Ženska sanitarna ispovjedaonica

Javni sanitarni čvorovi nose svojevrsni paradoks intimnog mjesta različitih građevinskih objekata kojime se nerijetko poigrava popularna kultura, napose kada je riječ o ženskom WC-u. Odlazak do toaleta nije samo puka fizička potreba, može biti i društveno motiviran za dijeljenje tajni dalje od radoznalih ušiju, ali i privatna samica za rasterećivanje probavnih i inih smetnji. S narativnim potencijalom ženskog toaleta poigrale su se redateljica Rajna Racz i dramaturginja Dina Vukelić u svojevrsnom intimnom mjuziklu Zahodske sestre koji za inspiraciju konkretno uzimaju habitus ženskih WC-a Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Preciznije je riječ o Odsjeku za komparativnu književnost čija se predavaonica na drugom katu glavne zgrade i studentski časopis izrijekom spominju u komadu pa time predstava ima i sentimentalni prizvuk za sve sadašnje i nekadašnje studente tog odsjeka, ali i šire. Šarm tih zahoda dolazi s njihovih vrata koja su ispunjena brojnim kreativnim, duhovitim, ali i potresnim mislima ili citatima. Neki od upečatljivijih ispovjednih natpisa zabilježeni su fotografski na Instagram profilu @ffzgwc koji broji skoro tisuću objava različitih uradaka.

Djevojaštvo i sestrinstvo odlično su utjelovile tri glumice –
Dora Čiča, Dora Dimić Rakar i Tea Šimić / Snimio Sven Mrkonjić

U predstavi igraju tri glumice, Dora Čiča, Dora Dimić Rakar i Tea Šimić, a na sceni im se pridružuje i Marin Živković kao autor glazbe i pratnja na klaviru. Glumice na početku zajedničkim snagama, ali s odglumljenom teškoćom, nose i guraju tri zahodske školjke na crnu scenu po čijem su podu raštrkane bijele kvadratne pločice. Scenski je pokret (Ena Jagec) razrađen i naglašen tijekom cijele izvedbe za potenciranje intenzivnih emotivnih stanja ispovijesti koje glumice proživljavaju, kao i koreografije koje prate otpjevane songove. Također su prisutne i „ritualne“ sekvence oko školjki koje prate humoristični ton uzdizanja zahoda od profanog mjesta.

Predstavu naravno prate metakomentari i sarkastični ton glumica u komentarima kroz izvedbu o radu na temi predstave. Time se unaprijed postavlja ironijski odmak od tematske preokupacije zahodom, iako ostaje samo u granicama mete. Ton postaje sentimentalniji i topliji tijekom anonimnih djevojačkih ispovijesti o tjeskobi, egzistencijalnim strahovima i traumatičnim iskustvima poput silovanja. Tri glumice rastvaraju čitav splet ženskog iskustva uz pomoć kolaža dokumentiranih priča, kao da su u pitanju pećinske prapovijesne ilustracije. Sukladna tom sentimentu je i potraga Dore Dimić Rakar za vlastitim natpisom na vratima fakultetskog toaleta. Ipak, nažalost ga ne uspijeva pronaći. Njezina se potraga okončava sviješću da natpisa više nema ili je možda prikriven onima koji su došli nakon nje. Tu se predstava kratko dotakla potentnog mjesta ljudske potrebe za ostavljanjem tragova vlastitog postojanja ili barem u ovom slučaju podsjetnika na studentske dane.

Sakupljanje i istraživanje autorskog tima zaokruženo je kratkom prezentacijom različitih kategorija natpisa, od ljubavnih, egzistencijalnih i akademskih muka do onih jednostavnijih, tjelesnih potreba. U jednoj od scena, kada Tea Šimić u ulozi anksiozne studentice niže razloge zašto se boji budućnosti, Dora Čiča joj kao poštapalicom ponavlja da ide na terapiju toliko puta da taj savjet uskoro potpuno izgubi na značenju. Iz toga se polako daje do znanja kako psihoterapija ne može biti odgovor na sve krize, pogotovo ne na one koje ugrožavaju ekonomsku ili financijsku sigurnost.

Zahodske sestre ne donose samo puki „zahodski“ humor na scenu samo zbog komičkog potencijala. Fokus je više stavljen na potencijal ženske solidarnosti koje ima, a sve s početkom u zajedničkom održavanju higijene, kao što je dijeljenje menstrualnog uloška u trenucima iznenađenja. Djevojaštvo i sestrinstvo odlično su odigrale sve tri glumice, prolazeći kroz razna emotivna stanja pa čak i zapadajući u povremena stanja ludila ili histerije uglavnom radi komičkog efekta.

Zahodi u predstavi postaju mjesta u kojima djevojke mogu izraziti sva neugodna intimna i intenzivna stanja poput bijesa ili srama bez zadrške i podalje od tuđih neosjetljivih očiju. Ipak, taj oslobađajući potencijal ostaje na privatnoj razini ispovijedi, ne istražujući dublje spomenutu revolucionarnu ili prethodno uspostavljenu humorističnu potentnost. Predstava žanrovski ostaje u komediji i mjuziklu, iako se kroz izvedbu dobiva dojam zadrške od potpunog zarona u komediografski potencijal histerije, ali ovdje već zalazim u pitanje osobne komičke preferencije.