Što se prevodi kada se prevodi književno djelo?

Književni prijevod složen je kulturni čin koji nadilazi granice jezika i nacije, kako tvrdi Gayatri Chakravorty Spivak kada kaže da književnost danas nema granica ni nacije. Kao prevoditeljici s hrvatskog na makedonski koja sa sobom nosi iskustvo kultura za koje i iz kojih prevodi, kao bilingvalnoj govornici obaju srodnih južnoslavenskih jezika, najizazovniji mi je upravo suodnos supostavljanja izvanlingvističkih sustava, odnosno sadržaja zadanog kulturnog konteksta, jer prijevod obuhvaća kulturu i jezik u neodvojivom jedinstvu i na taj način posreduje osjetljivost prema razlikama i sličnostima između polaznog hrvatskog i ciljnog makedonskog jezika te njihovih kultura i obratno.

Naime, problem kulturološke uvjetovanosti jezičnog znaka prisutan je i u bliskim kulturama i njihovim jezicima. Govornik hrvatskog jezika i pripadnik hrvatske kulture, i pokraj srodnosti jezika, neće podrazumijevati u potpunosti isto što podrazumijeva govornik makedonskog jezika i pripadnik makedonske kulture. Razlog tomu je što se jezici, kao i izvanjezični kontekst, razlikuju, kao što se razlikuju i kultura i povijest tih dvaju naroda. Cilj prijevoda je premostiti „kulturološki jaz“ između dviju kultura, stvoriti zajednički prostor koji omogućuje kulturnu, književnu i jezičnu komunikaciju i razmjenu koja različitosti ne doživljava kao nešto negativno, kao predmet prijepora i spoticanja, nego kao način da sagledamo sami sebe kroz perspektivu drugoga, kako kaže Nebojša Kuzmanović u svom radu Prevođenje kao kulturna komunikacija i razmjena iz 2011, i bez toga da prijevod „u nama budi strah od neautentičnosti, distorzije i kontaminacije“, kako navodi Lawrence Venuti u knjizi The Scandals of Translation iz 1998.

Pri prevođenju i adaptaciji s makedonskog na hrvatski redovito dolazi do čestog nepoklapanja ili nemogućnosti izravnog poklapanja elemenata dvaju jezičnih sustava na skoro svim razinama, posebice leksičkoj, odnosno, često nije moguće pronaći ekvivalentan suodnos istovremeno triju značenjskih razina jezika: deskriptivne, ekspresivne i socijalne. Često se susrećem sa situacijama kada se zajednički semantički prostor u dvama jezicima, ma koliko bili tipološki srodni, različito leksikalizirao, ali i sa situacijama kada su srodni leksemi imali različit semantički prostor, u slučaju tzv. lažnih prijatelja. Naprimjer: unuk – внук (nećak), masa – маса (stol) i dr. Stoga je nemoguće da tekst izvornika u prijevodu neokrznuto i neokaljano, gotovo do tančine vjerno originalu, progovori kroz nevidljivog prevoditelja.

Jer prevoditelj zapravo piše prijevod, prevoditi književno djelo znači pisati ga na drugom jeziku, izvorni tekst oživljavati na drugom jeziku, te tako prijevod nije samo racionalni svjesni čin, nego u njemu sudjeluje i čitavo biće prevoditelja. Književni prijevod pretpostavlja da se energija i emocija iz jednog jezika prenesu u drugi kroz jednu vrstu iracionalne djelatnosti koju omogućuje kreativni duh prevoditelja i njegovo umijeće da nađe načine kako prevesti i neprevodivo te i nemoguće učini mogućim. Sukreacija prijevoda sastoji se u usklađivanju piščeva stila, ljepote izraza u izvorniku s ljepotom duha jezika primatelja. Proces književnoga prevođenja vrsta je umjetnosti jer i kod prevoditelja, kao i kod pisca, postoji stvaralačko nadahnuće. Dobar prijevod ne smije izgubiti ljepotu i sjaj izvornika i treba svijetliti za čitatelje ciljnog jezika isto kao i izvornik za čitatelje na jeziku na kojem je napisan.

S tim ciljem, prijevod ne smije inzistirati na doslovnosti, nevidljivosti prevoditelja. Iako se kod mojih prijevoda radi o hrvatskom i makedonskom kao dvama južnoslavenskim srodnim jezicima, jezična i značenjska ekvivalencija pri prijevodu redovito se pokazuje kao drastična i nedostatna u supostavljanju interjezičnog i intersemiotičkog sadržaja, a što prijeti prisilnim kompromisima koji neprirodno forsiraju ciljni jezik. Iako se radi o jezicima koji su pedesetak godina dijelili isti društveno-politički kulturni okvir, ipak se radi i o jezicima koji pripadaju dvama različitim civilizacijsko-kulturnim krugovima; hrvatskom, koji pripada Slaviji Romani, i makedonskom, koji pripada Slaviji Ortodoksi, i koji imaju određeni i različit izražajni potencijal kojim obuhvaćaju izvanjezični sadržaj relevantan jezičnoj i kulturnoj zajednici kojoj služe.