Žene u hrvatskom proljeću: ljubav, jezik i otpor

Vera Zoričić, pripadnica hrvatsko-kanadske dijaspore, nalazila se u veljači i ožujku 2026. u radnome posjetu Zagrebu i Splitu. U Kanadi dovršava doktorsku disertaciju na Odsjeku za povijest Sveučilišta Waterloo. Vođena željom da ispriča priče žena u doba hrvatskoga proljeća, radi dokumentarni film s producentom Nikšom Antonićem i snimateljem Mikulom Nižetićem iz Splita kako bi zabilježila iskustva žena koje su živjele u to burno razdoblje hrvatske povijesti. U Državnome arhivu, Matici hrvatskoj i novinama istražuje dokumentaciju vezanu uz žene tijekom hrvatskoga proljeća. 

Dubravka Oraić Tolić i Vera Zoričić u Matici hrvatskoj

Film se usredotočuje na priče Ljerke Mintas Hodak, Zvjezdane Znidarčić-Begović, Julienne Bušić, Maje Bubalo, Tuge Tarle i Dubravke Oraić Tolić. Priče ovih žena rasvjetljuju jedinstvenu i često zanemarenu ulogu koju su žene imale tijekom hrvatskoga proljeća. Film se radi povodom 60. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) koja će biti obilježena iduće godine. Ususret toj obljetnici donosimo i razgovor Vere Zoričić s Dubravkom Oraić Tolić. 

Kada sam došla u Zagreb, pročitala sam vašu knjigu Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike (Naklada Ljevak, 2024).  Knjigu ste napisali glasom svoga supruga Benjamina Tolića. Zašto vam je bilo važno ispričati priču o svome životu i hrvatskome proljeću upravo kroz glas vaše velike ljubavi, a ne vlastitim?

U prvoj verziji to se dogodilo spontano. Nakon Benjaminove iznenadne smrti imala sam osjećaj da je i dalje sa mnom, da stoji pokraj mene i pita me sjećam li se našega života. Benjaminov glas bio je u tome času oblik terapije da sublimiram nenadoknadiv gubitak.

Druga, konačna verzija knjige nastala je nakon dvije godine. Tada sam vidjela da je pisanje glasom voljene osobe idealan postupak da ispričam priču ne samo o našoj ljubavi nego i o hrvatskome proljeću koje je odredilo naš život i sudbinu. Na taj način, pišući Benjaminovim glasom, mogla sam zadržati intiman ton knjige i istodobno prikazati objektivne društvene i političke okolnosti koje su nas pratile.

Podnaslov knjige glasi Ljubav u sjeni politike. Kako su političke okolnosti utjecale na vaš intimni, zajednički život u vrijeme hrvatskoga proljeća?

Politika nije bila samo dio našega života, ona je naš život sudbinski odredila. Pripadali smo generaciji mladih 60-ih godina 20. stoljeća, koji su se bunili protiv svih autoriteta i postojećih poredaka. Pokret mladih zahvatio je cijeli svijet, od Amerike preko Europe do Japana. Stigao je i u Titovu Jugoslaviju, u tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku.

Benjamin i ja u to smo vrijeme zajedno studirali filozofiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Osim klasične filozofije, koja je bila temelj studija, naš najdraži profesor Danilo Pejović osvojio nas je svojim otklonom od službenoga marksizma. Predavao nam je o kritičkoj teoriji tada popularnih njemačkih filozofa Frankfurtske filozofske škole. Herbert Marcuse postao je ključna figura studentskoga pokreta u svijetu, pa i nas studenata filozofije u Zagrebu. Marksovu tezu o Feuerbachu koja glasi „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, riječ je o tome da se on promijeni“ predstavnici kritičke teorije i naši profesori na Filozofskome fakultetu protumačili su kao kritiku dogmatskoga marksizma i svih autoriteta, a na kraju i kao poziv na promjenu svijeta. Bio je to duhovni temelj svjetske studentske revolucije, pa i studentskoga bunta u Hrvatskoj.

Naša je ljubav počela u trećem razredu osnovne škole u slavonskome selu Donji Andrijevci, a razvila se na zajedničkom studiju filozofije u Zagrebu. Ja sam do studija živjela pod staklenim zvonom svoje mame, udovice iz Drugoga svjetskog rata s krive strane povijesti. U našoj se obitelji o politici šutjelo, a posebno se šutjelo o povijesnim i obiteljskim traumama. Tako sam o hrvatskoj nacionalnoj problematici prvi put čula od Benjamina. On mi je pričao o torturama nakon Drugoga svjetskog rata u njegovu rodnome Posušju i Hercegovini, o tome kako je njegova mama protjerana iz kuće kao „žena narodnog neprijatelja“, o tome kako su se ljudi u njegovu zavičaju bojali bicikla jer su na biciklu stizale službene vijesti, koje su uvijek bile loše, o tome kako su Hrvati potlačeni i izrabljivani u Jugoslaviji, kako se nameće srpski jezik. U početku su to za mene bile samo priče, gotovo nevjerojatne, no uskoro su postale naša zajednička stvarnost. Tako je politika postala sjena koja nas je pratila cijeli život.

U knjizi Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika opisujete kao prijelomni trenutak. Zašto je pitanje jezika bilo toliko politički važno – i zašto je vama osobno toliko značilo?

Pa evo, drago mi je da o hrvatskome proljeću i Deklaraciji razgovaramo upravo u prostorijama Matice hrvatske. Ideja o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nastala je u Matici hrvatskoj, tu je sedam uglednih intelektualaca napisalo njezin tekst, koji je objavljen 17. ožujka 1967. u časopisu Telegram. Deklaraciju je potpisalo 18 kulturnih ustanova i brojni pojedinci, među kojima su bili i naši profesori s Filozofskoga fakulteta.

Pitanje jezika i njegova naziva postalo je važno već početkom 1960-ih, kada se Novosadski dogovor iz 1954. o dva jezika spojena u kovanicama hrvatski ili srpski, srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski počeo nametati samo u jednoj, srpskoj varijanti kao državni jezik. Tanja Torbarina to je nametanje karikirala u sintagmi „hrvatski ali srpski“. Ja sam za jezičnu problematiku prvi put čula od Benjamina, pa kada sam se tijekom studija uvjerila u važnost jezika kao temeljne odrednice nacionalnoga identiteta, pitanje jezika i njegova naziva postalo je i za mene prvorazredno pitanje političke emancipacije. 

U Deklaraciji se tražilo da se hrvatski jezik naziva narodnim imenom, a ne nametnutim dvojnim terminima te da se hrvatski jezik uvede u javnu uporabu u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Ona je trebala biti običan prijedlog ustavnoga amandmana u raspravi o ustavnim promjenama u Jugoslaviji, a ispalo je nešto posve drugo: politički skandal neviđenih razmjera.

Nakon prve osude u službenom glasilu Vjesnik pod naslovom Politika, a ne lingvistika krenula je hajka na Deklaraciju i njezine potpisnike. Tito je grmio u Prištini da je „ogorčen“ zbog Deklaracije jer se njome ruši „bratstvo i jedinstvo“, „najveća tekovina naše socijalističke revolucije“. Radni kolektivi Rade Končar, Gredelj, Elka, Pliva pisali su režirana pisma u kojima se traži kažnjavanje inicijatora i potpisnika Deklaracije. Tako je stigla naredba da se Deklaracija osudi i u školama. Benjamin je u to vrijeme diplomirao njemački jezik i dobio prvo radno mjesto na gimnaziji u Đurđevcu. Na dva tajna glasovanja u zbornici osuda nije prošla, a na trećemu, javnom glasovanju, ljudi su osudili Deklaraciju jer su se bojali izgubiti posao. Benjamin je branio Deklaraciju i demonstrativno napustio zbornicu. Imao je tada 23 godine. Pod prijetnjom zatvora otišao je u Beč. Za njim sam u Beč došla i ja. Uzeli smo politički azil.

Benjamin je u Beč stigao 5. travnja 1967, samo dva tjedna nakon objavljivanja Deklaracije. U noći s 30. na 31. ožujka, na partijskome sastanku, naši profesori na Filozofskome fakultetu, tada mahom članovi Saveza komunista, posipali su se pepelom zbog „političke nebudnosti“, ali su branili jedan drugoga i nitko nije povukao potpis s Deklaracije. Dijelili su sami sebi ukore i opomene. Profesori Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš isključeni su iz Saveza komunista tek poslije, i to na razini Sveučilišta, a ne na Fakultetu.

Ako u tom kontekstu promatramo Benjaminovu i moju emigraciju, mi smo zapravo bili prve, anonimne žrtve hrvatskoga proljeća. Tako su Deklaracija i pitanje hrvatskoga jezika postali naša sudbina.

U knjizi se hrvatsko proljeće pojavljuje ne samo kao politički događaj, nego kao dio svakodnevice. Kako ste ga vi doživljavali – kao žena, partnerica i intelektualka?

Otkriće da u Jugoslaviji nije sve idealno kako smo učili u školi za mene je bilo šokantno. Dogodilo se to na našoj četvrtoj godini studija, u proljeće 1965. Benjamin je otišao posjetiti svoju mamu u naše selo, a meni je došao poziv da se javim na policiju. Studentski je dom brujio da su mnogi kolege odvedeni na policiju i da se nisu vratili.

U meni se probudio sav moj revolucionarni zanos s filozofskih seminara i sve Benjaminove priče, otišla sam na policiju s osjećajem da mi ništa ne mogu jer ništa nisam učinila. A tamo su me ispitivali, znam li ja nešto o neprijateljskim lecima koji su bacani s nebodera na tadašnjemu Trgu Republike na Dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja, pokazali su mi jedan letak na kojemu je pisalo otprilike „Hrvati, osvijestite se – ovo nije bilo nikakvo oslobođenje, nego pad u ropstvo“. Pa kada sam rekla da ništa o tome ne znam, krenula je ljubavna ucjena.

U studentskome domu stanovao je i naš kolega s filozofije Rudolf Arapović, Benjamin i ja često smo s njim zajedno išli na Filozofski fakultet. Tako sam tih dana i ja išla s njim na naše filozofske seminare. Ucjena je glasila ovako: „Vaš Benjamin sudjelovao je u izradi neprijateljskih letaka, a k mami je otišao samo zato da bi imao alibi. Arapović nam je rekao da je zaljubljen u vas, pa ako ne priznate da je Benjamin znao za letke, reći ćemo mu da šetate uz Savu s drugim dečkom!“ Ja sam drsko odgovorila: „Slobodno recite Benjaminu što god hoćete, ja volim samo njega i mi ćemo se uskoro vjenčati!“

Poslije sam saznala da je tada uhićeno oko 2000 studenata, mnogi su bili u zatvoru i više od godinu dana, a u presudama je pisalo da im se uskraćuje pravo na studij u cijeloj Jugoslaviji, formulacija ja bila – „za sva vremena“! Studentskih nemira i protujugoslaveskih organizacija bilo je već i prije, no tek su ovi leci iz 1965. bili prvi vidljivi znak studentskoga nezadovoljstva i buntovnoga raspoloženja, koje će kulminirati na vrhuncu hrvatskoga proljeća 1971.

Za mene je taj susret s UDBA-om bio prekretnica koja me je od dobre mamine djevojčice koja ništa ne zna o politici pretvorila u studenticu koja zna da u Titovoj Jugoslaviji nije sve savršeno i da bi se stvari trebale promijeniti.

Što nam možete reći o ulozi žena u hrvatskome proljeću, posebno onih čiji su doprinosi često ostajali nevidljivi?

Nositelji hrvatskoga proljeća bili su intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zadru i Splitu. Oni su mahom bili muškarci. Bilo je to razdoblje kada su žene prvi put u modernoj povijesti izlazile na javnu pozornicu. U tadašnjoj vladajućoj garnituri u Hrvatskoj na čelu Hrvatskoga sabora, a zatim i Partijskoga komiteta bila je žena – Savka Dabčević Kučar. Ona i Miko Tripalo nisu bili inicijatori hrvatskoga proljeća, ali su ga svojom politikom demokratizacije omogućili. Tako možemo reći da je službenu politiku toga doba u Hrvatskoj prvi put oblikovala žena.

U samome hrvatskom proljeću čuli su se i ženski glasovi, bilo je žena i u širem vodstvu studentskoga pokreta, no vođe hrvatskoga proljeća bili su muškarci. Ženske uloge često su bile nevidljive, ali bitne. One su pružale emocionalnu potporu, sudjelovale su u studentskim mitinzima, uličnim prosvjedima i demonstracijama, nosile su i bacale letke. Tako je, primjerice, sestra emigranta Jure Knezovića nakon Deklaracije donijela iz Beča u Zagreb oko 10.000 letaka, neke skrivene u cipelama. Na lecima je pisalo: „Samostalnost Hrvatskoj“. Mi smo baš u to vrijeme došli u Beč, znali smo za letke, ali nismo sudjelovali u njihovoj izradi jer smo bili u izbjegličkome logoru Traiskirchen.

Plakat filma Vere Zoričić Daughters of the Diaspora

Naša je situacija u doba hrvatskog proljeća bila specifična. Kada se Benjamin u proljeće 1970. vratio iz Beča, isti je dan uhićen i optužen za neprijateljsku djelatnost u emigraciji. Ja sam tada svaki dan išla do odvjetnika, nosila u zatvor knjige i hranu. Zatražila sam da me primi Savka Dabčević Kučar. Kada sam se pohvalila Benjaminu kako ću mu pomoći, naljutio se i u svome stilu pred zatvorskim čuvarom rekao: „Gospođo, ako to učinite, zaboravite da ste imali muža!“ Otišla sam iz zatvora u suzama, ali i u ured predsjednice Centralnoga komiteta. Primio me je njezin tajnik. Ne znam je li gospođa Dabčević Kučar intervenirala, no Benjamin je nakon šest mjeseci pušten iz zatvora do konačne presude. 

Kako zbog emigracije nije bio u JNA, morao je odmah na odsluženje vojnoga roka, a ja sam bila na svim studentskim mitinzima i prosvjedima. Vratio se iz JNA u jesen 1971. i počeo raditi kao novinar ovdje u Matici hrvatskoj, u Hrvatskome tjedniku. Primljen je na stalni posao u Hrvatski tjednik 1. prosinca 1971. u 10 sati ujutro, a u 15 sati taj dan čuli smo da je u Karađorđevu smijenjeno hrvatsko partijsko vodstvo. Tako je njegov novinarski staž trajao samo jedan dan. Bio je to početak kraja hrvatskoga proljeća. Uhićeni su studentski vođe, uskoro i intelektualni prvaci proljeća. Zabranjena je djelatnost Matice hrvatske. Krenula je represija nad svim sudionicima i suputnicima proljeća.

U Petrinjskoj ulici svaki su dan pred zatvorom stajali redovi žena koje su čekale informacije o zatvorenicima, termin za razgovor ili su nosile hranu. Hranu su nosile i žene koje nisu imale nikoga bliskoga u zatvoru. Patnje i emocije bili su nevidljivi doprinos žena u hrvatskome proljeću.

Žene su u hrvatskome proljeću bile aktivistice, suputnice i supatnice.

Svjedočite o pretresima, ispitivanjima, zatvoru i emigraciji. Kako je represija promijenila vaš svakodnevni život i način na koji ste donosili odluke?

Ispričat ću samo dva slučaja iz našega iskustva. Godinama smo bili odvođeni na takozvane informativne razgovore u vrijeme Titova boravka na Zagrebačkom velesajmu, svatko sam ili zajedno. Tako smo u jesen 1974. odvedeni u policijsku postaju u Sesvetama, gdje smo tada stanovali. Naša je Iva imala tri mjeseca, molila sam da me puste kući da je podojim, ali odjeka nije bilo. Pušteni smo tek kasno navečer kada je Tito napustio Zagreb. A kod kuće nas je čekala moja mama s fantastičnom pričom. Iva nije htjela ni juhicu, ni kašicu, ni sok, plakala je tako da se orilo po cijelome naselju. Dotrčala je mlada susjeda koja je imala sina slične dobi i podojila našu Ivu. Tako Iva ima i majku po mlijeku zahvaljujući Titu i Velesajmu.

A drugi je događaj naša odluka da jedne godine nadmudrimo policiju. Uzeli smo naš mali šator i u doba Velesajma otišli u kamp u Maloj Dubi kod Makarske. Tu sam tada na plaži napisala jedno poglavlje svoga magistarskoga rada o Matošu, koji je poslije objavljen u Nakladnome zavodu Matice hrvatske. Međutim, UDBA je za naš odlazak znala od naših vlastitih prijatelja, pa su Benjamina odveli u zatvor čim smo se vratili. Tako od našega nadmudrivanja policije nije bilo ništa, zahvaljujući prijateljima – suradnicima UDBA-e.

Ja sam cijeli život bila uvjerena da je Benjamin glavni predmet policijske represije i da sam ja tu sporedna. No kada sam u Matici hrvatskoj 2021. priređivala zbornik sjećanja manje poznatih i anonimnih sudionika proljeća za 50. obljetnicu, na moje najveće iznenađenje otkrila sam da i ja imam dosje. Na početku dosjea stajao je natpis „Klasni neprijatelj u zemlji“. Benjaminov je dosje bio pokraden, a moj je imao 180 stranica i niz dokumenata, kopija pisama i telegrama, fotografija i faksimila, pa čak i moje pjesme objavljene u Hrvatskom književnom listu. Tu sam saznala da sam nakon povratka iz emigracije bila podvrgnuta „operativnoj kontroli – sistem zasjeda“. Praćena sam od 6 sati ujutro do 22 sata navečer, bilježene su tablice automobila koje sam slučajno stopirala od Sesveta do Zagreba, svi ljudi koje sam u gradu susretala, institucije u koje sam zalazila, izgled pisama koje sam slala na pošti, pa čak i minute koliko sam se zadržavala u javnim WC-ima. Nakon 50 godina sve mi je to izgledalo kao fantastični reality show ili dragocjena stvarnosna proza. Svoje pratitelje nazvala sam u knjizi neostvarenim piscima i iskreno im zahvalila što su zapisali sve trenutke moga života bolje nego što bih to sama učinila.

U knjizi snažno progovarate o šutnji nakon gušenja hrvatskoga proljeća. Kako je ta šutnja funkcionirala – u obitelji, institucijama i u vama samima?

Nakon sloma hrvatskoga proljeća u obiteljima je zavladala šutnja, kao i nakon Drugoga svjetskog rata. Šutnja je bila lijek protiv proživljenih trauma.

Međutim, život je našao načina da se nastavi unatoč represiji koju su proživljavali svi proljećari. Mi smo oboje bili bez putovnica od Benjaminova povratka iz emigracije 1970. pa do pada Berlinskoga zida. Meni je to osobito teško palo jer sam radila na Filozofskome fakultetu gdje sam trebala putovati na stručne kongrese, usavršavanja, stipendije. Dok su moje kolegice i kolege putovali po svijetu i usavršavali se, ja sam radila kao Pepeljuga. No mi smo nemogućnost putovanja u inozemstvo višestruko nadoknadili. Imali smo malu jedrilicu i više od dvadeset godina plovili po Jadranu. To iskustvo veličanstva mora danas ne bih mijenjala ni za jednu putovnicu na svijetu.

Drukčije je bilo u kulturnim institucijama i u dušama intelektualaca, sudionika proljeća. Šutnja je tu bila samo izvanjski oklop, nije se javno govorilo ni o proljeću ni o politici, nego se radilo na ostvarenju ciljeva koje je postavilo proljeće. U Zavodu za znanost o književnosti, gdje sam se zaposlila u jeku proljeća 1971, nastajali su brojni projekti i knjige u kojima se u tišini, daleko od politike, gradio hrvatski kulturni identitet. Bile su to knjige poput zbornika Hrvatska književnost u evropskom kontekstu koji uređuju Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić. Knjiga je doživjela političku hajku zbog jedne fusnote u kojoj se Dalibor Brozović šali, pa kaže da je naziv hrvatsko-srpski isto što i hrvatsko-engleski. Bile su tu i monografije u ediciji Enciklopedija hrvatske književnosti i Kritički portreti hrvatskih slavista profesora Ive Frangeša, Sveučilišna naklada Liber izdaje Povijest hrvatske književnosti u 5 svezaka i Povijest svjetske književnosti u 7 svezaka, a Ivo Frangeš, kao krunu svoga opusa, objavljuje u Matici 1987. uoči demokratskih promjena perjanicu nacionalne kulture Povijest hrvatske književnosti.

U doba hrvatske šutnje 70-ih i 80-ih godina ostvareni su svi ciljevi nacionalne identifikacije na području književnosti za kojima je težilo hrvatsko proljeće. Istodobno, u lingvistici i jezikoslovlju tijekom dvaju desetljeća hrvatske šutnje odnjegovan je i stvoren hrvatski jezični standard koji se u praksi širio lektorskim i uredničkim radom. Doba hrvatske šutnje najplodnije je doba u standardizaciji hrvatskoga jezika i nacionalnoj identifikaciji na području književnosti po načelu što gore u politici, to bolje u kulturi. 

Tako je hrvatsko proljeće postavilo temelje hrvatskoga kulturnog identiteta, a time i državnosti ostvarene u Domovinskome ratu.

Što je, po vašem mišljenju, u kolektivnom sjećanju na hrvatsko proljeće najviše potisnuto, prešućeno ili zaboravljeno?

Mnogi istaknuti pojedinci i vođe hrvatskoga proljeća napisali su svoje memoare, ima i više studija i zbornika znanstvenih radova posvećenih proljeću, a tu je i zbornik sjećanja anonimnih sudionika i suputnika proljeća za 50. obljetnicu, koji govori o razmjerima zanosa i represije u cijelome hrvatskom narodu. Ono što je prešućeno ili još nije dovoljno rečeno, to su razlozi zbog kojih samostalna hrvatska država nije ostvarena pod vodstvom neposrednih vođa hrvatskoga proljeća niti zašto su neki proljećari postali oporba u samostalnoj Hrvatskoj, a neki čak i radili protiv državnih interesa. To su pitanja koja će, vjerujem, osvijetliti buduća istraživanja.

U knjizi se čini da je sama ljubav bila oblik otpora. Može li se reći da je vaša veza bila i način preživljavanja političkog pritiska?

Ne mogu zamisliti našu ljubav bez otpora koji je Benjamin pružao u različitim situacijama i prigodama. Činio je to jednako dosljedno od časa kada je odbio osuditi Deklaraciju pa do trenutka kada je odbio pružiti ruku premijeru Ivi Sanaderu na vrhuncu njegove moći zbog hajke na generala Gotovinu. Gdje god se našao i što god je radio, čak i kada je bio član vladajuće stranke, uvijek je pružao otpor idejama i postupcima za koje je smatrao da nisu ispravni. Tako je bilo u vrijeme njegove diplomatske službe u samostalnoj Hrvatskoj, tako je bilo dok je bio glavni urednik Hine, tako je bilo posljednjih dvadeset godina kada je pisao političke kolumne u Hrvatskome slovu. Živjela sam s čovjekom koji je uvijek pružao otpor, zbog toga sam ga voljela i zbog toga sam na njega ponosna. Naša je ljubav preživjela sve pritiske. Što su pritisci bili veći, ljubav je bila postojanija, čvršća i sadržajnija.

Što biste željeli da mladi danas razumiju o ljubavi, jeziku i hrabrosti iz vašeg iskustva hrvatskoga proljeća?

Željela bih da nove generacije saznaju koliko je zanosa i patnje trebalo da Hrvatska postane samostalna država, a hrvatski jezik međunarodno priznat. Željela bih da nauče što znače ideali i borba za njihovo ozbiljenje, ljubav i vjernost, dosljednost i praštanje, što znači otići u svijet i vratiti se u domovinu.

Najbolje se uči u pričama. Zato sam ispričala našu priču. Zato sam zahvalna što sam i vama mogla ispričati tu priču.