Zahtjevna poetika prevođenja

Prevođenje je kognitivno vježbanje, umijeće mentalne jasnoće, temeljito i izvrsno poznavanje jezika, stranog i materinskog, i inspirativno putovanje u sukus raznih i raznolikih kultura. Prevođenje je zahtjevan i izazovan proces, neprestani rad, dokazivanje znanja i vještina. U frazi  „penjati se i silaziti unutar samih riječi“ naglašen je pjesnikov život, njegov nedvojbeni credo, kako to ističe Gaston Bachelard. Prevoditelj mora biti opčinjen bogatstvom riječi koje otkrivaju strast prevođenja i uzbudljivu svrhu prenošenja riječi s jednog jezika u drugi, koja je i točnost i preciznost i dosljedna vjernost izvornom značenju odabrane knjige. Unutar prevoditeljskog svijeta živi interes za raznovrsnost tema, za fleksibilno usavršavanje vještina prevođenja, za osjetljivost promišljanja.

Izd. Naklada OceanMore, Zagreb, 2025. / Sa španjolskog prevela Ela Varošanec Krsnik

Poetika prevođenja zahtijeva uzbudljiv, stvaralački osmišljen proces koji inaugurira slobodu odabira i inicira prilagodbu stručnoj terminologiji u kojoj su gramatičke, pravopisne i stilske korekture usklađene i neophodne. Metaforički rečeno, aura vitalis. Naravno, uvijek postoje prilike za usavršavanjem, kulturološkim i kreativnim, koje promiču sposobnost istraživanja. Kod nas se puno prevodi, ali ja ću sebi dopustiti oslobođeni odabir, kreativnu fleksibilnost, svoju osobnu stvaralačku transkreaciju.

Riječ je o romanu Sare Mesa Jedna ljubav, koji je sa španjolskoga prevela istaknuta prevoditeljica Ela Varošanec Krsnik. Roman je 2020. proglašen knjigom godine (El Pais, La Vanguardia, El Cultural, El Correo, El Mundo).

Roman Jedna ljubav pročitala sam, kako se to kaže, „u jednom dahu“. Sredina u kojoj živi i radi prevoditeljica Nat opisana je precizno sa svim detaljima koji kreiraju ljudsku, pouzdanu stvarnost, napetost, nemoć osamljenosti i neskrivenu žudnju za nekim tko bi nam mogao biti blizak. Prevoditeljska nadarenost vješto komunicira s dinamikom promjena u nedoumici ljudskog senzibiliteta. Sve je vrlo prisutno i ima svoje izazovne katarze u kojima se lomi osobnost. Pritajena strast i osjetljivost promišljanja živi u crescendu rečenica, a prizori se nižu kao na filmu.

„Je li do vrućine, samoće, nedostatka samopouzdanja, straha od neuspjeha? Riječi koje je druga osoba napisala prije nje izazivaju joj strahopoštovanje, pažljivo odabrane riječi, izabrane među svim mogućim, poredane u jedinstvenom slijedu među beskonačno odbačenih kombinacija. Ako želi posao napraviti kako treba – a želi – mora u obzir uzeti sve mogućnosti. No takav stav vodi u izmoždenost i paralizu. Takvim potankim raščlanjivanjem jezik gubi smisao. Svaka riječ pretvara se u neprijateljicu i prevođenje počinje nalikovati na dvoboj s prethodnom, i boljom, verzijom svojega teksta.“

Kad umijeće prevođenja i uzbudljiva naracija kojoj vjerujemo te jezična vještina dosegnu razinu izvornoga teksta, čini se da je odabrani prijevod ono pravo, kao da je nastao na hrvatskom jeziku. A u tome i jest užitak prevođenja. Prevodeći sa stranog jezika prevoditelj ponovno stvara.

„Igrom slučaja, u knjizi koju pokušava prevesti pojavio se pridjev koprenast. (...) Isprva je Nat mislila da je autorica time zapravo željela opisati prazan, bezizražajan pogled, onaj u kojem je zjenica posve mrtva, kao zastrta koprenom. Kako to onda točno prevesti? Mutnjikav, bolesnjikav, bezizražajan, nefokusiran, beživotan? Riječ koju izabere usmjerit će značenje čitavog odlomka. S druge strane, odlučiti se na doslovan prijevod a da pritom ne razumije pravi duh rečenice, bilo bi isto što i varanje.“