Zakočen humor umjesto pomaka u apsurd

Predstava Mama se opila ko majka, nastala po novoj drami Ivora Martinića, slično protagonistici Marini (Tanja Smoje) koja se nađe pred nizom opcija, nije mogla odlučiti u kojem bi dramskom smjeru voljela ići pa je zaglavila bez značajnih pomaka. Ironija i apsurd svakodnevice, kao i početna dramska situacija koja kontrastira majčinsku brižnost i opijanje, komediografski su plodna polazišta. No, predstava traga za potencijalno smiješnim, a zapravo bolnim. Umjesto udubljivanja svakodnevne, a u biti i društvene, frustracije, boli i nepravde kroz dostupne oblike humora, predstava od njih zazire u strahu da se istinitost „ozbiljnih“ tema ne prikaže neozbiljno.

Dramsko vrijeme i prostor sažeti su na scenski trenutak koji preispituje društvene odnose pod premisom da alkohol opravdava slobodnu ekspresiju. To pruža uvid u karaktere. Muž (Hrvoje Kečkeš) je tehnička podrška koja osigurava fizički i emocionalni prostor za tu vrstu  otpuštanja emocija, dok su Marinina kritična majka (Branka Trlin) i kći (Anica Kontić) koja je „zastranila“ u prosječne interese, poput dečka Tome (Jakov Zovko), dodatna potvrda da se treba opiti.

Glumcima je teško prigovoriti, jer crpe ono što im dramska razrada dozvoljava / Snimio Jasenko Rasol

Marina hamletovski (iako se autori nisu odvažili doista parodirati Hamleta) debatira o tom činu: razbiti maminu sliku ili ne razbiti; opiti se ili ne opiti; reći ili šutjeti? Niz životnih frustracija postaje ekstenzija svjetske boli vremensko-prostornog i društveno-političkog trenutka u kojem živimo. Marina pod izlikom pijanstva artikulira godine potisnutih misli i osjećaja, a odluka da se opije, koja je u prenesenom značenju odluka da se slobodno izrazi, katalizira sukobe s ljudima u Marininoj orbiti. Frustriraju je susjedi (Mia Anočić-Valentić, Vedran Mlikota), vlastita prosječnost i sumnja u životne odabire, ali i društvo i svijet. Male frustracije (poput simbolično prekratkih zavjesa) postaju konfrontacije. Frustriraju i kompromisi za miran život, kao dio duha vremena u kojem konzumeristički uvjetovan subjekt opsjedaju imperativi uspjeha, ali i retorika „rada na sebi“ te iluzije ravnopravnosti koje ne smije preispitivati. Život, iako objektivno dobar, tako postaje zamoran i prazan. U izokrenutom svijetu, implicira se, tek pijani ljudi imaju opravdanje i moć preispitivati bez straha. Egzistencijalno je ključno pitanje kako u današnjem svijetu prema sebi i drugima biti iskren, a ne samo pristojan ili nepristojan, te kako se oduprijeti frustracijama tuđom egzistencijom i ne gušiti druge vlastitom.

Retorička i komička stagnacija gotovo su kronična boljka aktualnih Kerempuhovih predstava. U nedostatku apsurdističke satire koja nikoga ne štedi zaključak je nedefiniran emancipacijski manifest. Različiti, ali ne nužno sukobljeni pogledi na svijet, kao i pouka da treba živjeti bez straha djeluju manje kao uvid, a više kao propaganda. Predstavi i „pouci“ godio bi humor doveden do krajnjih granica, s konačnim obratom da alkohol nije alkohol, nego placebo, a Marina je sve artikulirala trijezna, dopuštajući si izraziti ono što želi i kad želi.

Predstava se hrani elementima nadrealizma i subverzivnog humora, težeći satiričkom i autoironijskom odmaku od društvenih situacija, što je očito iz elemenata poput razbijanja četvrtog zida, lebdeće scenografije ili neočekivanog skakanja kroz prozor. Apsurd nije samo u nelogičnostima, nego i u svijesti da predmeti, pojave, pa i drugi ljudi postoje neovisno o subjektu, što ga uznemiruje i frustrira. Emocije prate zvuk (Adam Vid Hribar) i svjetlo (Zdravko Stolnik), a scenografija (Liberta Mišan) i kostimi (Petra Pavičić) spoj su neutralnog i stereotipnog.

Tanja Smoje ima dozu dramske ozbiljnosti koja dobro parira histrionski preciznom glumačkom stilu Hrvoja Kečkeša, a ostali su uvjerljivi kao naporni antipodi te (ispod)prosječni mladi i pretenciozni stari. Glumcima je teško prigovoriti, jer crpe ono što im dramska razrada dozvoljava. Ona ne dozvoljava mnogo jer prizemljuje kada bi se trebala otisnuti daleko od svake naznake realnosti i kroz igru donijeti ne samo komično olakšanje, nego i akutnu svijest o društvenim problemima današnjice. Pretjerivanje luckaste komedije, komedije apsurda, ekstremnih karikatura – sve to bi ova predstava i njezini na komički „tajming“ osjetljivi glumci bili maestralno podnijeli, samo da su se autori usudili zaboraviti na korektnost i, umjesto traganja za umjerenim, pošli od ozbiljnog istraživanja komičnoga.