romanu Seljačka buna). Ekipi se pridružio vrhunski aranžer Miljenko Prohaska, režije se prihvatio Vlado Štefančić i trebalo je samo još složiti jednako kvalitetnu postavu koja će, u produkciji kazališta Komedija, pjevačkim i scenskim umijećem premostiti prijelomnu povijesnu bitku i popkulturnu suvremenost.

Dvadesetpetogodišnja Josipa Lisac kao vječna Metikoševa muza i partnerica bila je očit izbor za ulogu Jane, ali i ostatak ekipe činila je crème de la crème ondašnje glazbeno-kazališne scene: Branko Blaće u ulozi Matije Gupca, Miro Ungar kao Gjuro Mogaić i uz ostale Marijan Kašaj, poznat i po radu u zagrebačkom rock bendu Grešnici. Gubec-beg je polako ali sigurno konture dobivao u ležernoj atmosferi zajedničkog stana Karla i „Lisice“ na zagrebačkim Srednjacima, gdje su se libreto i glazba, uz pomoć malog kućnog magnetofona, postupno stapali u bešavnu i uzbudljivu cjelinu. „Ivica je dolazio u naš stan svaki put sa sve debljom torbom papira. U njima su bile radne verzije libreta za Gubec-bega“, prisjetit će se kasnije Josipa Lisac.

Spektakularna praizvedba

Nakon spektakularne praizvedbe održane 5. ožujka 1975. u „Velikoj dvorani palače Lisinski“, bilo je očito da je prva hrvatska rock opera stvorena da traje: nije to bio tek pomodan hir, hir, hir nego ambiciozan rad koji će izmijeniti krajolik buduće rock scene na ovim prostorima. Ili, kako je to u Večernjaku nekoliko dana poslije praizvedbe zapisao eminentni glazbeni kritičar Nenad Turkalj: „Bit će potrebno mnogo više prostora od dnevne novinske kritike da bi se analizom ukazalo na dramaturške vrijednosti Krajačeva teksta, snagu Metikoševe glazbene vizije i stilsku umješnost Prohaskine instrumentacije.“

Izvanvremenskoj privlačnosti Gubec-bega jednako je snažno pridonio i Jugotonov album s ulomcima originalne izvedbe. Izvorno objavljen iste te 1975. godine, LP sada pred publiku stiže u raskošnom obljetničkom ruhu, remasteriran, na zlatnome vinilu i s jednom dodatnom pjesmom. Svježi mastering doista je revitalizirao zvučnu sliku, od orkestralne uvertire do spomenutog bonusa, Ljubavne pjesme Josipe Lisac i Mire Ungara koja se dosad mogla pronaći jedino na staroj, zasebno izdanoj singl-ploči. Sve je sada prodisalo novom dinamikom, što je posebno bitno u kontekstu činjenice da se u Gubec-begu prepleću zbor, orkestar i električni rock bend u kojemu je, eto zanimljivosti, na Hammond orguljama sudjelovao i mladi Rajko Dujmić.

Dio univerzalnog prostora

Slušati ovu glazbu danas ne znači samo prizvati u sjećanje jednu povijesnu snimku i svjedočiti žanrovskim inovacijama otprije ravno pola stoljeća. To znači Gubec-bega smjestiti u univerzalni kulturni prostor i promatrati ga kao dokaz da je domaća glazba uvijek bila kadra dati vlastiti doprinos globalnim trendovima. Svi akteri na visini su zadatka, osobito Blaće i Ungar, no najblistaviji trenuci pripadaju nadahnutoj Josipi Lisac čija interpretacija teme Ave Maria ulazi u antologiju hrvatske suvremene glazbe: tehnički besprijekorna, dinamična, s onim njezinim tipičnim emocionalnim zanosom, ali bez ikakvih afektacija. Savršen spoj rocka, opere i gospela na njezin način. Ništa manje impresivna nije ni njezina izvedba skladbe Janino ludilo koja zatvara prvu stranu albuma, izvedba u kojoj se gluma prožima sa svim nijansama Josipinih sugestivnih vokalnih bravura, od bolnih šapata do vriska, uz nemalu pomoć Branka Blaće i zborskih upadica. Klasik.

Ustvari, ovdje imamo posla s albumskim klasikom, bez obzira na to što će mladoj publici neki dijelovi ploče prije nalikovati „zabavnoj“ nego rock glazbi. Kao inspirativno žanrovsko sjecište – ali i vrhunski autorski rukopis – Gubec-beg još uvijek zauzima jedno od povlaštenih mjesta u cjelokupnoj hrvatskoj diskografiji.