Zafrkancija istrošenoga svijeta

Čehov završava Ujaka Vanju narušena zdravlja na Jalti u fazi kada piše sporo, mirno, taman negdje između dvaju neuspjeha, Šumskog duha i Galeba. Objavljuje ga u Sabranim dramama 1897, iste godine kada je osnovan Moskovski hudožestveni teatar koji će s praizvedenim Vanjom 1899. postati uistinu njegovo kazalište, a on njegov pisac. Nije bio ni na probama ni na premijeri. Kad mu Maksim Gorki u pismu javlja da je plakao kao seljanka u nekom provincijskom kazalištu nakon izvedbe, Čehov će mu rezignirano odgovoriti: „Davno sam odustao od kazališta i ne piše mi se više za teatar.“

Vanja kojeg igra Igor Golub i doktor Astrov
kojeg igra Mladen Kovačić dvojica su čudnovatih protagonista čiji će se kontrapunkti lomiti tijekom izvedbe / Snimila Kristina Oberling

U perspektivi je naših kazalištaraca Ujak Vanja nerijetko bio odviše star ili mlad, na finom rubu između klasične, razvedene dramaturgije i one posve skraćene, radikalne u apstrakciji, a nerijetko siromašne u slojevitosti. Mateja Koležnik u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2006. s Ladom Kaštelan u središte stavlja više ljubavnih trokuta, dok je Larry Zappia u HKD Sušak 2008. potpuno pomladio protagonista te nije uspio do kraja artikulirati vlastiti obračun s klasikom. Čitanje Čehova u novijoj povijesti hrvatskog kazališta uvelike je obilježio redatelj Paolo Magelli, koji se prošle godine vratio mladenačkoj opsesiji s Dramom bez naslova u ZKM-u. Znatno manje kazalište u Virovitici svojeg je prvog Vanju povjerilo redatelju s kojim ga vežu profesionalni počeci – Aleksandru Bjelousovu. Te davne 1970. Teljegina je igrao Dragutin Vrbenski. Pola stoljeća kasnije novi Vanja u režiji Vanje Jovanovića i dramaturgiji Filip Rutića otvara 22. Virovitičke kazališne susrete (VIRKAS) ukazujući nam na poznatu dramaturšku i režijsku boljku hvatanja ukoštac s Čehovom – doslovnost i banalnost. Ali i vidljiv nedostatak strpljenja u pažljivijem iščitavanju izražene sentimentalnosti i ljubavnih zavrzlama. Kao da se lakše svemu nasmijati, svaki ton prenaglasiti, trajati kratko da se ne mora brižljivo ljuštiti slojeve teksta i podteksta.

Scena se otvara u mraku, jedne pijane ljetne noći iz koje svatko može ući i izaći otvaranjem beskonačnih vrata. Vanja kojega igra Igor Golub, a zatim i doktor Astrov kojega igra Mladen Kovačić, okrenuti su publici leđima. Pred nama su dvojica čudnovatih protagonista čiji će se kontrapunkti lomiti tijekom izvedbe. Koliko je Golub naglašen, glasan, umoran, stalno u jecanju i plaču, toliko je Kovačić prizemljen, utišan, dajući virovitičkom Vanji potrebnu dozu ozbiljnosti, promašenosti i tragičnosti. Povremeno ga uspješno odmiče od prenaglašene vodviljske, karikaturalne izvedbe u kojoj frcaju afektirane emocije, koketiranje, a glumci su u poljskoj scenografiji Krešimira Tomca i grotesknim kostimima Marija Tomaševića. Autorska iskrzanost i nedovršenost odražava se i na ženske likove. Jelena Sare Lustig napadno je seksualna, Sonja Monike Duvnjak praktički dijete, Marija Vasiljevna Snježane Lančić uzvišena u beskonačnom iščitavanju feminističkih brošura, dok je dadilja Marina Ive Slavić pretvorena u mladu sluškinju koja ispija i nudi votku. Profesoru Serebrjakovu Draško Zidar upisuje staračke, humorne boljetice, zaobilazeći sebičnost i tvrdokornost, pa i okrutnost akademca za kojeg uvijek netko drugi rinta. Blagost Vanje Gvozdića kao Teljegina podsjetnik je u kojem je smjeru možda mogla otići predstava, ali ipak nije.

Tlo pod nogama u Jovanovićevu i Rutićevu Ujaku Vanji kao da stalno izmiče. Društvo guši mrtvilo. Priroda prijeti čovječanstvu. Do istinske borbe ni ne dolazi. Pitanja ostaju nepostavljena. Ljubav nije ni približno ostvarena. Životi su promašeni. No zato se puca i pjeva. Ponekad i podvikne. Da su moguća drukčija, opuštenija, pa u neku ruku i slobodnija čitanja Vanje podsjeća stari film Louisea Mallea Ujak Vanja u New Yorku (1994) u kojem se kazalište u 42. ulici raspada. Na pauzi između činova prezalogaji se i raspravlja o Indiji, kostimi su svakodnevni, protagonist u licu Wallacea Shawna nimalo tipičan, a doktor ispod čvrste fasade nježan, spreman da na odlasku svakom udijeli poljubac.

Iako Virovitica nije New York, ono što se ovdje čini propuštenom prilikom uopće nije stvar geografije. Živimo u vremenu u kojem se mnogi predaju inerciji bez previše razmišljanja. Vode su nam zagađene. Udišemo plastični zrak. Uostalom, malo nas se toga i pita. Potraga za istinom tlapnja je starog, istrošenog svijeta. Dakako, nije na jednoj predstavi da ispostavi završni račun. No šteta što nije barem malo zagrebla u to što jesmo i kamo idemo bez serviranja nešto smijeha na tuđi
račun.