Svijet nikad neće biti mjesto mira

Iz književne radionice Vlade Rajića najprije se, nakon autorova dvogodišnjeg istraživanja, pojavila uzorno napisana romansirana biografija odvjetnika, publicista i političara Ive Politea (1887–1956), jednog od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću (Ivo Politeo: Porazi i slava, Hena com, 2014). A nedavno je, od istog pisca i u istom žanrovskom ruhu, stigao novi kapitalac – Granica na kraju stoljeća, romansirana biografija Vladimira Iblera (1913–2015), istaknutog stručnjaka za međunarodno pravo, dugogodišnjeg profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu, akademika, koji je kao predstavnik SFRJ, a potom Hrvatske, pridonio oblikovanju važnih međunarodnih pravnih normi i zakona.

Na početku romana, u Prologu, čitatelj se susreće s glavnim likom koji je znanstvenik i ugledan profesor, ali nema signala koji sugeriraju tvrdu, „suhu“ prozu bez emotivnih naboja. Baš naprotiv, uočavamo književnoumjetničke postupke – neku vrstu neizravnog unutarnjeg monologa, pripovjednu tehniku kojom se posredno ulazi u unutarnji prostor lika koji je donekle uzbuđen i s nestrpljenjem i radoznalošću očekuje gosta koji će ga odsad rešetati pitanjima da bi složio „priču o njemu“, o „njegovu životu, njegovu petljanju s međunarodnim pravom, njegovoj ženi i obitelji“. Ponekad se u pripovijedanju jasno razlikuju glasovi glavnog lika i pripovjedača, uglavnom u situacijama kad profesor ne želi odviše pojednostaviti razinu svoga izlaganja o nekom problemu, kadšto se međusobno prepleću, stapaju.

Izd. Durieux i Beletra, Zagreb, 2025.

Dijelovi ove romansirane biografije znaju biti zahtjevni, traže punu koncentraciju i neka ipak šira znanja od prosječnih, a pogotovo od laganica s kakvima se znamo susretati u našem književnom životu. Ibler pak pokreće toliko „svakodnevnih“ privatnih i općih, lokalnih i globalnih ideja, problema, zagonetki i rješenja da bi nam uzmanjkalo prostora i za samo njihovo nabrajanje. Zato ćemo ovdje malo više pažnje usmjeriti na jedan veliki upitnik koji je, čini se, i Ibleru ostao nedodirljiv. Ili nerješiv. Priča o tom problemu (diplomaciji) započinje u anegdotično strukturiranom poglavlju Svijet nikad neće biti mjesto mira.

„‘Današnji odnosi, na žalost, često počinju i završavaju na onom: tko je jači, taj kvači. Svjedoci smo brojnih primjera kad je jasno da neka strana zna pravo, ali ga nadomješta politikom, očekujući da će svaki, pa i najmanji dobitak u tom pristupu biti bolji od primjene prava koja im ne bi dala ništa.’

Je li se na trenutak na profesorovu licu moglo iščitati razočaranje?

‘Svijet, bojim se to i izreći, nikad neće biti mjesto mira. Diplomacija je posao koji nikad neće ispuniti svoju svrhu, mir na svijetu nikad neće biti opće stanje. Da ja budem odgovoran za to? Nikad!’ pljesne rukama.“

Dan poslije te večere i razgovora s društvom koje je sâm odabrao (uglavnom sa svog bivšeg fakulteta) i u kojem je on svojim zapažanjima i anegdotama prednjačio, pitao se nije li u ocjeni svoga profesorskog doprinosa pretjerao pokazujući veliko nezadovoljstvo predmetom kojem je posvetio svoj život? I uopće, što je to međunarodno pravo: „otirač za velike sile“, „uzaludna zaštita za male i nemoćne“? Odmah mu je sinuo i naslov novog članka, Koliko vrijedi međunarodno javno pravo, ali je morao odvagnuti treba li ili ne treba staviti upitnik, jer nije želio da mu netko ospori pravo na sumnju i skepticizam.

Smatrao je da se u nastavi pravnih i političkih disciplina mora spriječiti nastajanje i prihvaćanje ekstremnih stajališta o međunarodnom pravu kao faktoru u stvarnim međunarodnim odnosima. Jedno od tih stajališta negira međunarodno pravo i podržava upotrebu sile, a drugo smatra da smo svi dužni vjerovati u potrebu poštovanja međunarodnopravne norme i prihvaćenih obveza. Ibler upozorava na pogrešnost obaju stajališta, a u završnom dijelu članka „skicira neku vrstu kataloga koji bi (…) poslužio kao pomoć pri stvaranju i preciziranju ponašanja država u odnosu prema međunarodnom pravu“. Bila je to svojevrsna poruka našoj stručnoj i diplomatskoj javnosti, a Vladimiru Ibleru činila se i „nekom vrstom profesorskog testamenta. (…) Kad je rukopis već otišao izdavaču, (…) shvati – od svega što je htio reći, ostao je samo naslov. Sumnja, koliko, zapravo, vrijedi to njegovo međunarodno pravo. Dirljivo podsjećanje da je možda negdje i nekad svoje povjerenje poklonio znanstvenoj disciplini koja to ničim nije zaslužila.“

Kratka povijest nastanka ove knjige i njezina puta do čitatelja nudi zanimljive detalje, a o nekima od njih Rajić govori u kratkom posljednjem poglavlju romana, u kojem se javlja kao autor, dok je u svim ostalima pripovjedač u trećem licu. Ovdje autor pripovijeda o tome kako se susreo sa svojim nekadašnjim profesorom na otvaranju neke izložbe u HAZU 24. studenoga 2014. i kako je Ibler poželio da baš on napiše „njegovu priču“. Tako je Rajić sljedećih šest mjeseci bar jednom tjedno dolazio u profesorov stan („mala elektronska sprava bilježila je profesorove misli“) pa su uspjeli obaviti planirane razgovore. Dva tjedna prije nego što je Ibler otišao na tešku operaciju, Rajić je ispisao posljednju karticu knjige. Vladimir Ibler umro je 30. travnja 2015. Rukopis je bio spreman za objavu (točno godinu dana nakon što je tiskan Politeo), a ako se pitate zašto nije, odgovor je jednostavan. Nije se našao izdavač. Sve do sada, a onda odmah dva!

Na kraju, ali ne kao posljednje, moram makar spomenuti Pogovor knjizi koji je napisao Budislav Vukas, jedan od dvojice (drugi je sada pokojni Božidar Bakotić) Iblerovih i Andrassyjevih nasljednika na zagrebačkoj katedri međunarodnog prava. Tekst je minimalistički (2,5–3 kartice), posveta („za prijatelja i knjigu“, tj. za Iblera i Rajića) i maksimalna legitimacija: „(…) mogu svjedočiti o iskrenosti Iblerove priče o njegovu životu kao i o korektnosti i stilskoj uspješnosti autora knjige o mom velikom profesoru.“