Traženje istine uvijek se isplati

Znate li kako na CERN-u spremaju velike količine podataka koje žele čuvati jako dugo? Svi se iznenade kad čuju da se podaci spremaju na magnetske trake. Tehnologija za spremanje audiozapisa koja je odavno napuštena još uvijek je bolja od diskova za dugotrajno čuvanje podataka koje nije potrebno često čitati. Prednost ove zastarjele tehnologije u tome je da se trake mogu fizički popraviti ako se na jednom mjestu oštete, dočim to nije jednostavno s oštećenim diskom, a cijena spremanja slična je kao i na diskove, ali trake traju nešto duže.

Svi se iznenade kad čuju da CERN i danas sprema podatke
na magnetske trake / Izvor Pixabay

Nedavno je objavljen znanstveni rad u časopisu Nature u kojem se opisuje nova tehnologija spremanja na staklo za koju autori pokazuju da može čuvati podatke najmanje 10.000 godina. Tim znanstvenika iz Microsofta koristio je visokoenergetski laser za utiskivanje deformacija u 3D komad borosilikatnog stakla koje se inače koristi u posuđu za pećnice. U svakoj točki to stvara plazmom induciranu nanoeksploziju, deformirajući staklo i mijenjajući način na koji svjetlost putuje kroz njega. Istraživači zapisuju podatke koristeći ove sitne deformacije, a zatim ih očitavaju pomoću mikroskopa koji može uočiti promjenu u ponašanju svjetlosti dok prolazi kroz svaku točku. Podaci se mogu dekodirati iz čak tristo slojeva stakla naslaganih jedan na drugi koristeći algoritam strojnog učenja koji pomaže u uklanjanju šuma uzrokovanog deformacijama u susjednim slojevima. Eksperimenti starenja stakla određivali su koliko se dugo podatkovne točke mogu čitati tijekom vremena i na različitim temperaturama, a ekstrapolacijom se utvrdila trajnost metode pohrane.

Magnetske trake i diskovi kodiraju podatke pomoću elektromagneta za magnetiziranje sitnih područja metalnog filma u različitim orijentacijama kako bi predstavljali jedinice i nule. Ti sitni magneti mogu lako izgubiti svoj magnetizam što znači da dugotrajna pohrana zahtijeva redovito kopiranje i ponovno pisanje informacija. Za razliku od toga, nakon što se nešto zapiše na staklu ostaje nepromjenjivo. Pohrana ne zahtijeva kontrolu temperature ili održavanje.

Trajnost podataka bitna je jer su eksperimenti koji ih proizvode skupi pa je odgovornost znanstvenika trajno čuvati podatke. Cilj je svakog znanstvenog istraživanja traženje istine, a u novije vrijeme intenzivnije se pojavljuju problemi s reproducibilnošću pojedinih objavljenih istraživanja. Slično kao zapis na staklu, objavljeni rezultat eksperimenta trebao bi se moći ponovno dobiti u istim uvjetima. Nedavno je skupina od više od pedeset istraživačkih timova provela istraživanje niza brazilskih biomedicinskih studija kako bi provjerili objavljena otkrića, a rezultati su bili razočaravajući. Timovi su uspjeli ponoviti rezultate manje od polovice eksperimenata. Autori su procijenili ponovljivost prema pet kriterija, uključujući je li barem polovica pokušaja ponavljanja imala statistički značajne rezultate u istom smjeru kao i izvorni rad. Samo 21 % eksperimenata bilo je ponovljivo korištenjem barem polovice primjenjivih kriterija. Rezultati se možda čine šokantnima, ali su u skladu s prethodnim projektima testiranja reproducibilnosti. Naprimjer, studija pokrenuta 2011. godine okupila je 270 znanstvenika koji su pokušali ponoviti rezultate 98 psiholoških radova. Uspješno su ponovili ishode samo 36–47 % izvornih studija, ovisno o tome kako je ponovljivost definirana.

Poteškoće u reprodukciji rezultata ne moraju nužno ukazivati na pogreške ili prijevare; niti to znači da je brazilska znanost lošija od znanosti drugih zemalja. Rezultati ove provjere mogu odražavati ograničenja u eksperimentalnom dizajnu, lošu dokumentaciju metoda ili prirodnu varijabilnost od laboratorija do laboratorija. Niska ponovljivost naglašava strukturne slabosti u načinu na koji proizvodimo, dokumentiramo i komuniciramo znanost što zahtijeva djelovanje, poput otvorenog dijeljenja podataka i protokola.

Na CERN-u je, kad se gradio LHC (Veliki hadronski sudarivač), odlučeno da će se radije graditi istovremeno dva detektora koji će jedan drugoga provjeravati i međusobno se natjecati u efikasnosti i brzini nego samo jedan koji bi bio jeftiniji, ali s neprovjerljivim rezultatima. Bilo je i u ovom uglednom laboratoriju razočaravajućih povlačenja rezultata kao kad je objavljeno da se jedna vrsta čestica (neutrini) kretala brže od brzine svjetlosti. Nakon višestrukih provjera utvrđeno je da je to bila hardverska pogreška i rezultati su povučeni. Danas CERN više služi kao podrška velikim eksperimentima s neutrinima drugdje u svijetu nego što ih sam provodi.

Zajednički nazivnik današnjeg teksta jest da je traženje istine kompleksan posao, ali vrijedan truda. U tim pothvatima ne treba se bojati stranputica niti nezavisnih provjera jer nagrada je istina sama. U današnjem društvu u kojemu je moć postala važnija od istine dobro je podsjetiti se na vrijednosti koje nadilaze nas same. Te vrijednosti možemo prenositi generacijama koje dolaze trajnim zapisima onoga što smo radili, ali i ustrajnim traženjem istine. Zanimljivo je da u novinama New York Times pored govora političara često postoje provjere činjenica izrečenih u govoru. Izgovorene rečenice tako mogu dobiti oznake: netočno, točno, pretjerivanje, malo dokaza, itd.

U današnje vrijeme kad je broj klikova važniji od istine moramo biti spremni platiti više za točnu informaciju jer inače naša pažnja postaje roba, a informacije koje zauzvrat dobivamo upitne su kvalitete.