Vrijeme, mir i spokoj

Nedavno okončano 8. EPTA Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, koje se održavalo od 20. do 25. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bilo je posvećeno uspomeni na velikana hrvatskog pijanizma i glazbene pedagogije, utemeljitelja EPTA-e Hrvatska i Stančićeva natjecanja – Vladimira Krpana. Njegovim imenom nazvana je i prva nagrada koju je ove godine zaslužio talijanski pijanist Pierpaolo Buggiani (2006), u finalu bolji od dvojice drugoplasiranih, Stipe Prskala (2003) i Ivana Petrovića-Poljaka (2004). Isti glazbenici međusobno su podijelili i posebne nagrade, s izuzetkom Vitomira Janeza Zagode (2002) kome je pripala HDS-ova nagrada za najbolju interpretaciju Josipovićeve skladbe Jubilus.

Dobitnici ovogodišnjih nagrada: Stipe Prskalo, Pierpaolo Buggiani i Ivan Petrović-Poljak / Izvor Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić

Ovogodišnjem natjecanju pristupilo je devetnaest pijanista iz cijeloga svijeta u prvom izlučnom krugu, njih dvanaestero u drugom i trojica u finalu. Ocjenjivački sud činili su Milana Chernyawska iz Austrije, Ida Gamulin, Grigory Gruzman iz Njemačke, Konstantin Krasnitsky iz Bjelorusije i Hrvatske, Katarina Krpan te Péter Nagy iz Mađarske, redom ugledni pijanisti i suci na čelu s neponovljivim engleskim pijanistom i predsjednikom ocjenjivačkog suda Peterom Do­nohoeom koji je usred natjecanja, 23. veljače, održao klavirski recital za pamćenje.

Engleski pijanist te predsjednik žirija Peter Donohoe

Poznat po vrlo izazovnom i raskošnom repertoaru, savršenoj tehnici, umjetničkom integritetu i sposobnosti da u svakoj izvedbi prirodno sljubi dramatske i suptilne čimbenike, Donohoe se odlučio na predstavljanje Busonijevih 9 varijacija na Chopinov Preludij u c-molu, op. 22, zatim 24 preludija, op. 28, Frédérica Chopina, 6 komada (na jednu temu), op. 21, Petra Iljiča Čajkovskog te 22 varijacije na Chopinovu temu, op. 22, Sergeja Rahmanjinova. Na početku je iz tišine naprosto izronila Busonijeva opsežna, virtuozna i harmonijski složena revizija Varijacija iz 1922. godine, s izbačenom Fantazijom, u kojoj je Donohoe dokazao da razumije stvari koje svira s izvanrednim osjećajem za vrijeme, dodir i red(oslijed). Prolazne poteškoće oko nedovoljno napunjenog iPada s upisanim notnim pismom riješio je, doduše, nespretno i neprofesionalno usred tumačenja Chopinovih posve samostalnih jedinica s imanentnim idejama i emocijama. Međutim, to i nije bilo tako strašno, jer navodno niti sam Chopin, prema riječima australske pijanistice njemačkih korijena Marilyn Meier, nikada nije odsvirao više od četiri preludija ni na kojem javnom nastupu. Važnije je dakle bilo sve ostalo u vezi s dojmom sigurnog i promišljenog umjetnika koji je ekonomičnošću fizičkih pokreta uporno naglašavao centralne osi klavirskih minijatura, lišavajući ih svih nepotrebnih gesti, vratolomija i drugih vrsta pijanističkog teatra.

Sveukupni intenzitet bio je i pojačan u drugome dijelu u čijem je uvodu, pri tumačenju Čajkovskijevih varijacija posvećenih ruskom pijanistu Antonu Rubinsteinu, jasnoća i kontrola pijanista uzorno i postupno otkrivala skladateljeve tajnovite tematske fragmente, sofisticirane kontrapunktske postupke i maštovite ritmičke pojedinosti. Odvažno se nadalje istaknuo i prepoznatljiv Rahmanjinovljev glas, proizašao iz logike njegova Drugog klavirskog koncerta, ali i melodike Chopinova preludija u identičnom tonalitetu. Drugim riječima, veliki Rahmanjinovljev dizajn putovao je od slika tuge i smrti do bujnosti zamišljenog masovnog slavlja, a Donohoe je, sada već očekivano, znalački, samo naizgled bez napora i pred vrlo probranom publikom s natjecanja, okončao u nas zbilja rijetko kvalitetnu večer, rekao bih, u stilu negdašnjih najvećih klavirskih virtuoza koji su imali vremena, mira i spokoja za predan rad i eksperimentiranje do neslućenih
granica.