Vladavina uhljeba

Postoje redatelji koji pristupaju scenskom radu s iznimnim poštovanjem prema izvorniku, autoru, izvođačima, gledateljima i samom društveno-povijesnom kontekstu u kojem rad nastaje, kazališni umjetnici koji doživljavaju režiju gotovo kao svetinju i ne zaziru od vlastite odgovornosti pri stvaranju predstava za nacionalne kazališne kuće. A onda postoje i redatelji koji se ne libe banalizirati suštinu slojevitih umjetničkih djela iz prošlosti, koji za vrijeme pljeska premijerne publike bez imalo srama zauzimaju svoje mjesto na pozornici te preuzimaju zasluge za scenski rad u kojem bi i najmilosrdnijim gledateljima bilo teško pronaći makar i naznaku onoga što već drugo stoljeće zaredom smatramo kazališnom režijom.

Publici je predstavljen rad u kojem glumci, uz pomoć mikrofona, uživo sinkroniziraju film koji se prikazuje na platnu iza njihovih leđa / Snimio Dražen Šokčević

Riječki HNK toliko je inkluzivan da daje prostora i jednima i drugima, pa je tako Hrvatska drama krajem veljače postavila na scenu Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, u režiji Miloša Lolića, koji za ovu predstavu potpisuje i scenografiju i kostimografiju, dok su adaptacija teksta i dramaturgija djelo Ivone Rieger.

Riječ je o inscenaciji koja bi svakako mogla djelovati zanimljivo – kao vježba namijenjena mladim i neiskusnim studentima glumačkih akademija. Ipak, predstaviti publici rad u kojem glumci, uz pomoć mikrofona, uživo sinkroniziraju film koji se prikazuje na platnu iza njihovih leđa, trudeći se proizvesti pokoji dijegetički zvuk cijelim nizom rekvizita, nešto je sasvim drugačije. Nadodamo li tomu tipičnu formulu u kojoj „svatko glumi svakoga i nitko ne glumi nikoga“, dobro poznatu površnim kazališnim umjetnicima, postaje jasno kako riječki Balkanski špijun drugo nije doli proizvod lijenosti – ako ne i nekompetentnosti – autorskoga
tima.

Osim nekoliko jednominutnih intervala u kojima se glumci nakratko udaljavaju od tijeka radnje filma te finala koji, nekako neprirodno i neosnovano, poprima oblik korske izvedbe, dramaturška adaptacija svodi se na suhoparnu zamjenu pojedinih otpjevanih stihova i izgovorenih riječi izrazima (većinom toponimima) koji djeluju tek kao neuspjeli, banalni pokušaj spajanja izvornika s kontekstom riječke današnjice, uz upitne rezultate – poput „Lenjinova bulevara“ koji u predstavi postaje „Ulica hrvatske neovisnosti“, prilično groteskan umetak pri pukoj sinkronizaciji filma koji odiše (beogradskim) životom prve polovice osamdesetih
godina.

Režijske intervencije jednako su mlake i zanemarive – ne obuhvaćaju mnogo više od jednostavnih izmjena glumaca u sinkronizaciji filma – te naposljetku predstava nalikuje više na školsku priredbu nego na ozbiljan scenski rad u kojem redateljska palica oblikuje cjelokupni smisao i poruku. Pri kraju se glumačkom ansamblu – koji čine Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Jelena Graovac Lučev, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Mario Jovev i Deni Sanković – pridružuje i Milan Mudrić, vatrogasac u riječkom HNK, kojemu glumci, nakon što ih posluži pizzom iz kartonskih kutija, pruže priliku da izgovori posljednjih nekoliko rečenica glavnoga junaka svog najdražeg filma. Nakon Mudrićeva trećeg (razumljivo) neuspjelog pokušaja – u situaciji neugodnoj za sve prisutne, u kojoj član Zajčeva osoblja postaje predmetom (loše prikrivenog) ismijavanja – uzdasi Ilije Čvorovića na samome kraju filma izraženi su kakofonijom glasova glumaca koja, podjednako neopravdana i besmislena kao i ostatak dramaturških i režijskih intervencija, poklanja publici još jednu potvrdu o traljavosti cjelokupnoga projekta.

Premda u Kovačevićevu izvorniku možemo prepoznati i neka pitanja današnjice, riječka inscenacija uvelike odvlači pozornost od kritike političko-društvenog života iz filma te, ironično, postaje preslikom sistema u kojem šačica nekompetentnih ličnosti svisoka određuje ponašanje (često daleko sposobnije) većine, pritom pripisujući sebi tuđe zasluge – u filmu savršeno izraženog riječima sjajne Mire Banjac u ulozi Danice Čvorović: „Ti misliš da deca od budžovana čekaju na posao? Pa njima prvo obezbede zaposlenje pa ih posle rađaju!“

U riječkom Balkanskom špijunu ne dolazi do izražaja nikakav „politički kazališni čin“, kako to Ivona Rieger priželjkuje u programskoj knjižici, a pojam reenactmenta, u ovom slučaju, zvuči više kao krinka za aljkav scenski rad. Uistinu, pored predanosti i kvalitete glumačkog ansambla, u novoj produkciji Hrvatske drame teško je pronaći aspekte vrijedne hvale i pljeska gledatelja – što je premijerna publika svakako dala do znanja, ujedno i odgovorivši na pitanje intendantice Dubravke Vrgoč (iz programske knjižice): „… koliko smo spremni povjerovati u laž ako nam ona daje osjećaj smisla?“