Umjetnost protiv ideologije

Sve je danas politika, to je svakome jasno, a turbulencije se najlakše preliju na teren glazbe, koja je oduvijek funkcionirala i kao soundtrack naših individualnih i kolektivnih života. No, kakav bi trebao biti odnos umjetnosti i politike? Može li umjetnost u vječitoj potrazi za univerzalnom istinom ostati neutralna ili bi svoju moć trebala iskoristiti za reklamiranje ideoloških vrijednosti? Pitanje nije novo, ali kulturni ratovi koje neprestano vodimo jesu novi i sve zamršeniji; kao da živimo u nekoj vrsti kaosa gdje svatko bije vlastitu bitku. Stvari eskaliraju svakodnevno i možda je to razlog zbog kojeg je najveći art rocker među filmašima, Wim Wenders, nedavno izjavio da bi se filmovi trebali „držati podalje od politike“ te da bi umjetnici trebali biti „protuteža, odnosno suprotnost politici“.

Glazbi je u društvu sve teže odigrati ulogu katalizatora socijalnih promjena, što dokazuje i Springsteenova „prvoloptaška“ Streets od Minneapolis

Na „ukradenoj zemlji“

Njegove su riječi odmah proglašene kontroverznima, a osobito nisu dobro „legle“ onima koji smatraju da je odvajanje umjetnosti od ideologije neka vrsta slabosti, bijega od odgovornosti. Drugi se, pak, poput Nicka Cavea, slažu s Wendersom tvrdeći da je uranjanjem u političku kaljužu umjetnost neizbježno osuđena na gubitak svoje esencije, dubine i – najbitnije – univerzalnosti. Na interaktivnom blogu Red Hand Files Cave je u Wendersovu obranu sročio esej u kojemu slavnoga njemačkoga redatelja opisuje kao principijelnog, promišljenog i hrabrog čovjeka; osobu kojoj je istinski stalo do stanja u kojem se nalazi kreativni svijet. „Ni na trenutak nisam pomislio da Wim smatra kako bi umjetnost trebala ignorirati velike i trajne nepravde svijeta. On očito vjeruje, kao i ja, da korištenje umjetnosti za podizanje svijesti o tim nepravdama može biti izuzetno učinkovito.“

Međutim umjetnost je, slažu se Cave i Wenders, „nešto mnogo dublje od običnog instrumenta za promjenu društva. Velika umjetnost postoji isključivo radi sebe same. Ona se razotkriva suptilno, dvosmisleno i začudno.“

Kamo može odvesti posvemašnja politizacija pop-glazbe vidjeli smo na dodjeli Grammyja kad se Billie Eilish, primajući nagradu za pjesmu godine (Wildflowers), odlučila obračunati s američkom Imigracijskom službom (ICE) izjavom da „nitko ne može biti ilegalan na ukradenoj zemlji“. Iako je njezin komentar na ceremoniji dočekan ovacijama, drugi su je optužili za licemjerje, s obzirom na činjenicu da sama živi na velebnom kalifornijskom imanju smještenom na zemlji koja je povijesno pripadala narodu Tongva. Dakle, na „ukradenoj zemlji“.

U zimu dvadeset šeste

Čini se da je svjetskoj glazbenoj i filmskoj eliti u posljednje vrijeme bitniji društveni aktivizam nego snimanje vrijednih djela, što im je primarni zadatak. Potkraj siječnja Bruce Springsteen je na svojoj službenoj stranici i na YouTube kanalu objavio novu pjesmu Streets of Minneapolis, kao odgovor na „državni teror“ u Minneapolisu. Bossova je to reakcija na djelovanje saveznih imigracijskih agenata (ICE) u tom američkom gradu, i na ubojstva Alexa Prettija i Renee Good koji su, stoji u stihovima, „u zimu dvadeset šeste ostavljeni da umru na ulicama prekrivenima snijegom“.

Pedeset šest godina prije tog događaja, u proljeće 1970, Neil Young napisao je neusporedivo bolju pjesmu, Ohio, koja međutim s Bruceovom Streets of Minneapolis ipak dijeli DNK. Radi se o izravnom Youngovu odgovoru na masakr na Sveučilištu Kent State, gdje je Nacionalna garda Ohija ubila četvero nenaoružanih studenata na prosvjedu protiv Vijetnamskog rata. Kao što Springsteen spominje „privatnu vojsku kralja Trumpa“, tako je i Young bio dovoljno smion da u svojem Ohiju direktno prozove tadašnjeg američkog predsjednika. Zbog stiha „Tin soldiers and Nixon coming“ („Olovni vojnici i Nixon stižu“), dospjeli su na crne liste mainstream medija, no mnoge underground postaje bez ustezanja uvrštavale su je na svoje playliste i tako odigrale ulogu koje danas imaju društvene mreže.

Glazba je (uz mnoštvo drugih stvari) i poluga društvenih promjena, otvarajući prostor agilnijem političkom aktivizmu. Ali vrijeme Ohija, ili pak klasika kalibra Masters of War, Strange Fruit i What’s Going On odavno je stvar prošlosti. Revolucionarnih 60-ih i 70-ih svi su, čini se, bili na istoj strani, ustajući protiv ratova, nejednakosti i trgovaca strahom iz svjetskih parlamenata. A danas? Angažirana glazba u novom je naletu, prvenstveno kroz reakcije na aktualne društvene potrese. No, u suvremenom društvu, gdje se sustav vrijednosti više ne sastoji od crno-bijelih polja, u društvu koje na svim stranama političkog spektra pulsira rigidnošću, nasiljem i nepopustljivošću... u takvom društvu i samoj je glazbi sve teže odigrati nekadašnju ulogu katalizatora socijalnih promjena. Drugim riječima, granica između političko-glazbenog aktivizma i onoga što potpada pod „govor mržnje“ ili poticanja na nasilje, sve je tanja. Tako je irski hip-hop trio Kneecap (ime se odnosi na brutalnu paravojnu metodu kažnjavanja pucanjem u koljeno) došao na udar kritika zbog nevješto prikrivenog antisemitizma. Zbog navodnog veličanja terorističkih organizacija poput Hamasa i Hezbolaha, čak im je i tolerantna kanadska vlast zabranila nastupe u svojoj zemlji.

Nekadašnji konceptualist Pink Floyda (a danas aktivist) Roger Waters, iz sličnih je razloga pod javnim povećalom. Takvi obeshrabrujući primjeri ipak ne mogu umanjiti povijesnu ulogu glazbe kao bitnog medija za iskazivanje građanske neposlušnosti. Digitalne platforme danas omogućuju umjetnosti da postane viralna, ali i otvaraju prostor rigidnoj isključivosti. Stoga valja biti na oprezu i voditi računa o tome da umjetnik ne postane poster boy (ili girl) ove ili one ideologije, nego da (u skladu s Wendersom i Caveom) ostane radikalno kompleksan i uroni u vlastitu emocionalnu dubinu kako bi iz nje izvukao globalnu poruku. Tek tada možemo očekivati više glazbe koja će zvučati kao Ohio, a manje one „prvoloptaške“ poput Streets of Minneapolis.